недеља, 30. мај 2021.

„Čudesna šuma“ (1986)

piše: Isidora Đolović

Mnogo štošta iz zaostavštine bivše Jugoslavije već dugo, manje ili više opravdano, uživa legendarni status. Pretpostavljam da je nostalgija prirodna stvar u čijem će nam svetlu, nakon nekog vremena, sve ono sa predznakom „ranije“ izgledati bolje, zanimljivije, vrednije, zaogrnuto potencijalno varljivom maglom udaljenosti i rastućim strahom od prolaznosti. U takve stvari se, po pravilu, makar iz pijeteta ne dira, one ne podležu (bar ne previše) kritičkom preispitivanju, a i kada do toga dođe, pazi se na odmerenost i objektivnost. U najvećem broju slučajeva, doduše, isto tako redovno i prolaze test vremena: kada se, bez straha od narušavanja uspomene, nađete licem u lice, shvatite da nije samo faktor važne uloge u ličnom formativnom periodu doprineo legendi, već zaista postoji nekakva jedva objašnjiva magija.

Animirani film „Čudesna šuma“ danas se ubraja u kultna ostvarenja, bez čijeg je spominjanja naprosto nemoguće evocirati odrastanje nekoliko generacija zahvaćenih poslednjim periodom postojanja SFRJ. I dalje se najiskrenije začudim kada naiđem na bilo koga par godina starijeg ili mlađeg od sebe, a da nikad nije čak ni čuo za ovaj crtani. Naravno, neki pokušavaju da mu, sa vremenskog odstojanja, tobože ironično pripišu različita dvosmislena značenja; dovoljno je citirati jedan od navoda sa Vukajlije: „Ko nije probao esid, ne zna šta je Čudesna šuma.“. Drugi ga upoređuju sa Diznijevim crtaćima, kojima je, u zavisnosti od perspektive, za gledaoce sa jugoslovenskih prostora pandan, za strance (pod naslovom „The Elm Chanted Forest“ predstavljen je u novembru 1986. na, tada kablovskoj, televiziji HBO) trećerazredna kopija. U nastavku sledi pokušaj da objasnim koliko sam i zbog čega sve, kao mala obožavala ovaj film i kako je, u najvećoj meri od toliko odgledanih, baš on obeležio moje rano detinjstvo.

„Čudesna šuma“ je delo zasnovano na knjigama Sunčane Škrinjarić, pre svega zbirci „Kaktus bajke“ i kratkom romanu „Slikar u šumi“, ali se po uspehu prvog bioskopskog emitovanja filma pojavilo istoimeno štampano izdanje, sa ilustracijama Milana Blažekovića. Upravo je ta knjiga, nekoliko godina kasnije, iz Zagreba stigla na našu adresu – VHS kasetu mi otprilike u isto vreme kupuje deda i počinje jedna dugotrajna, verovatno doživotna opsesija. Teško je uopšte opisati moju tadašnju opčinjenost pričom, animacijom, muzikom, likovima. Brat i ja smo crtani odgledali toliko puta da i dalje napamet znam gotovo svaku repliku, a traka je kružila među decom iz komšiluka sve dok nam drugovi sa trećeg sprata nisu nehotice „isekli“ početak, odnosno, presnimili neki koncert klasične muzike (!) na mestu uvoda. Upoređujući film i knjigu, prvi put sam se, mada nesvesna da se to tako zove i šta zapravo znači, sa nekih pet godina upoznala s pojmom adaptacije, a odem li korak dalje, u nekom širem smislu i sa svojom budućom strukom (komparatistikom). Naravno, nipošto manje bitan od knjiga naručivanih iz, tada svima zajedničke domovine, crtani je jedan od krivaca za trajno useljavanje „kroatizama“ u moj rečnik: a TOG pojma ću postati svesna mnogo kasnije, kada mi bude skrenuta pažnja na razne „nedovoljno srpske“ izraze kojima se služim češće i prirodnije nego što bi trebalo.

