среда, 19. мај 2021.

Déjà lu: „Dnevnik u osam“

piše: Isidora Đolović

Koliko god mi bilo mrsko ili izgledalo neprofesionalno unositi aspekte ličnog u jedan književni prikaz, pa još to učiniti na samom početku, ovde deluje neizbežnim za širu kontekstualizaciju. Naime, autor zbirke „Dnevnik u osam“ (Darma books, 2019) je klasić potpisnice ovih redova (poslužiću se FDU terminologijom, mada se u našem slučaju radi o beogradskom Filološkom). Danas, gledajući na postignuća nekadašnjih kolega sa predavanja (a ima tu izvrsnih pesnika, kritičara, novinara, nastavnika, par doktora nauka i, naravno, isto toliko sjajnih „Bookvalista“), sa ponosom dolazim do zaključka koliko je to bila jaka generacija. Hoće li se, ipak, o nama jednom govoriti kao o „izgubljenoj generaciji“ XXI veka, druga je strana medalje i poezija Zlatka Stevanovića bi na interesantan način mogla nagovestiti odgovor. Ona će, bez sumnje, budućnosti predstaviti verno svedočanstvo vremena doživljenog u svesti mislećeg i, naročito, osećajućeg pojedinca zahvaćenog ravnodušnošću, otupelog u sputanosti i nametnutoj stagnaciji.

Iako jasno pozicionirana u sadašnjosti, zbirka veoma lako može biti lišena svake temporalnosti. Svakodnevnica koju predočava svedena je na nizanje opažaja, zvukova, rutinskih pokreta i mehaničkih aktivnosti od zore do smrkavanja, uz famozni, ovde višeznačni, „Dnevnik“  u (pola) osam. Pesme istovremeno sadrže orvelovski i oblomovski duh, njihov lirski subjekat je potomak „suvišnog čoveka“, žitelja distopije i usamljenika iz podzemlja. Glas mu je ličan, ali i kolektivan, zbog čega naslovni pojam dnevnika podjednako dobro funkcioniše kao oznaka za vodeću informativnu emisiju i kao intimni zapisnik, dok vremenska odrednica „u osam“ omeđuje dan periodima rezimiranja doživljaja ili, možda, otkrivanjem odsustva snage duha da se taj postupak izvrši. Zabeleške mogu nastajati u osam ujutru, dok se odvaja egzotika konzervirane ruske sardine, putuje gradskim prevozom u masi (ne od pospanosti) otupelih sugrađana, priprema započinjanje još jednog radnog dana pored fabričke trake. Ili mogu biti povezane sa krajem tog istog dana, kada televizijski „Dnevnik“ isporučuje šture, prema potrebi modifikovane verzije utisaka koje pesnički glas nastoji da sredi.

Pored vremena, specifičan je i doživljaj prostora. Agorafobična atmosfera navodi čoveka današnjice da, nerado pristajući na vlastitu instrumentalizaciju, razvije svojevrsnu fobiju od sveta koji ga čeka napolju i svesno odabere ostajanje u, ništa manje mračnim, pretećim prostorima iznajmljenih periferijskih stanova. Tada čujemo odjek Uskokovićevih opisa zagušljivih udžerica pod čijim prozorima niču oni „efemerni patlidžani“, ali i Markesovih nagoveštaja da će mravi, naposletku, sa ostalim sićušnim sustanarima junaka velegradskih romana zajednički pokoriti samouništavajuća prostranstva. Širina postoji, prevashodno u čestim pomislima na odlazak ka severu kao tradicionalnom području snova – ali se iste misli gotovo momentalno blokiraju, bivajući preusmeravane kao zabranjene ili, u najmanju ruku, uzaludne. Lirski subjekat bi mogao postati nosilac pobune, samo da još veruje u smislenost takvog čina: i eto jednostavnog, kobnog dejstva društvenog poretka na pojedinca. Konzumerizam ukobinovan sa lišavanjem, iluzija svemoći skopčana uz praktičnu sputanost, drže ga okovanog u kolotečini nizanja dana bez razlike.

