piše: Isidora Đolović
Postoji put koji
namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne
dirke svira i trazi notu za taj ton…
Beli zimski vragovi odlučili su da im nije dovoljan januar. Prvo su se zauvek zaklopile divne, blage oči Mire Furlan; onda nas je napustila Rialda Kadrić – nezaboravna lepa Marija iz „Ludih godina“. Tek početak kalendara, a već se bojim, pomislila sam kada je juče stigao glas o smrti Đorđa Balaševića. Utisak se pojačao dok sam, kasnije, sa Kaćom komentarisala kako teška vest silinom podseća na utisak nakon Bouvijevog odlaska – ispostavilo se, početka po umetnički svet naročito tužne i gubitaka prepune godine. Ko će nam ostati – i šta, osim sećanja? Sa svakim nestankom ljudi koji su inspirisali i plenili mišlju, emocijom, dobrotom, svet kao da postaje prazniji i ugasi se po jedna iskra nade. A setila sam ga se baš kada su, pre nekoliko dana, dodeljivali ono sretenjsko ordenje...