Da se vratim statističkim podacima, film je snimljen u saradnji kuće „Croatia Film“ i američke „Fantasy Forest Films“, režiju su potpisali spomenuti Milan Blažeković, Ivo Škrabalo i Doro Vlado Hreljanović, a scenario Fred P. Šarki. Angažovano je sedamnaest animatora, pri čemu je Blažeković bio crtač likova. Muziku su komponovali Denis Leogrande i Arsen Dedić, a odsvirao Zagrebački simfonijski orkestar. Za davanje glasova junacima bili su zaduženi, između ostalih, Josip Bobi Maroti (kao Kaktus-car), Ivo Rogulja (čarobnjak Štapić), Vili Matula (slikar), Emil Glad, Dragan Milivojević.... Njihova fantastična sinhronizacija jeste ono po čemu je crtani možda najviše i ostao upamćen. Nastavak koji je usledio 1990. godine, „Čarobnjakov šešir“, nije toliko dobar, mada ima svoje svetle trenutke o kojima će možda biti reči nekom drugom prilikom.

Siže „Čudesne šume“ istovremeno sledi i razbija klasičan obrazac bajke. U narativnom delu koji otvara priču, saznajemo da idilični svet prirode, reprezentovan šumom, ugrožavaju rušilačke namere strahovlade Kaktus-cara. Prvi na udaru svojevrsnog pogroma do istrebljenja su dabrovi, kao konstruktori i, samim tim, predstavnici principa drastično različitog od trenutno dominantnog, a nametnutog. Agresivnost, frustracije i fiksacija Kaktus-cara predstavljeni su i praćeni teškim, opasnim, oštrim sečivima (senke Kopljanika kao stalna pretnja šumi, uz prateći reski zvuk njihovog promicanja) i rečima (širok spektar karakterističnih uvreda i naređenja), ujedno pokazateljima nepristupačnosti kojom se okružio. Uostalom, sam izbor kaktusa kao personifikacije zatvorenosti, atipičnosti i otpora prema dodiru, govori više nego dovoljno: u tom pogledu, „Čudesna šuma” se uklapa u kategoriju basne.

Čarobni hrast (u engleskoj verziji brest) sa predelom koji ga neposredno okružuje, jedina je istinski sigurna zona, ali i neka vrsta portala pod čijim će okriljem stranac iz starog proročanstva stupiti na teritoriju magijskog. Slikar je taj „uljez“, njegova delatnost bi trebalo da okonča tiraniju, mada nejasno kako – a „vodič“ i naš narator, Čičak Neodoljivi, odmah se povlači i prepušta ga družini koja se postepeno okuplja da vidi pridošlicu. Dakle, prvi kriterijum bajke je ispunjen: pred junakom su čarobni pomagači i nivoi predstojećih iskušenja (zadataka koje bi trebalo da izvrši), obično dolazeći u formulativnom rasporedu od po tri. I dok je poslednje uglavnom dosledno ispoštovano: dabar – medved – lisica; tri su i ježića; tri misije / prostora koje posećuju, problematičan je očekivani heroj. Naime, slikar Paleta (!) od samog početka, pa sve do kraja, ostaje zbunjeno, trapavo, često zbilja iritantno biće koje odaje utisak beznadežnosti s obzirom na to da mu stalno treba pomoć, u još većoj meri nego ugroženim žiteljima šume. Izuzev finalnog zaključka – a on nije čak ni nova spoznaja, budući da je slikar još na početku označen kao „prijatelj šume“ – kod njega ne dolazi ni do kakvog razvoja ličnosti ili usvajanja nove lekcije. Pre bi se moglo reći da je on nužni posrednik do drugog junaka, a to je čarobnjak Štapić koga moraju pridobiti za svoj poduhvat i sa „tamne strane“ prevesti u zajednicu. Štapić (tako nazvan iz prilično očiglednih fizičkih razloga) predstavlja mizerno, zastrašeno stvorenje koje u carevoj službi drže samo čist užas i stalna egzistencijalna strepnja. Njegovo postepeno otkidanje, za kojim sledi „insajdersko“ podrivanje tiranije u samoj njenoj srži, ključna je misija priče. Pa, ipak, očigledno ni Štapić, sa svojim kukavičkim, ali i zluradim momentima, nije heroj u klasičnom smislu reči:  zapravo, možda tom profilu najviše odgovara dabar Oštrozub, jedini preostali pripadnik svoje vrste – ali, opet, rekosmo već da ni „Čudesna šuma“ nije (samo) bajka.

