komentariše:
Isidora Đolović
Među
kapitalnim delima svetske književnosti, ne samo XIX veka, bez imalo sumnje
nalazi se i roman „Jadnici“ (Les Misérables). Prema mišljenju mnogih
najznačajniji roman iz veličanstvenog opusa Viktora Igoa, objavljen je 1862.
i do danas zadržao nepromenjeni status. Knjige ove vrste nije nimalo lako
strogo definisati. Naravno, asocijacija koja nam se najpre javlja pri
spominjanju ovog naslova jeste njegov socijalni kontekst, međutim, „Jadnici“
nisu samo veoma oštra društvena kritika i surovo svedočanstvo o jednom vremenu,
već istovremeno predstavljaju skup pojedinačnih priča o sudbinama odbačenih, (ne)pravdi,
iskupljenju, (ne)milosti, borbenosti, opsesiji i praštanju. Takođe je važno primetiti kako
se, usled sada već usvojene ikonografije koja ga prati, često stiče pogrešan
utisak da Igoov roman govori o Francuskoj buržoaskoj revoluciji. Zapravo se
radi o njenom kasnijem i „manjem“, ali značajnom odjeku, koji govori u prilog
dugoj borbi naroda za slobodu, istovremeno iznoseći na videlo neiskorenjene
nepravde i nejednakosti. Sve navedeno podrazumevalo je da će „Jadnici“ s
vremenom inspirisati veliki broj adaptacija, pri čemu je danas svakako
najpopularnija ona u obliku mjuzikla. Kao i svako grandiozno umetničko delo,
knjiga predstavlja veliki izazov i nimalo lak zadatak kada je reč o prenošenju
u drugi medij, što se više nego jasno pokazalo u praksi. Zato za ovu priliku
pokušavam da napravim pregled tri najpoznatije igrane varijante, u tri
drugačija formata: igrani film, filmski mjuzikl i serija. Postoji još jedna
verzija, francuska mini-serija iz 2000. Ona nezvanično važi za najkvalitetniju,
kasting je takođe odličan, pa je možda baš zato ostavljam za neku drugu
priliku. U međuvremenu, pogledajmo kako se još zapadnije tumačio francuski klasik.
 |
Ilustracija Kozete, autor: Emil-Antoan Bajar (1886); kasnije je preuzeo i popularisao mjuzikl.
|