недеља, 14. фебруар 2021.

3-u-1: „Love her madly”, zaljubljeni sadista

piše: Isidora Đolović

Mada  delujemo osvešćenije nego ikada po pitanju stavova o partnerskom nasilju, koliko žene (ali i muškarci) zapravo znaju da prepoznaju i, što je još važnije, priznaju da su se suočili sa bilo kojim od raznovrsnih oblika zlostavljanja? Da li je većina potpuno načisto sa time šta ljubav jeste i kako se izražava, a šta predstavlja njeno izokretanje i morbidni izgovor za iživljavanje najnižih strasti? Naše doba je, dopadalo se to nekome ili ne, nepovratno izmenilo poglede na međuljudske odnose – i dobro je što je tako. Sporo i bolno, ali (nadajmo se) trajno, padaju maske koje su pod izgovorom patrijarhalnosti podsticale diskriminaciju i seksizam, a iza „ljubavi“ bolesnu posesivnost, agresivne ispade i emocionalnu osakaćenost sa daljim razornim uticajem. Priča bi se dala proširiti na pokrete MeToo i NisiSama s jedne, a masovnu opsesiju serijalom „Pedeset nijansi sive“ i sličnima sa druge strane, ali ću se zaustaviti kod jedne od najpogubnijih zabluda. Pod slobodnim nazivom „on me bije jer me voli“, odnosno, „nema ljubavi bez ljubomore“, ovaj oblik vezanosti vekovima odnosi nebrojene, skrivene žrtve. Osvrt koji sledi baviće se primerima iz filmske, odnosno televizijske fikcije, mahom predočenim posredstvom perspektive muške strane koja, može biti, istinski veruje kako je (ne samo telesno) povređivanje jedini način zadobijanja i zadržavanja tuđe odanosti.

Reč je o ostvarenjima koja smo verovatno prvi put gledali bez dovoljno snažne zapitanosti o tome kroz kakve li samo uvrnute „filtere“ jedna tako čista emocija poput ljubavi prolazi u glavi psihopate i sa čime se sve meša prelazeći put do monstruozne (iracionalne?) potrebe za dominacijom kroz nanošenje bola. Ukratko, kako vole takvi slučajevi”? Koje su im sličnosti, a gde su razlikovne nijanse?

Ne radi se samo o podjednako bizarnom pronalaženju zadovoljstva u torturi, niti isključivo o nemogućnosti da se doživi bilo kakav emocionalni ili fizički podsticaj bez nasilne stimulacije. Težnja za slamanjem bića koje se, ne nužno navodno – možda pre u nekakvoj posve pervertiranoj varijanti opsesivno – voli i nastoji trajno zatvoriti u tuđem svetu, proističe iz ozbiljno poljuljane do sasvim nepostojeće lične sigurnosti koja je dosegla krajnost. U svojoj studiji, Jasmina Ahmetagić podseća na brojne teorije koje koren zlostavljačkog poriva (i zla uopšte) pronalaze u narcističkom poremećaju ličnosti (narcisstic personality disorder). Ovaj mentalni problem nije, suprotno uvreženom shvatanju, stvar preterane zagledanosti u sebe, već pokazatelj odsustva ljubavi prema sebi („kompleksna pojava narasta u ranom detinjstvu kao rezultat uticaja hronično hladnih, neempatičnih roditelja“). A od zadivljenosti do potčinjavanja i, konačno, dehumanizacije podjednako tlačitelja i njegove žrtve, vodi tek par koraka.

Možda će se neko, pred ironijom podudaranja datuma i teme, zapitati čemu ovakve priče na popularni Dan zaljubljenih? Upravo stoga što smatram kako je krajnje vreme da svima postane kristalno jasno sledeće: jedini bol koji ljubav može da eventualno zada jeste figurativan, duševni. Sve što prelazi granicu, svetlosnim godinama je daleko od samog pojma zaljubljenosti. Prvi povišen ton ili, naopako, pokušaj fizičkog napada, ozbiljan je signal za bekstvo glavom bez obzira. Jer, baš kao što nam maltretiranje u jednoj vezi prikazano kroz fikciju izaziva burne reakcije, ne postoji izgovor za okretanje glave prilikom susreta sa sličnim situacijama posvedočenim iz neposredne blizine. U svemu što čitamo ili gledamo, koliki god bio bezbedni otklon realnosti spram artificijelnog, odnosno, različitih konteksta modernosti i davne epohe, postoji jasan nauk.

