среда, 24. новембар 2021.

Zauvek Fredi: 30 godina kasnije

piše: Isidora Đolović

Postoje mnoge rang-liste posvećene najboljim pop/rock vokalima svih vremena. Sastavljane su prema neznatno drugačijim kriterijumima, tokom svake od prethodnih nekoliko decenija i iz različitih izvora (muzički časopisi, televizije, portali). Dok se njihov sadržaj često razilazi, a prvih deset mesta obično makar varira raspored istih imena, u jednom se najveći broj nepogrešivo slaže. Vrh zauzima neko čiji izbor još nije bilo hrabrosti, ali ni objektivnih razloga osporiti, niti postoje naznake da će se to promeniti, barem za našeg veka. Harizmatičnih, autentičnih figura na čelnoj poziciji u najvećim svetskim bendovima nikada nije manjkalo, ali samo jedan čovek uspeva da pomiri poštovaoce brojnih podžanrova, učini da kolege prevaziđu eventualne ego-tripove i više nego rado prepuste neprikosnoveno pravo na krunu onome ko je, uostalom, odavno polušaljivo prigrlio. Naposletku, među brojnim, na svoje načine jedinstvenim osobenjacima umetničkog sveta, samo je jedan neponovljivi, magični, kontroverzan i dirljiv, samouvereno razmetljiv i neobično ranjiv – Fredi Merkjuri. Na današnji dan, pre trideset godina, preminuo je nezaboravni pevač grupe „Queen“, ali njegova slava još za života je prevazišla ograničenja svake fizičke prolaznosti.

U 2021. obeležavaju se čak tri posebno značajna jubileja u vezi sa jednim od najvažnijih svetskih rokenrol bendova: 75. godišnjica Fredijevog rođenja, pola veka od početka rada „Queen“-a u najstabilnijoj četvoročlanoj postavi, kao i već spomenute tri decenije bez Merkjurija na ovom svetu. Istini za volju, nikada se i nije uklapao u njegova merila, budući delom svesno, a delimično po prirodi veći od života. O grupi „Queen“ se toliko piše i zna (a tek o njihovom zaštitnom glasu!) da bi sada bilo šta ovde izneto predstavljalo „otkrivanje tople vode“. Vizionarstvo, čudesno skladni džumbus pojedinačnih senzibiliteta, intelekta i stilskih ideala Brajana Meja, Rodžera Tejlora, Džona Dikona i, razume se, Fredija Merkjurija, uveliko su pobrali sva relevantna i, uopšte, zamisliva priznanja, ušavši u antologije, enciklopedije, opštu kulturu i urbane legende.

„Queen“ predstavlja savršen početak ozbiljnog upoznavanja sa rokenrol muzikom u čitavoj njenoj raskoši i nijansiranosti. Fredi je primer ličnosti oko čijeg se života, imidža i zaostavštine još žestoko „lome koplja“, dok delo govori za sebe ne tražeći suvišne potvrde sa strane. Nonšalantan, fluidan, svestran, tragičan, proživeo je buran lični vek u srcu uzbudljivog istorijskog razdoblja, pobrao sve njegove radosti i tuge, užase i sjaj, ostvarivši staru zamisao iz sada već mitske anegdote: da postane mnogo više od zvezde – legenda. Fredi Merkjuri je neprikosnovena rok ikona, čovek čije je postojanje neizmerno obogatilo muzičku i umetničku scenu, zauvek.

Ono što moja malenkost može da učini u danu kada štampom i mrežom ionako kruži bezbroj raznovrsnih omaža, jeste pružanje nekoliko preporuka prevedenih knjiga na datu temu, kao izvora podataka i (ne)proverenih priča iz istorije benda; izdvajanje poznatih, ali svejedno važnih zanimljivosti iz Fredijevog života, a sve to između ličnog izbora pesama koje bih iskoristila ukoliko bi se od mene nekad zatražilo da u desetak stavki opišem lepotu, raznovrsnost i snagu muzike „Queen“-a. Nemam ni trunku sumnje u to ko je van konkurencije najimpresivniji, najveći pevač rokenrola i po tome delim mišljenje većine svetskih muzičkih kritičara. Fredi, darling (njegova poznata uzrečica), nemoguće je da ikada padneš u zaborav.