Da Štapić i slikar imaju ravnopravne uloge, kao junaci kojima predstoje inicijacija i otkrovenje po pitanju sopstvene društvene funkcije, jasno je već kroz susrete sa budućim saborcima. Čarobnjak pomaže dobrodušnom, ali razmetljivom medvedu – bokserskom veteranu – koji se zove Mate (jasna aluzija na olimpijskog šampiona Parlova) da izvadi trn iz tabana. Mate mu, pogrešno koristeći termin, zahvaljuje na „medveđoj usluzi“ i obećava odanost: Sila si ti, iako si mršav (česta fizička karakterizacija). Naravno, kada im se putevi ukrste sa lijom Lili i već spomenutim dabrom, koji su u međuvremenu upoznali slikara, čarobnjak će biti odgovoren od svog zadatka i spreman za promenu tabora. Prijateljsko povezivanje se odigrava u gostionici koja ponajviše podseća na neki od lokala sa Divljeg zapada (tako se, uostalom i zove – „The Sashay Inn Saloon“), gde Štapića i Matu najpre ošamute prijateljski ambijent, muzika, igra, solidarnost, pa tek onda medovina (dakle, toliko isticani kolutovi u očima nisu posledica konzumiranja opijata, barem ne prvobitno!). Dodatak družini, iako ne toliko delatan, ali naprosto neodoljiv, jesu tri ježića Do, Re i Mi (roditelji su im – Fa i La). Jedan od najupečatljivijih prizora je onaj u kome se, budući i sami raznobojni, od patrole kriju uskakanjem u kutiju sa temperama.

Naravno, čim postane svestan toga da mu je pridošlica izmakla, Kaktus-car preduzima odgovarajuće korake da osujeti njegovo povezivanje sa ostalima. S obzirom na dvostruku vremensku ograničenost: dejstva čarolije i početka puštanja u pogon nove preteće mašine, počinje trka u kojoj, vođene nejasnim proročanstvom, obe strane pokušavaju da pobede. Motiv proročanstva je posebno istaknut, a jedna od interpretacija koju nude protagonisti, pokušavajući da svome gostu u diskusiji objasne mrzovolju suverena, glasi: Car je ljutit i zao jer nikad nije procvetao. Verbalna i sižejna formulativnost kasnije će se ponavljati u više navrata, pa je tako ljubiteljima crtaća veoma dobro poznato uputstvo Čička: Jednog traži u tamnici, drugi čuči u stupici.

Ispunjavanje misije podrazumeva prolazak kroz tri različita „carstva“ u malom i ovi međusobno kontrastirani prostori još uvek su mi najinteresantniji, omiljeni delovi radnje:

1. Pećina: područje dominacije prvog od prirodnih elemenata, kojim vlada Vatroslav sa svojim „plamenčićima”. Iako od početka stavlja do znanja kako „nije duh razaranja“, Kaktus-car mu provokacijom izaziva reakciju razvijenu u nepogodu. Hrast se, očekivano, od vatrene stihije brani sam, ali to nije slučaj sa ostatkom šume. Živo dočarani prizori panike i uništenja uspešno bude svest kod gledalaca, a istoj svrsi služi kasnija scena posete slikara Vatroslavu. Osećanje tuge blisko onom iz dokumentarnog filma „Svet koji nestaje“ meša se sa elementima humora u zajedničkom radu na obnovi (sjajna je scena detlića koji „ispaljuje“ eksere u deblo).

2. Ribnjak: nakon vatre, dolazi drugi vodeći, rivalski element. Vodenjak ima čarobno zrcalo koje otkriva potresne posledice nečijeg zagađivanja reka i vodopada. Njegovo uspavljivanje prati izvanredna scena a-la-Bal na vodi, meni lično ubedljivo najdraži deo filma. Pod čarobnom mesečinom, oživljava žablja uspavanka koju predvodi veliki žabac-bas (glas: Vlado Kovačić), a tu je i daždevnjak gondolijer (govori adekvatnim italijanskim akcentom). Idilu razbija druga Kaktusova poseta, pri čemu se ovaj služi istom, ponovo uspešnom izazivačkom metodom. U želji da naglasi kako sile prirode ne pristaju na predloženi pakt, Vodenjak poseže za čarobnim buretom i još jednom dokazuje da, zloupotrebljeni i otrgnuti kontroli, elementi prirode donose više štete nego koristi.