 

1. „Strah” (Fear, 1996)

Nikol Voker (Riz Viterspun) ima šesnaest godina i već neko vreme živi u Sijetlu, kod očeve nove porodice (maćeha, njen mali sin iz prvog braka i vučjak znakovito nazvan – Kajzer). Ne samo što su prisutne uobičajene tenzije odrastanja (uvek prezaposleni tata se teško miri sa time da njegova kći više nije mala devojčica), već uporedo teče njena inicijacija u svet odraslih, obeležena pojačanom seksualnošću. Potonja je istaknuta kroz druženje sa preterano slobodnom Margo (Alisa Milano), suviše izazovnu garderobu (čak i za '90s standarde prekratke suknjice, bluze, sve do pucanja usko), izlaske i zanimanje za loše momke. Jedan od takvih je Dejvid Mekol (Mark Valberg), mišićavi pajtos jednog još većeg grubijana koga će Margo prva zapaziti na bilijaru. Primetivši očarani pogled bezazlene Nikol, Dejvid počinje da se udvara isprva suzdržano, ali sa jasnom namerom.

Iako se postavlja kao blag, brižan, zaštitnički nastrojen (tokom racije u noćnom klubu), ukratko, neko kadar da šarmira čitavu njenu porodicu, izvesni signali već tada ukazuju na razloge za podozrivost. Dok joj bude prodavao priču o idiličnom odnosu sa svojima, koji navodno žive u drugom gradu dok se on priprema za fakultet, podrobno će ispitivati Nikol o njenoj situaciji kod kuće. Nastojaće da upravlja vremenom koje imaju na raspolaganju (pomeranjem kazaljki na satovima), koristiće devojčinu želju da pred drugim učenicama paradira sa zgodnim, starijim likom u automobilu, kao i tipičan prkos spram roditeljskih mera opreza, uz težnju da se pokaže odraslijom. Mislim da se svako ko je odgledao film odlično seća neprijatne scene na rolerkosteru, kada Dejvid uspeva da izmanipuliše Nikol nedozvoljenim dodirivanjem koje dobija na uzbudljivosti usled činjenice da se nalaze na javnom mestu. Sledeći korak biće još drastičniji, mada daleko od neočekivanog: pošto dobije šifru za ulazak u, inače odlično obezbeđenu i čuvanu kuću, voajerski ulazi u njenu sobu, skida je i, mada deluje kako svojevoljno stupa u odnos, Nikol očigledno već neko vreme nema vlast nad sobom. Dok otac intuitivno sluti ovu opasnu dezorijentisanost svoje mezimice, što ga automatski čini neprijateljem predatora, maćeha se u početku trudi da bude prijateljski predusretljiva, što Dejvid pokušava da zloupotrebi isuviše slobodnim ophođenjem (scena na kućnom bazenu).

Prva tačka sloma je brutalan, nagli Dejvidov napad na Nikolinog najboljeg druga Gerija (kao protivteža, on je nežan i dobar, intelektualni tip), ispred škole – dakle, naočigled svih, pri čemu će „nehotice“ mlatnuti i nju, oborivši je na pločnik. Potpuno zatečena, junakinja nakon toga raskida vezu i neko vreme odbija da ga uopšte vidi, ignorše pozive i slanje poklona, potištena je i s razlogom razočarana. Međutim, čim ponovo bude došlo do konflikta sa ocem, probuđeni prkos joj stvara toleranciju i, sama iznalazeći opravdanja za mladićevo ponašanje, daje novu šansu Dejvidu. On će joj, naime, to što je izgubio glavu videvši da je Geri zagrlio, objasniti pogrešnom pretpostavkom da je u pitanju „neki mnogo loš muškarac, od onih koje bih pobio ako ti se približe“. Ovakav iskaz bi kod svakog trezvenog bića izazvao makar treperenje crvene lampice za uzbunu, zar ne? Isto se može reći za raniju opasku o svom defektnom automobilu (serija povučena iz proizvodnje): „Nije on kriv što je tako sastavljen“. Ipak, Nikol je samo devojčurak čija probuđena seksualnost, želja da imitira i dostigne Margo, te bunt protiv kućnih pravila, nisu najbolji saveznici razumskoj samokontroli.

