недеља, 3. април 2022.

„The Wedding Banquet“ (1993)

komentariše: Isidora Đolović

Mnogo pre nego što je sa „Planinom Broukbek“ zapaženo i umnogome prekretnički tematizovao tabu istopolne ljubavi, Ang Li je već zalazio u to polje umetničkog interesovanja. Ono što „Svadbeni banket“ (The Wedding Banquet) čini različitim, a njegovu poruku istovremeno nenametljivom i znatno pristupačnijom, jeste činjenica da se radi o veštom prepletu nekoliko podjednako bitnih problematika. Samim tim, seksualnost glavnih muških likova prestaje da bude toliko upadljiva kada se postave dodatna pitanja stega tradicije, porodičnih očekivanja ili kulturoloških suprotnosti. Neosetno klizeći od komedije ka drami, ostvarenje kroz nekoliko „činova“ postavlja, razvija i razrešava osnovnu dilemu, nudeći (pogotovo za ono vreme) neobičan, ali hrabar završni kompromis. Pritom čitavim svojim tokom ne gubi vodeću karakteristiku vedrine, dobrih namera i dubokog razumevanja za različitosti svake od sučeljenih strana, što stvara sveukupno katarzičan efekat.

Iako tek drugi po redu u Lijevoj karijeri, film jasno pokazuje veštinu budućeg velikog reditelja. Pored ubedljive većine pozitivnih kritika, osvojio je nagradu „Zlatni medved“ na Filmskom festivalu u Berlinu, uz nominacije za Oskara i Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma. Deo je nezvanične trilogije „Father knows best“ (Otac zna najbolje), pored „Pushing hands“ i „Eat Drink Man Woman“.

Siže je relativno jednostavan i otkriva se kroz prvu polovinu filma. Glavni junak Wai-Tung (Winston Chao), poreklom sa Tajvana, iz bogate je porodice, zgodan i uspešan. Lagodno živi na Menhetnu, iznajmljuje stambeni prostor i radi u građevinskoj firmi. Kako se bliži tridesetoj, zabrinuti roditelji u Kini sve više insistiraju na jedinčevoj ženidbi – naročito otac, penzionisano vojno lice, nestrpljiv da doživi „produženje porodične loze“. U tom cilju ga bez pitanja učlanjuju u elitni klub samaca, bez prestanka mu „nabacujući“ odgovarajuće udavače, što se, zahvaljujući novim kompjuterskim programima namenjenim takvom uparivanju, čini lakšim nego ikada.

Zapravo, već uvodna scena prikazuje Vaj-Tanga u teretani, dok majčin glas sa nasnimane trake izlaže situaciju, izražava zabrinutost i iznosi plan koji otac i ona imaju za njega. Silovitost vežbanja na spravama i fizičkog (pre)forsiranja odgovara jačanju unutrašnje napetosti koju zahtevi izazivaju kod junaka. On je, naime, homoseksualac i podrazumeva se da to ni pod kakvim uslovima ne bi otkrio konzervativnim roditeljima, time im razarajući nade, ujedno rizikujući da ga razbaštine.

Njegov dugogodišnji životni saputnik je Sajmon (Mitchell Lichtenstein), belac, fizioterapeut, takođe mlad, naočit, ali izmireniji sa samim sobom. Što je najbitnije, među njima postoje sklad i dobro razumevanje, a život u višemilionskom gradu na liberalnijem Zapadu ne postavlja drastične prepreke. Ili ih barem ne vidimo: sa izuzetkom starijeg para iz susedstva, nema izrazite diskriminacije, kreću se u društvu koje broji slične zajednice i niko ne skriva ono što jeste. Svakodnevnica im se odvija sasvim normalno, sa jedinim problemom u vidu prezauzetosti koja diktira pomeranje ponekog godišnjeg odmora.