3. Podzemna jazbina: prostor u koji, ovoga puta pukom slučajnošću, dospeva slikar. Tamo boravi nekoliko posebno zanimljivih bića, počev od Gljivarka, Puža-muža (koji je žurio cijelu bogovetnu noć u pomoć – (...) metar iza....) i fank-plesača Smrčka Običnog. Potonji predstavlja nešto između Dina Dvornika i vođe „Boney M“, sa tri prateća vokala i potpuno 80s-disko-psihodelijom. Obratite pažnju na to kako im se zlokobno menjaju izrazi lica dok prilaze slikaru, vezanom na ogromnoj, mrzovoljnoj, zelenoj pečurci.

Nevezano za to u koji se predeo radnja seli, atmosfera sve vreme biva odlično dočarana bojama i zvukom. Pre svega, animacija je „razlivena“, kao sa crteža načinjenih drvenim, raznobojnim olovkama (Paleta, uostalom, počinje da slika žive prizore tek pošto stekne moć razumevanja govora stanovnika šume), dok melodije prema potrebi naglašavaju dramatičnost ili komiku onoga što se upravo odigrava.

Pojedinačna karakterizacija, izvršena prema merilima žanra, potpuna je i veoma dobra: tu su trapavi slikar, medved koji živi od stare slave, koketna lisica sa francuskim akcentom, skromni dabar koji više radi nego što mudruje, dezorijentisani gavran uhoda, fanatični car, lokalni klanovi sa svojim predvodnicima i još čitav niz upečatljivih epizodnih pojava. Kreirani mikrouniverzum začarane šume, gde svako ima sopstveni delokrug i podanike u više nego jasno uspostavljenom poretku, razvijen je i uverljiv.

Scenario odlikuju dobri dijalozi, efektne dosetke, jezički kalamburi i diferenciranje pojedinačnih govornih registara. Način izražavanja i boja glasa svakog od likova odlično služi karakterizaciji: tako Štapić govori drhtavo, Vodenjak grgutavo, Vatroslav siktavo prigušeno, a Čičak Neodoljivi teatralno i u stihovima. Neke od upečatljivih replika Kaktus-cara su: Nejasno je to, iglo šuplja! (Štapiću); Sječiva mog mlina se čuvaj!; Slinavac! (...) …da te k'o blitvu saseckaju (daždevnjaku); Prijatelju mokri (Vodenjaku); Britvo tupa! Konzervo! (Krvniku). Njegovi izlivi besa su zaista neprevaziđeni, a pobuđuje ih i samo spominjanje dabrova. Kao što sam već istakla, oni su sušta suprotnost (i prepreka) njegovim destruktivnim tendencijama, graditelji, zbog toga proterani.

Izdvojila bih još nekoliko citata, od kojih se posebno dugotrajnim čini ovaj iz razgovora medveda i čarobnjaka. Na Matovu raniju opasku o sebi: Puna soba trofeja, a glavurda puna uspomena, Štapić primećuje: Soba mu je možda puna, al' glavurda... Prilikom presudne operacije upada u zamak, slepa krtica dabru govori: Dugo se nismo vidjeli! , a medved doušnički upozorava: Reci šapi da ovuda ne vrluda; ili sasvim sportski ohrabruje: Nije kraj dok ne čuješ „dong!“

Glasnik gavran uvek uzvikuje reči poput: Oprez! Grozota! Katastrofa! Uzbuna! Kao i izgled zamka, ptica deluje preuzeto iz estetike koja okružuje Maleficent, što u ovom slučaju uopšte nije loša stvar.

Među humorističnijim prizorima svakako su dabar koji se prekrsti pre skoka u vodu (radi spasavanja kofe sa magičnom kičicom) i medved pod dejstvom čudotvornog napitka (motiv spravljanja u velikom kazanu, od prikupljenih šumskih trava, sličan je onom kod druida iz stripova o Asteriksu). Kao što gavran nije pravi negativac, komikom podriven postupak nalazimo kod pojave tzv. Krvnika, izumitelja stroja za mlijevenje, mašinerije namenjene uništavanju prirode. Jedna od najsmešnijih scena jeste razotkrivanje da se iza njegovog kostima (metalna grdosija sa vizirom koji liči na giljotinu) krije sićušno, zelenkasto stvorenje, toliko uzdrhtalo i mršavo da mu u jednom trenutku spadaju prevelike gaće. Sama mehanizacija budi asocijacije na negativca iz par godina mlađeg filma o mačku Feliksu.