Težište se zatim pomera na oca, koji saznaje da su Markove priče o poreklu neistinite: zapravo je siroče, zbog agresivnosti izbacivano iz više hraniteljskih porodica i ustanova, a trenutno van bilo kakve evidencije. Procenivši odakle vreba najveća opasnost, predator u jednoj od više apsurdnih scena kontinuirano udara samog sebe pesnicom u grudi, ne bi li ubedio Nikol u to da ga je njen otac napao. Valberg, naglasimo i to, veoma dobro vlada mimikom lica.

Drugi presek u njihovoj vezi nastaje pošto Nikol slučajno (kroz prozor) u „jazbini“ Dejvidove bande bude videla kako njen dragi, demonski iscerenog izraza na licu, uzima obeznanjenu Margo kao plen (prebacivši je preko ramena) i odnosi na sprat, gde nema sumnje da će se dogoditi silovanje. Od ovog trenutka, film se pretvara u triler, a radnja ubrzava.

Strah, pojam iz naslova, može se odnositi na očevu brigu da ne izgubi Nikol u kandžama opasnog manipulatora – ili na Dejvidovu bojazan da mu „plen“ ne izmakne, usled čega teži da je izoluje od bližnjih i uspostavi dominaciju. Postizanje kontrole moguće je samo ukoliko se postavi kao jedini koji joj istinski želi dobro, nedužni predmet neopravdane hajke sa ciljem da se ograniči njeno stasavanje i uništi „velika“ uzajamna ljubav. On vešto hvata detalje, poput provokacije od strane Margo usmerene na Nikolinog oca, pa ih koristi za svoje kasnije poteze.

Jednom raskrinkan, Dejvid se više i ne trudi da zabašuri svoje pravo lice, ali i dalje tvrdoglavo sledi premisu o ljubavi i žudnji kao glavnom pokretaču prema Nikol. Štaviše, pošto ga ona ostavi, ovoga puta konačno, ponašaće se kao iskreno pogođen i obezvoljen. Primetićemo da u svojoj sobi, iznad kreveta, pored raspeća (!) drži odštampane fotografije: mnoge sa Nikol i jednu svoju, pojedinačnu, iz kriminalnog dosijea.

Ipak, baš ništa se ne može uporediti sa vanvremenskog transfera blama vrednom scenom kada Dejvid u kupatilu pravi svojeručnu tetovažu, urezujući na torzo, pa onda stavljajući mastilo i zatim ispirajući vodom, ultimativnu izjavu ljubavi – pazite sad – NICOLE 4 EVA. Pa, ima li dalje? Kunem se, ni Valbergove pločice ne uspevaju da mi skrenu pažnju sa toga koliko je ovo glupo, čak i za jednog manijaka.

Treća celina preusmerava film od kombinacije psihološke drame i priče o odrastanju, ka žanru tzv. slasher-a. Antagonista poprima sve karikaturalnije (i jezivije) crte, a njegove „moći“ deluju srazmerno tome. Kada mu bude propao poslednji pokušaj da, u školskoj kantini (ponovo bira javno mesto), „ubedi“ Nikol u svoju ljubav, uslediće niz drastičnih (re)akcija:

1. presretanje Margo automobilom, na otvorenom putu, sa pretnjom koja nosi prizvuk istinske perverzije (traži da prizna kako joj se mučenje „prokleto dopada“);

2. demoliranje automobila gospodina Vokera na parkingu firme, propraćeno sugestivnom, polupismenom zabeleškom na ceduljici (kakve Dejvid posebno voli);

3. ubistvo Gerija u šumi, kada ga bukvalno lovi (možda su autori „Sumrak sage“ imali ovu scenu na umu);

4. još jedno prepadanje Nikol u javnom toaletu.