I vrapci na grani, što bi se reklo, znaju da je Fredi rođen kao Farok Bulsara, 5. septembra 1946. u Zanzibaru, tadašnjem protektoratu Velike Britanije. Otac Bomi (finansijski službenik britanskog Višeg suda) i majka Džer bili su Parsi Indijci persijskog porekla, sledbenici zoroastrizma. Ime Farrokh znači – srećnik, ali ga je Fredi veoma rano zamenio anglikanizovanom verzijom Fred ili Frederik, kako su ga zvali još kao učenika u indijskom internatu. Ima šest godina mlađu sestru Kašmiru, a porodica im je pripadala višoj srednjoj klasi.

U Englesku su izbegli nakon revolucije 1964. Jedan prijatelj tvrdi kako bi Fredi, veoma suzdržan i tajanstven po pitanju prošlosti, „voleo da mu je život počeo sa dvadeset jednom godinom, u Feltamu.“

 

10. Killer Queen

Raskalašni spoj hard roka sa kabaretskim šmekom, relativno jednostavna kompozicija, a zapravo odlična demonstracija prividne lakoće, pre svega, Mejove i Merkjurijeve izvođačke virtuoznosti. Tu su neki od njihovih prepoznatljivih „ukrasa“, poput „udvajanja“ zvuka (poznati eho iz „Boemske rapsodije“).

* Fred Bulsara, kako je tada bio poznat, prve muzičke korake pravi u školskim danima kao pijanista grupe „The Hectics“. U početku kao da nije svestan svog glasovnog dara, pa se rado drži po strani i čeka pravu priliku. U Engleskoj je pohađao Politehničku školu, iako ga dizajn i moda nisu zanimali koliko scenski pokret. Odmalena sklon da teatralnošću potiskuje nesigurnost i tremu, kolegama sa studija je postao upadljiv uvek savršeno urednom pojavom i pravilnim govorom „kao da je završio dobru, privatnu englesku školu.“ Pedantnost, manire i stav „dive“ zadržao je čak i u danima siromaštva s početka karijere „Queen“-a. Tokom višečasovnog rada u studiju, na miks-pultu je držao četku za kosu, u svakom trenutku strogo pazeći na izgled.

 

9. One Vision

Nakon neobičnog futurističkog uvoda, pred nama je jedan od horskih „sing along“ hitova. Oduvek mi je draži nego uobičajeni „We are the champions“ ili „We will rock you“, upravo zahvaljujući energičnijem ritmu, neobuzdanom rifu s početka i izvesnoj upadljivoj slozi samog benda, kojom odiše. Fredijev glas po ko zna koji put, ali ovde posebno izražajno, odaje istinskog lidera. Zvuči tako sigurno u sebe.

* Bio je opsednut Džimijem Hendriksom, pod čijim je uticajem izradio diplomski projekat. Kao strpljiv i odan pratilac sastava „Smile“, u kome su tada svirali Brajan Mej i Rodžer Tejlor, samouvereno je tvrdio kako će jednoga dana postati superstar – potreban mu je samo odgovarajući bend. U međuvremenu, poslužili su „Ibex“ i „Sour milk sea“. Kada im je kreator budućeg provokativnog imena grupe i ekstrovertni leptir konačno pristupio, Brajan Mej spominje čudesni vibrato kojim se izdvojio, stvarajući nelagodu kod pojedinih slušalaca.

 

8. Don't Stop Me Now

Neki kažu da je u pitanju (neslavna) himna pevačevog života. Nezaustavljivi, hedonistički rokenrol uz koji se odlično zabavlja, sadrži nezaobilazne klasičarske elemente u središnjem delu. Performans dočaran putem studijske trake, tek na snimku uživo dostiže nameravanu visinu – baš kao raketa.

* Spavam s momcima, devojkama, mačkama, samo kaži s kim treba, odgovorio je na pitanje novinara 1976. Iako je njegova homoseksualna orijentacija danas nadaleko poznata, Fredi u početku kod većine bliskih prijatelja i saradnika nije ostavljao takav utisak. Štaviše, zabavljao se isključivo sa devojkama i imao, čak i kroz osamdesete, nekoliko relativno ozbiljnih veza (prva zvaničnija bila je sa izvesnom Rouzmari Pirson, a poslednja sa glumicom Barbarom Valentin).

Ljubav njegovog života bila je takođe jedna žena, Meri Ostin. Upoznali su se dok je radila na recepciji modnog butika „Biba“, u koji je Fredi često navraćao. Zapravo je najpre par puta izašla sa Brajanom, ali nije išlo, pa Fredi (prema već ustaljenom običaju) koristi priliku da se raspita o njoj i pozove je da izađu. Počinju da žive zajedno nakon pet meseci. Oboje su bili stidljivi i velika uzajamna podrška. Njihova bliskost je potrajala do samog kraja, dugo nakon što su prestali da budu verenici/ljubavnici.