Pitanje stvaralaštva još na samom početku je istaknuto kao jedno od vodećih. Slikar tek sticanjem privremene sposobnosti da komunicira sa svetom prirode i iznutra, empatijski doživi svoje okruženje, postaje kadar da stvara istinski verne prizore.

Muzika ima važnu ulogu u svakom dugometražnom animiranom filmu, a ovde je naročito uspešno ispunjena, bilo da se radi o tzv. songovima ili instrumentalima koji prate različite scene. Verno se uklapa uz preokrete i dinamiku zbivanja, pa tako najbolji zvučni ekvivalent nalazimo u delu bekstva iz tamnice carevog zamka, zanimljivog i usled Liline strategije da pređe stražare u stilu Salome, dok ostatak pratnje dalje primenjuje mađioničarske trikove za prolaz. Posebni songovi su: „Skini svoje krzno“ (scena u gostionici), „Uspavanka vodenog sata“ (na ribnjaku), „Moć gljiva“ (iz podzemlja), „I opet još jednom“ (finale, ispraćaj slikara).

Metamorfoza Kaktus-cara obeležena je motivima nagle pojave boja i regeneracije do tada mračnog, u korov i trnje zaraslog dvora. Ježićeve suze, uz slikarevu rečenicu: Reći ću djeci da su im životinje prijatelji i neka čuvaju divan svijet prirode oko nas, dodaju setu i gorčinu u osnovi trijumfalnom završetku, jer, gubi se razumevanje jezika šume, napušta blistavi svet mašte. Sećam se da sam kao mala, zbog celokupnog načina na koji je poslednja scena osmišljena, mislila da slikar, zapravo, umire. Ne bih se smela zakleti ni da se tu negde nije sakrila klica mog kasnijeg prelaska na vegetarijanstvo; crtani „FernGully: The Last Rainforest“ došao je nešto kasnije i u mojoj podsvesti verovatno samo pojačao efekat poučnog, dirljivog epiloga „Čudesne šume“.

Jedna od modernih aluzija koju pojedini često potežu u vezi sa ovim crtaćem tiče se šarenila kao prilično zastupljenog u „Čudesnoj šumi“, usled čega jednima priča izgleda sumnjivo psihodelično (naročito prisustvo „gljiva ludara“), a drugima kao prepuna sublimiranih LGBT poruka. Međutim, nije li vizuelna upadljivost karakteristična za svaki crtani film iz ovog perioda i to u prvom redu kod Diznija? Kakve veze sve to ima sa „gej lobijem“, LSD-jem ili „narkomanskim halucinacijama“? Koliko god težili analitičnosti, jednostavno ne postoji realno uporište za naknadna, ODRASLA učitavanja kontrovernih značenja, poput „erotizma“ u pojavi nacrtane lisice ili „feminiziranog“ izgleda preobraženog cara. Ni iz ponovljenog gledanja, decenijama kasnije, nisam uspela da primetim ono što neki od savremenih gledalaca naglašavaju i, moram priznati, zaista ne volim pokušaje da se silom oskrnave detinja perspektiva i bezazlene slike.

Vrhunska glasovna gluma, dovitljiv scenario, divna animacija, plemenite poruke, razlozi su što film ostaje veoma cenjen i toliko voljen na ovim prostorima. Nasuprot tome, primetno je kako ga inostrana publika koja pamti pokušaj njegovog distribuiranja mahom podsmešljivo komentariše kao „osrednju kopiju Diznija“ i „nebulozu“. Mnogi pokazuju razmetljivo nerazumevanje osnovnih aspekata priče, poput razloga za opsednutost Kaktus-cara dabrovima. Za ove antipatije bi, čini mi se, najpre trebalo okriviti lošiju englesku sinhronizaciju i prevod koji ne uspeva da „uhvati“, niti prenese najbolje momente priče, ali zato nudi izvesna zaista nebulozna rešenja, počev od imenovanja likova.

Sentimentalna vrednost „Čudesne šume“ za neke ranije generacije svakako je velika, istovremeno u nezanemarljivoj meri proističući iz već postojeće tugaljivosti, melanholije i topline koje ispunjavaju priču samu po sebi. Svedočeći o kvalitetu, ozbiljnosti i profesionalizmu „male“ kinematografije, ostavlja nam veoma značajne poente o humanosti, ekološkoj osvešćenosti, snazi umetnosti i imaginacije.