Sve u svemu, Dejvid poput kakvog mračnog Supermena stiže da sve to obavi za vreme jedne Nikoline posete tržnom centru! Ipak, ni brižni otac ne gubi vreme, pa u odsustvu bande demolira njihovu “jazbinu”, pri čemu je naročit fokus usmeren na Dejvidov „hram” posvećen opsesivnoj ljubavi prema Nikol. Na zidu stoji poster-montaža njenog lica kao svetice (možda Bogorodice?), dok u naročitoj kutiji, koja spolja liči na Bibliju, Dejvid čuva njene gaće (!), porodičnu fotografiju i narukvicu dobijenu od oca, sa izmenjenom gravurom koja označava zadobijeno vlasništvo. Svi predmeti su, naravno, ukradeni. Ne znam da li je potreban još neki dokaz sa kakvim bolesnikom imaju posla, ali, biće toga još, tek ukoliko neko ima nedoumice.

Naposletku, banda vrši pravu pravcatu opsadu kuće Vokerovih na obali, neko vreme držeći porodicu kao taoce, sve do munjevitog razrešenja do koga dolazi ubistvom psihopate. Dotle ćemo videti kako su onesposobili njihov komunikacioni sistem i sve alarme, zatim jednu scenu u stilu „Kuma I” – sa psećom glavom (ubačenom kroz baštenski otvor na vratima; nije za osetljive!); kao i Dejvidovo demonstriranje krunskog pokazatelja da je reč o fanatiku – aluzije na pseudovenčanje. Nikol naziva svojom nevestom (a sve one, kaže, „plaču uoči svadbe“) koju sada mora odvesti od porodice. Potpuno se gubi u neuverljivom argumentovanju („To što imamo je posebno, pa nam drugi zavide“), a svako malo „iskače“ kroz rupe u probijenim vratima ili putem špijunke preti, iskrivljenog lica sa iskolačenim očima. Tada postaje jasno i treće značenje naslova: to je, naravno, užas koji postepeno počinje da budi u Nikol (i drugima, uključujući gledaoce), a koji može biti uklonjen jedino potpunim uništenjem.

- It could have all been different, Mr. Walker. You should have allowed nature to take its course. In the end, it will anyway….SO LET ME IN THE FUCKIN' HOUSE!

* Zanimljivosti: Prva glavna filmska uloga Marku Valbergu donosi nominaciju za MTV nagradu u kategoriji najboljeg negativca. Izgubio je od Džima Kerija, koji je, gle slučajnosti, kroz ulogu u „The cable guy” imao nekoliko prilično sličnih scena (pre svega uhođenje i čuveno „manijačenje” kroz špijunku na vratima). Izvršni producent je „Strah“ opisao kao „Fatalnu privlačnost za tinejdžere“. Džejms Foli je režirao drugi i treći nastavak (u sklopu uvoda spomenute) trilogije „Pedeset nijansi“. 

 

2. „Zmajevo srce“ (DragonHeart, 1996)

Priča o (po)žrtvovanju, gubljenju vere i njenom ponovnom pronalaženju, ne bi bila to što jeste bez antagoniste kao uzroka pokretanja svih navedenih tema. Među ključnim pitanjima je izvor (nečijeg) zla: da li se nalazi u karakteru ili srcu? Saksonski princ (kasnije i kralj) Ejnon od početka je bio sebično dete, kod koga čak ni uticaj mentora Bouena (Denis Kvejd) i njegovo insistiranje na usađivanju arturijanskog viteškog koda, nisu uspeli da potisnu (urođenu, naslednu?) sklonost ka tiranskoj prirodi kakva je odlikovala njegovog oca. Iako je rano savladao veštinu mačevanja, dečak nema razvijenu empatiju prema narodu koji se s razlogom buni protiv strahovlade. Čak će prilično gramzivo skinuti krunu sa glave umirućeg oca.  

Slučaj ga istom prilikom spaja sa ostalim krucijalnim figurama priče. Prvo će ga kći vođe pobunjenika, izletevši u metežu, nenamerno gurnuti na šiljak koji Ejnonu nanosi tešku ranu. On će videti da je „krvnik“ devojčica plamene kose i zauvek urezati taj prizor u svoju svest.