Iako je poslednje godine proveo u srećnoj zajednici sa Džimom Hatonom, Fredi je uvek isticao kako mu je Meri najbolji prijatelj i osoba koja bi, u drugačijim okolnostima, svakako bila njegova supruga. Zato nikoga nije mnogo začudilo što joj je zaveštao polovinu svoje imovine, uključujući rezidenciju Garden lodž (drugu polovinu nasledstva podelili su roditelji i sestra).

 

7. A Kind Of Magic

Bilo je zamerki da je „Queen“ osamdesetih previše zašao u pop, ali meni je ova ploča veoma draga, naročito naslovna pesma. Volim njenu povezanost sa video spotom i savršenu odu efektu Fredija, tačnije, utisku koji je evidentno ostavljao na svakoga ko bi mu ma i nakratko zakoračio u orbitu: publiku, kolege, slučajne prolaznike... Čista čarolija, sa moćnim dirigentom.

* Nakon gostovanja na predstavi Kraljevske baletske trupe (1979), izjavio je: Nisam bio baš Barišnjikov, ali ni tako loš za ostarelog početnika. Voleo bih da vidim Mika Džegera ili Roda Stjuarta da pokušaju ovako nešto. Bio je pravi zaluđenik za operu i poznata je izuzetna trema koja ga je tresla pred snimanje zajedničkog albuma sa španskom divom Monserat Kabalje.

 

6. Stone Cold Crazy

Hevi metal „Queen“ zvuči podjednako ubedljivo i impresivno kao i onaj na koji su mnogi znatno više navikli. Fenomenalna, energična, do maksimuma ubrzana stvar demantuje svaki pokušaj proturanja opaske kako „nisu dovoljno žestoki“.

* Jedna od legendi o Frediju kaže da je imao verbalni sukob sa Sidom Višizom. Mladom pankeru se, na njegov navodno podrugljivi komentar, obratio rečima: Zar ti nisi Stenli Svirepi? (Stanley Ferocious or something)

Koju godinu pre toga, od još jednog pripadnika nove generacije dobio je jedan od prvih velikih komplimenata: mlađi brat Pita Taunsenda („The Who“) posle svirke izjavljuje da su Fredi i ekipa „mnogo bolji od grupe njegovog brata“.

A nakon što je napravio drastičan zaokret u imidžu, pustivši brkove, nezadovoljni obožavaoci su mu poštom slali ili bacali na binu – žilete.

 

5. Fairy-Feller's Master Stroke / Nevermore

Pružajući zaista vilinski doživljaj jednog začudnog mjuzikla, kompozicija zvuči veoma „britanski“ (sa posebnim naglaskom na Šekspiru, Vajldu i romantičarima), ali i sasvim osobeno. Inspirisana je Fredijevom opsesijom – istoimenom slikom Ričarda Dada, umetnika iz XIX veka, izloženom u galerji Tejt. Početak bi, koju deceniju kasnije, bez sumnje bio uvršten u prvoklasni power metal.

Ukoliko moram da biram, najdraži mi je upravo ovakav „Queen“ iz sedamdesetih, sa naglašenim eksperimentalno-glam-progresiv zvukom kao fuzijom svih mogućih i nemogućih, uvrnuto šarmantnih uticaja. Uopšte, ploča „Queen II“ je izuzetno zanimljiva, pa bih još izdvojila Fredijevu „The march of the Black Queen“ i Brajanovu „White Queen (As it began)“.

* Jednom prilikom je izjavio: Ne verujem da posedujem dar za pisanje dubokoumnih poruka. Džon Lenon to može, ali ja ne umem.

 

4. Princes Of The Universe

Moćan deo soundtrack-a za film „Gorštak“ toliko je sugestivan da u pojedinim stihovima zvuči kao da Fredi govori o samom sebi. Pesma nosi epski, izrazito rokerski stav, od početka do kraja naprosto nabijena energijom i samopouzdanjem. Naročito bih skrenula pažnju na vrhunske melodijske prelaze i solo koji nas podseća zašto je Mej među najcenjenijim gitaristima planete.

* Brajan Mej: U studiju je Fredi bio pun ideja i neuobičajenog razmišljanja. Ali u to vreme (osamdesetih, prim. I.Đ.) nije mogao dugo da zadrži koncentraciju. Uvek bi u određenom trenutku bio na vrhuncu. Ako uhvatimo Fredija na sat vremena kada je u punoj koncentraciji, to je bilo suvo zlato. Ali onda samo čuješ: „Vidi, dragi, ovo sam već radio. Sada moram da idem“, i znaš da si dobio svoju dozu Fredija za taj dan.