Da je Vaj-Tang gej, poznato je i njegovoj stanarki Wei-Wei (May Chin), mladoj umetnici koja iznajmljuje atelje u poluruiniranoj zgradi sa stalnim nedostatkom klime i još koječega elementarnog. Mada je emigrantkinja iz kontinentalne Kine, sve njihove sličnosti se završavaju na rasnoj osnovi: došavši u Sjedinjene Američke Države pokrenuta snom o boljem životu, siromašna slikarka večito duguje novac za kiriju, a sada joj zbog isteka vize preti i deportovanje. Ukoliko želi famoznu „zelenu kartu“, potencijalnom lažnom supružniku bi morala da plati najmanje pet hiljada dolara – koje, naravno, nema, inače bi prvo izmirila dug prema stanodavcu. On joj se, uzgred, prilično dopada i Vej-Vej sa svakom posetom svojski pokušava da ga „preobrati“, razočarano zaključujući kako „pada na zgodne, bogate homoseksualce.“

U početku momci svemu pristupaju krajnje neozbiljno. Sajmon je, zapravo, inicijator ideja za svaki od scenarija koji slede. Najpre sastavljaju potpuno nemogući (barem tako veruju) formular sa traženim osobinama kandidatkinje-udavače: da ima dva doktorata (od toga jedan iz fizike), bude operska pevačica, lepa i „za Kineskinju“ visoka, da govori pet jezika... Kada se zaista pojavila osoba koja ispunjava većinu zahteva, izvesna Little Sister Mao, na sastanku se ispostavilo da i sama održava porodici neprihvatljivu vezu (sa belcem), za koju traži paravan. „Sudar“ će upropastiti ljubomorna Vej-Vej, optužujući Vaj-Tanga kako je lagao da je homoseksualac, ne bi li je otkačio. Za sada se, dakle, sve odvija u domenu tipične farse.

Drugi, za promenu uspešno realizovan plan, na obostranu korist uključuje spomenutu slikarku. Slagaće roditelje kako su vereni, venčati se u gradskoj većnici i pribaviti dokument neophodan za njeno ostajanje u Americi. Vej-Vej se privremeno useljava, uči „zaručnikove“ navike i sve ide po planu, dok roditelji ne najave prekookeansku posetu sa namerom da im „kako je red“ prirede tradicionalni svadbeni banket, baš onaj iz naslova.

U prvi plan izbija strah glavnog junaka od roditelja, koji čini pretežan deo razloga za njegovo skrivanje. Trio do pristignuća Gaovih preuređuje dom tako što sve „sumnjive“ komade nameštaja zamenjuje prikladnim simbolima postojbine i prošlosti, Vej-Vej od boemski raspoložene devojke koja ne ume ni da isprži jaje brzinski pretvaraju u savršenu snahu (Relax, in-laws like to meet even an ugly bride, savetuje Vaj-Tang), dok je Sajmon predstavljen kao „nesnosni“ vlasnik kuće u kojoj mladenci stanuju.

U prvoj polovini filma je mnogo humorističnih scena koje se neštedimice dotiču svih mogućih stereotipnih predstava. Izdvojila bih građansko venčanje na kome matičar nikako ne uspeva da pogodi njihova imena (devojka je Wee-Wee), a mlada namerno, tobože neznalački, izvrće reči zaveta u: Better and richer, not poorer; ‘till sickness and death. Zaključak zabezeknutog matičara glasi: Groovy. Rings!

Vrhunac, naravno, predstavlja banket iz naslova, uvek priređivan „zbog roditelja, a ne vas“, za stotinak članova familije i šireg društva. Veliki, ekstravagantni niz ceremonija, običajnih formalnosti i rituala (This is a cross-cultural event, everything goes) jedini cilj ima u razuzdanom prizivanju uspeha buduće zajednice da dobije muško dete. Vej-Vej se, doduše, svesrdno uživljava u svoju ulogu, pa joj ne pada nimalo teško da pozira za isfolirane fotografije ili trpi svekrvine komične metode sprečavanja da se nevesta rasplače, time kvareći „sate šminkanja“. Rasna autoironija prisutna je u komentarima poput: The Chan wedding? It's upstairs, in the Phoenix ballroom.