Od smrti ga, majčinim zalaganjem (kraljicu Ejslin, keltskog porekla i odanu staroj religiji, igra Džuli Kristi), izbavlja drevni zmaj (glas pozajmio Šon Koneri), dajući mu pola sopstvenog srca u nadi da je to garancija novog doba i dolazećeg spasenja. No, svima su verovanja nedugo potom dramatično pokolebana, jer će Ejnon odrasti u još goreg tiranina nego što je to bio njegov prethodnik. Dvanaest godina nakon presudnog čina, prikazana je izgradnja utvrđenja još većeg od prvobitnog zamka, poduhvat koji izlaže srazmerno veliki broj kmetova teškom radu. Do razilaženja sa Bouenom došlo je mnogo ranije, zbog brutalnog kažnjavanja istog onog  pobunjeničkog vođe. Sada se iživljavajući na njemu, iako već ostarelom i slepom, Ejnon (uvek fantastični Dejvid Tjulis) provocira odbrambenu reakciju njegove kćerke Kare (Dina Mejer). Isprva ne prepoznaje devojčicu iz svoje prošlosti, ali će ga duboko zaintrigirati prkos koji ona  ispoljava dok kao „pokretna meta“ (kvaziduhovita opaska čoveka iz njegove pratnje), između strela koje fijuču, prilazi kralju. Na molbu da joj poštedi oca, Ejnon će odglumiti razmatranje i razumevanje, samo da bi ga mučki usmrtio: tipičan potez sadiste.

-I've always said death is a release, not a punishment!

Kara ubrzo upada u zamak tokom gozbe i sasvim sama pokušava da izvrši atentat na vladara, ali u tom samoubilačkom, nemogućem poduhvatu biva uhapšena. Ejnon joj otkriva da se sada vrlo dobro seća, prvenstveno zahvaljujući „njenoj kosi poput vatre“, kako mu je baš ona nanela fatalnu ranu. Saopštava da su se uloge preokrenule, sada je u njegovoj vlasti: „I own you“.

Čudna fiksacija potekla od povezanosti direktnom odgovornošću koju je devojka imala za njegov život ili smrt, probudiće želju da mu neprijatelj postane ljubavnica, pa i više od toga: i da ukroti njen gnev. Samim tim je od presudnog značaja scena u ložnici, kada odbija još jedan devojčin nasrtaj nožem, pokušavajući da je izmanipuliše rečima. Na Karino spominjanje „crnog srca“ koje je hladno i neosetljivo, traži da se sažali i nauči ga saosećanju. Priznaje kako nalazi da je „divna“ i da bi joj dao sve, „čak i tron“, a naročito – moć. U knjizi, na osnovu koje je snimljen film, ista epizoda izgleda dosta nasilnije, pošto Ejnon siluje zarobljenicu, obrisavši joj o obraz krv sa noža kojim ga je prethodno ranila. Film samo implicira ovakav razvoj događaja.

- Next time stab more flesh. Less cloth.
- I'll pierce your heart!
- You already did.


Devojci će pomoć pri bekstvu pružiti upravo kraljeva majka, saosećajući u jasnoj želji da Kara „ne pati kao što sam ja patila“ i ne krijući da je živela u nesrećnom braku, potpuno svesna suprugove surovosti. Do kraja filma, biće spremna da ubije sina (tačnije, žrtvuje zmaja, sa čijim je srcem povezano Ejnonovo i čije mu postojanje obezbeđuje nepovredivost), radije nego da svet nadalje podnosi njegovu strahovladu. Kaje se zbog pogrešne procene i nekadašnjeg „spasavanja bića koje toga nije bilo vredno“.

-And yet you return to me with this girl I lost.

Kada se sledeći put budu susreli, kralj neće polagati pravo na svoju zamalo-pa-verenicu, ali se pri završnom upadu Bouena sa pratnjom u zamak šali: „Evo moje neveste, a tu je i sveštenik da nas venča“. Ejnon je inteligentni negativac, čiji odnos sa Karom komplikuje dvojakost: kao predmet želje, ona ga povezuje sa zajedničkom prošlošću i osvetničkim impulsom (da, on je odgovoran za stradanje devojčinog oca, ali pre toga je ona direktno dovela do čudne „transplantacije“), ali i nekom vrstom poriva za iskupljenjem kako bi je pridobio. Svestan njene snage karaktera, radije bi da je ima za saborca nego protivnika; opiranje ga animira i samo još više privlači.

 

3. „Igra prestola”, V i VI sezona (Game of Thrones, 2015/2016)

-My beautiful wife. One day I'll be Lord of Winterfell and Warden of the North. You'll be my Lady and Wardeness.