 

3. Innuendo

Potcenjeno remek-delo, zamalo nova „Rapsodija“, pod primetnim je uticajem pesme „Kashmir“ (Led Zeppelin): isti mističan, pustinjski vajb uvoda, kroz koji lagano vijugaju odlična gitara i glas, u prepletu. Neprekidni obrti, od flamenka i operete do ponovnog „električnog udara“, praćeni su vrhunskim radom bubnjeva i glasovnom ekspresijom.

* Iako je 1985. bila godina velikog trijumfa za grupu, obeležena pre svega nastupom na Live Aid-u, ali i Fredijevim zapaženim pojavljivanjem u okviru revije „Fashion Aid“ (kada je prodefilovao pistom sa glumicom Džejn Simor, na slici dole), upravo počev od ovog perioda okolina sumnja da nešto nije u redu sa njegovim zdravljem. Česti problemi sa grlom, ali i polagano zaražavanje i umiranje nekih od njegovih bivših prijatelja ili partnera od novootkrivenog AIDS-a donose zle slutnje.

 

2. I Want It All

Na neki način, ovo mi je često lična himna. Volim uvodno saglasje i kako samo podiže moral.

* Nikada neću napustiti grupu „Queen“. Bez ostalih članova benda, ja sam niko i ništa.

Na koncertu u Budimpešti, posle tri dana uvežbavanja, izveli su mađarsku narodnu pesmu čije je reči Fredi zapisao i čitao sa dlana.

 

1. Bohemian Rhapsody

Na starom blogu sam se u jednom od upitnika (naravno, na temu muzike), izjasnila za ovu veličanstvenu kompoziciju kao svoju pesmu za pusto ostrvo. Smatram je savršeno kompletnom – u zvukovnom totalitetu ima sve: a capella pevanje, baladu, brzu sekvencu, operetu, gitarski solo... Kada bih morala da biram samo jedan singl koji ću slušati do kraja života, bio bi to baš ovaj, jer vas „provoza“ kroz više žanrova, svaki put ostavljajući zabezeknutim od oduševljenja. Kruna jednog zadivljujućeg opusa.

Fredi je „Boemsku rapsodiju“ zvao šatro-opera, ubacivši najrazličitije elemente u stihove: od italijanskog komediografa i portugalsko-španske igre, preko istorijskih i fiktivnih ličnosti, pa do arapske reči kao prve direktne asocijacije na svoje egzotično poreklo. Mnogi zastupaju stav kako pesma odražava njegovu borbu sa sopstvenom seksualnošću, drugi je vide kao interpretaciju Kamijevog „Stranca“. Do danas, niko od članova nije otkrio pravo značenje naslova.

* Njegov školski drug, Subaš Šah, seća se kako je Fredi kao tinejdžer iz nekog razloga verovao da će živeti 45 godina. Na kraju je tako zaista i bilo.

U večno sećanje se uselio samo dan nakon zvanične objave da je oboleo od AIDS-a. Do poslednjeg časa se trudio da ostavi trag, snimajući dokle god je imao dovoljno snage. Veliki koncert u njegovu čast organizovan je već 20. aprila 1992. na „Vembliju“, okupivši najraznovrsnije izvođače. U nizu nejednako uspešnih nastupa, najbolji utisak ostavio je Džordž Majkl, izvođenjem numere „Somebody to love“. Kasnije je priznao kako nikada u životu nije otpevao težu pesmu: Proživljavao sam svoju dečačku maštariju. Bio je to najponosniji trenutak moje karijere, ali prožet istinskom tugom.

 

Neizbežna: The Show Must Go On

Kako izostaviti Fredijevu „labudovu pesmu“ i njenu istovremenost melanholije, smirenosti, suzdržanosti, a ipak neobičnog optimizma? Ako pobeda nad konačnošću ima zvuk i reči, ovako izgleda njen nadmoćni izraz.


* Prevedena literatura o Frediju:

Mark Blejk – Da li je ovo pravi život? Neispričana priča o grupi Queen (Laguna, 2019)

Met Ričards i Mark Lengdon – Fredi Merkjuri: Život, smrt i zaveštanje (Albion books, 2019)

Piter Friston – Fredi Merkjuri (Sezam book, 2013)

 

 * tekst Dragane Price Kovačević, Balkanrock:

https://balkanrock.com/autorski-clanci/gospodari-pesme/gospodari-pesme-princ-univerzuma-freddie-mercury/