Sajmon takođe do izvesne granice uživa u cirkusu, budući da nema razloga za sumnju u brzi kraj dobre predstave, čim Gaovima budu videli leđa na aerodromu. Do tada, bez ljubomore prepušta „mladence“ voajerskim zvanicama koje sve pretvaraju u ogromnu bahanaliju, kasnije provaljujući u apartman iscrpljenog para (invading the newlyweds’ suite). Mlađi zemljaci time stvaraju okolnosti da sve krene mimo plana. Kada posle lascivnih igara budu ostali sami, Vej-Vej „iskorišćava“ pijanog Vaj-Tanga, što je još jedno preokretanje tradicionalnih seksualnih uloga.

Od tog trenutka, priča menja ton, prestajući da bude smešna. Dolazi do mnoštva komplikacija i posledica. Boravak roditelja se odužio preko svake mere, a Sajmon i Vaj sve češće usled tenzija, ljubomore i uviđanja neprirodnosti takvog položaja imaju sukobe. Vej-Vej takođe shvata koliko je igra koju su pokrenuli postala ozbiljna, kada se ispostavi da je prva bračna noć bila produktivna (ostaje trudna), ali istovremeno jedina prilika da sa suprugom iskusi bilo šta slično. Stari pukovnik doživljava šlog i svi se iznenada nalaze na udaru dugo nagomilavanih laži, presija, ugroženih životnih planova i najdubljih ličnih želja.

Među najuspelije scene spada Vaj-Tangovo priznanje izrečeno majci u bolničkoj čekaonici. Fraza things got out of hand ne deluje slučajno izabrana, s obzirom na to da junak pred samo „posrnuće“ pita Vej-Vej „šta to njena ruka radi“, dobivši odgovor: Oslobađam te („Liberating you“). Drugi presudan dijalog odigrava se između dveju žena, pripadnica različitih naraštaja, staleža i životnih stanovišta, na temu samostalnosti i sebičnosti. I treći, takođe drugačiji po tonu i pristupu, vode Sajmon i pukovnik Gao dok sede na doku. 

Te tri presudne tačke usmeravaju priču ka odluci i razrešenju, obeleženim dvosmislenošću zaključka o tome ko je zapravo „nadmudrio“ koga. Jesu li stariji isterali svoje (opsesivna želja za dobijanjem unučeta) ili su pobedili mladi (sloboda da svoje živote osmisle i usmeravaju kako žele)? Možda i jedni i drugi?

Vredi skrenuti pažnju na jednostavnu, a upečatljivu estetiku ranih devedesetih, dominantnu kroz prepoznatljive prizore sa njujorških ulica, kolorit, zvukovni preplet istočne i zapadne moderne scene, azijski ideal lepote kojim se odlikuje lažni bračni par. Nekonvencionalan stil naročito dobro prati Vej-Vejinu nemoguću ljubavnu opsesiju i kasnije pitanje može li slikarka biti  majka?

Specifičnost Lijevog filma leži u izrazitoj empatiji koju svaka od pet ličnosti budi u nama: razumemo njihovu borbu za ostvarenje snova, ne osuđujemo ih zbog služenja dobronamernim obmanama na tom putu, saosećamo pred tugom i razočaranošću koje ih postepeno obuzimaju. Stoga epilog i rasplet imaju potpuno katarzično dejstvo, ostavljajući nas svesnima plemenitih pobuda upravo koliko i suštinske neizvesnosti budućeg životnog ustrojstva mladih protagonista. Zapravo, baš usled toga uviđamo koliko nam je stalo do njih i vere u srećan ishod. Do pomirenja, prihvatanja razlika i ljubavi kao preduslova svega navedenog.