Gledaoci sigurno nepogrešivo pogađaju koji primer je odabran za ovu temu. „Kopile Užasnika“, vanbračni sin lorda Ruza Boltona, u knjigama spada među najzlokobnije likove. Njegova monstruoznost je čuvena na Severu, a pojava podjednako gnusna kao i postupci. Televizijska adaptacija romana Džordža R. R. Martina donela je nekoliko efektnih dopuna: tamo je Remzi lukaviji, inteligentniji, nešto podnošljivijeg fizičkog izgleda (usled čega čak ima i devojku!), neizmenjeno mučiteljski nastrojeni manipulator. Njegova veština pretvaranja demonstrirana je kroz deo treće i čitavu četvrtu sezonu, kada u interakciji sa Teonom Grejdžojem (koji postaje njegov Reek, uništena ropska figura) više nego dobro upoznajemo sve kapacitete ovog sadističkog uma. Baš sve? Već naredni ciklus serije pokazaće da grešimo i to je (ne)čuveni period braka sa Sansom Stark (Sofi Tarner-Džonas).

Podzapletom koji je podigao mnogo prašine među publikom širom sveta, bavila sam se na svom prethodnom blogu, u tekstu koji možete pročitati OVDE. Novoimenovanom, sveže ozakonjenom nasledniku trenutnog vladara (uzurpatora) Zimovrela stiže još jedan „trofej“ – visokorođena nevesta, devojka čija je glava ucenjena praktično širom ostatka kontinenta i time predstavlja strateški neprocenjiv ulog. Sansa je, u obrtu značajno drugačijem nego kod pisanog izvora, bekstvom od jednog nepopravljivog psihopate (Džofrija Barateona), kao ptičica iz ruke proračunatog Bejliša isporučena direktno mračnim gospodarima svom nekadašnjeg doma. Pri rečenim okolnostima, postaće glavni adut u njihovom pokušaju zadobijanja nove prevlasti nad Severom i profitiranja od rasula kojim je zahvaćeno Sedam kraljevstava. Maloprstić je uverava kako će, koliko god joj bilo mrsko i teško na duši tokom igranja nove uloge, uspe li samo da suzbije gnušanje pred ubicama svojih oca i braće, te ovlada budućim mladoženjom, uspeti da u velikom stilu sprovede osvetu nad ekipom iz Kraljeve Luke. Druga strana pakta takođe dobija nedvosmislene instrukcije. Ruz Bolton je jasan po pitanju stavljanja sina na probu dovođenjem „premije“ za snahu: bude li opravdao poverenje, pokazaće se kao dostojan naslednik. Niko ne  računa se sa njegovim agresivnim karakterom.

U mnogim recenzijama je više puta s pravom istaknut džokerovski kvalitet koji Remzijevom liku uspešno uliva glumac Ivan Reon. Njegova interpretacija je od početka do kraja maestralna. Remzi neprestano pomera očekivanja i prelazi granice podnošljivosti, pojačavajući večito prisutan faktor iznenađenja koje strepnju od novog poteza drži budnom. Uzmimo za primer orkestriranje Teonovim izvinjenjem Sansi: dok je svima (uključujući njegovog hladnog, surovog oca) očigledno veoma neprijatno, Remzi je jedini koji se zabavlja.

- There! Over and done with it. Doesn't everyone feel better? I do. That was getting very tens. You know what, my lady? With him having murdered your brothers and the rest of your family gone, Reek here is the nearest thing to living kin that you have left. Reek! You will give away the bride. Someone has to. What better person? Good?

Sansin lik je ovim, u svakom smislu burnim iskustvom, katapultiran na novi razvojni put i višestruko, brutalno uzdrman iz ostataka nevinog, sanjarskog načina posmatranja sveta. Tako oskrnavljenom gledištu ptičice zadat je završni udarac, jednom pošto se uverila kako je sve varka, uključujući očekivanu „laku“, jednopoteznu pobedu na svom starom bojištu – u zamku gde se rodila i odrastala.

Bilo bi naivno verovati kako Remzi nije unapred bio svestan svih razlika između sebe i Sanse. Dok je ona plemkinja po rođenju, potomak duge loze severnjačkih vladara, on sam je vanbračni sin lorda vazala čiji su preci nekada davno (prema legendi) bili dominantni nad Starkovima. Začet je izrazito nasilnim činom, a formativne godine proveo u najnižem sloju društva, kraj psetara i slugu. Više nego značajan je dijalog između oca i sina, kada Ruz potpuno hladnokrvno priča o Remzijevom poreklu:

-You've never asked me about your mother.

-Why would I? She had me, she died. And here we are.

- She was a peasant girl. Pretty in a common sort of way. She was a miller's wife. Apparently they had married without my knowledge or consent. So I had him hanged, and I took her beneath the tree where he was swaying. She fought me the whole time. She was lucky I didn't hang her too. A year later she came to my gates with a squalling baby in her arms. A baby she claimed was mine. I nearly had her whipped, and the child thrown in the river. But then I looked at you, and I saw then what I see now. You are my son.

Plod ovako okrutnog odnosa usvojio je obrazac siledžijskog ponašanja i preneo ga na sve dalje kontakte sa ljudima, uključujući ljubavnice. Njegova družbenica Miranda zadržala je glavu na ramenima samo zahvaljujući tome što, iskreno ili pritvorno, podr(a)žava model izvitoperene seksualnosti, iživljavanja i stalne morbidne razonode. Jer, osnovno Remzijevo pravilo glasi da mu nikada ne sme postati dosadno.

Kao kod svih, u početku i sa Sansom dosta uspešno igra ulogu savršeno ljubaznog, čak prijateljski nastrojenog mladog čoveka. Ona mu, razume se, imponuje u svakom pogledu, ali budući da nije dostigla isti nivo pretvaranja (mada i sama vešto zadržava stav besprekorne damske uslužnosti), neće uspeti da ga potpuno zavara. Ispod pokazane kurtoazije, Remzi kao da makar predoseća njen prezir, koji odlučuje da slomi neočekivano i u što većoj meri ponižavajuće. To je prvi razlog, dok se drugi skriva u već spomenutoj nemogućnosti da na nenasilan način ispolji seksualni nagon. Sansa je skupa igračka i „ključ za Sever“, ali Remzi veruje kako će jedino što brutalnije potčinjavanje uspeti da je veže za njega: princip uveliko primenjen na Mirandi.

Sansa 4 eva?!?

Istinske namere dosta transparentno nagoveštava već pri kraju svadbenog rituala, onim zloslutnim smeškom mačke u čiju je klopku upao bezazleni vrabac. Međutim, čak i po ulasku u ložnicu, gledalac se nada izuzetku, postupanju suprotno njegovoj uobičajenoj navici, iz jednostavnog razloga što Sansa čak i vizuelno čini tako veliki kontrast čitavom tmurnom svetu Boltonovih, pa se i sama pomisao na njeno skrnavljenje čini apsolutno monstruoznom. I, naravno, dešava se ono od čega se strahovalo.

Kao i u primeru iz filma „Fear“, pitanju devičanstva dato je naročito mesto u manipulativnoj strategiji. Posebno jeziv utisak proizvodi početna neusklađenost Remzijevog tobože srdačnog, ozarenog lica i dvosmislenih, postepeno sve šokantnijih pitanja i zaključaka.

 -My father said you're still a virgin.

-Yes.

-Why? Why are you still a virgin? Afraid of dwarves?

-(…) Lying to your husband on his wedding night...that would be a bad way to start a marriage. We're man and wife now. We should be honest with each other. Don't you think?


Bračni život koji nam je, u fragmentima, kasnije prikazan, svedoči o doslednom sprovođenju torture, uz potpuno preovladavanje nerazumnog, agresivnog načela. Sansa je unutar četiri zida (seksualni) zarobljenik, predmet svakodnevnih iživljavanja, batinanja, perverznih radnji koje možemo samo naslutiti (a sama ih u šestoj sezoni tek nagoveštava kao trajno traumatične).

Paradoksalno, ona je istovremeno jedini garant Remzijevog eventualnog klasnog uzdizanja, društvene potvrde i titularnog ustoličenja, žena od koje se očekuje da produži lozu Boltonovih i sopstvenim poreklom joj pruži legitimnost. Samim tim, Remzijev tretman se pokazuje kao krajnje budalast i nepromišljen.

-Reek told me you wanted to leave. Why? Winterfell is your home, now I am your husband. (…) You should hold on to your candles. The nights are so long now.

Istovremeno, njegovo javno držanje u supruginom društvu još uvek je prilagođeno početnom modelu ponosnog muža i, što je najzanimljivije od svega, sigurno nije u celini farsa. Kompleksnost psihologije sadiste je, kao što se može primetiti na osnovu prethodna dva analizirana filma, sadržana u činjenici da spaja opsesivnu vezanost i želju, sa strahom od izmicanja „vlasništva“. Ove dve strane njegove naklonosti odlično se ispoljavaju u sceni pokazivanja odranog leša Sansine nesuđene dobrotvorke: sličan mački koja, donoseći miša pred gazdu, traži odobravanje krvavog podviga, u isti mah joj stavlja do znanja da ne pomišlja na bekstvo i kako je sve uradio „zbog nje“, „za njihovo dobro“ i zajedničku budućnost (što bi rekao Dejvid Mekol) „zauvek“. Žena, naravno, ima drastično različit doživljaj situacije: Sansa je zatvorenica, kojoj postepeno čak i verovatna smrt (famozni skok sa Teonom, u završnici pete sezone) postaje draža od tako pogubne „ljubavi“.

-I know what Ramsay is. I know what he'll do to me. If I'm going to die, let it happen while there's still some of me left.

Izvestan broj gledalaca skrenuo je pažnju na „delić emotivnosti“ koju u Remziju pokreće Mirandina smrt. No, njegov oproštajni govor za stradalu ljubavnicu poprilično je karikaturalan, pretežno usled svoje nedoslednosti prema uveliko izgrađenom psihološkom profilu. Sem toga, reakcija na pitanje meštra o načinu njene sahrane, govori sasvim dovoljno: She's good meat. Feed her to the hounds.

Sansa je prilikom nemogućeg bekstva imala sreće koliko i sa izbegavanjem trudnoće, budući da su autori serije obe izvesnosti na neverovatan način zaobišli, pa zatim potpuno isključili. Kroz čitavu  šestu sezonu odigravaju se „lov“ na iščezlu bračnu robinju, Sansino procesuiranje traume i koliko-toliko osnaživanje za konačni (osvetnički) obračun. Evo sa kakvim rečima supružničko nasilje koje je pretrpela opisuje još jednom u nizu svojih predatora, Bejlišu:

-Did you know about Ramsay? If you didn't know, you're an idiot. If you did know, you're my enemy. Would you like to hear about our wedding night? He never hurt my face. He needed my face; the face of Ned Stark's daughter. But the rest of me, he did what he liked with the rest of me as long as I could still give him an heir. What do you think he did?

-He beat you.

- Yes, he enjoyed that. What else do you think he did?

- Sansa...

- What else?

- Did he cut you?

- Maybe you did know about Ramsay all along.

- I didn't know.

- I thought you knew everyone's secrets.

- I made a mistake. A horrible mistake. I underestimated a stranger.

-The other things he did, ladies aren't supposed to talk about those things but I imagine brothel keepers talk about them all the time.

Iz kasnijeg susreta na bojnom polju, kada su oboje predstavnici po jedne zaraćene strane, evidentna je Sansina veća sigurnost (svakako pojačana prisustvom polubrata), uz Remzijevu tim pre isprovociranu želju da vrati izgubljeno. 

 -She's a fine woman, your sister. I look forward to having her back in my bed.

Stalno oslovljavanje sa „moja draga ženo“ ili tvrdnja da mu je „užasno nedostajala“ zapravo nisu ironijski: u svom iskrivljenom shvatanju ljubavi kao posedovanja i slamanja, svaki otpor mu predstavlja dodatni podsticaj. Na početku sezone, kada mu dovedu novog taoca, prokomentarisaće: A girl, I hope. I prefer redheads.

Uzevši sve u obzir, podrazumevaće se da izvršenje odmazde ima smisla jedino ako ga žrtva sama sprovede. I u tom pogledu je zanimljiva Remzijeva, do kraja uporna, dvosmislena uverenost izražena rečenicom: „Ne možeš me ubiti. Sada sam deo tebe“. Preživljeno iskustvo više nikada neće moći da se poništi, pa njegove odjeke pronalazimo u epilogu priče (iz osme sezone) i Sansinoj  konačnoj transformaciji.