Zbirku efektno uokviruje motiv filmske trake i sporog hoda života po njenoj neobeleženoj putanji (od uvodne „Predug film“, do poslednje „Voz za prestonicu“), koji se ponovo javlja u jednoj od središnjih pesama („Do sna“), predstavljajući metaforu svesti. Iako postoje mestimični, jasni markeri vremena (Uskrs, početak ili kraj sezone, ponedeljak, jutro ili podne) i mesta (prestonički toponimi, mikroprostori soba i makroplan kosmosa), pitanje trajanja pokrivaju vodeći motivi obesmišljenosti, praznine i gladi kao najučestalijih obeležja urbanog iskustva. Doba čiji su psihološki simptomi suicidalnost i depresija, ne nudi suštinski mnogo bolju alternativu „terapijskom“ premeštanju nameštaja po stanu: „bindžovanje“ kao oblik eskapizma ipak nas vraća u mrežu potrošačke manipulacije.

Dani su mi kao predug film

kadrovi bez fokusa

soundtrack bez sugestije

prazan hod

između dve scene

kad se može zamrsiti traka

i niko da ne primeti

ponekad stanem i pomislim

ovo je deo života

koji ni po čemu neću pamtiti. 

(„Predug film“)

Iako potiču iz savremenog trenutka, pesme krasi retro-duh i slede jasnu, neprekinutu nit vodilju do radničke klase ili industrijskih zona minulih vekova, samo su njihovi naslednici vidno (opravdano?) posustali. Tako se u jednom trenutku ideja gipsa na nozi javlja kao idealan scenario za budućnost, jer bi takva okovanost omogućila dodatno utonuće demotivisanog pojedinca u „blaženu“ tišinu. Odsustvo zvuka ili senzacija sem onih elementarnih, nudi se kao pribežište i u „Sad je dobro“, dok „Toliko toga“ početni optimistični, navrlom energijom ispunjeni ton, volju za duhovnim (junak bi „odgledao sve filmove“), prostornim („popeo se na svaki vidikovac / putovao daleko“) i filozofskim uzdizanjem svodi na – povratak sigurnoj učaurenosti; jer, od svega bi na kraju „najradije prespavao ceo dan“. Regresivnost pokreta stoji u, na prvi pogled neprimetnoj, vezi sa večitim slanjima i vraćanjima CV-ja, bez odgovora.

Atmosferičnost nekih od pesama je zaista neosporiva. „Sonata somnambula“ nudi odlične slike kao što je mesec nasukan na soliter, a „Jutarnji osmeh“ oživljava onaj osećaj dok se bilo ko od nas spuštao niz mokru ulicu / koju su čistači svečano / pre mog polaska ispolivali / i razmazali svuda onaj smrdljivi talog / koji su točkovi danima / sabijali uz trotoar. Pred nama je prvi suptilan nagoveštaj solidarnosti, jer prosipanje vode za sreću na polasku u još jednu unapred izgubljenu dnevnu bitku obavljaju – radnici komunalnog preduzeća. Društveno obespravljeni će dobiti svoje nešto upadljivije mesto u nekim od najefektnijih pesama iz zbirke. „Kraj godine“ ogoljava realno, neposredno iskustvo pika trgovačke sezone i kupoholičarske groznice, nameštene euforije i isforsirane sreće. U jednoličnosti mnogih dana, iznenada shvaćena kalendarska činjenica obeležava se upravo kupovinom najskupljeg slatkiša sa rafa, motivisanom slabim osećajem da treba sebe častiti. Montirano svečarsko raspoloženje razara pojava penzionera na kasi, čiji sadržaj korpe nužnim minimalizmom provocira buđenje svesti kod samog lirskog subjekta:

tih dana sam uglavnom pratio putanju

ali na izlazu iz dragstora

tek je prostrujalo

da, život bi mogao

biti i nešto drugo. 

Autor; izvor: hiperboreja.blogspot.com

Pesma „Za pokretnom trakom“ je najogorčenija po svojoj punoj, gradativnoj budnosti, počev od uvodne kostatacije o pakovanju godina: jedan bar-kod za mladost što odlazi / u tuđe ruke koje su zaslužile / sve što mi nismo, pri čemu brzina promicanja vremena postaje jedina spasonosna pomisao. Ta štafeta muke i srama, koja kruži od jedne do druge programirane ruke (automatizam i dehumanizacija, karakteristični za antiutopijsku viziju), u zamišljanom nastavku dovodi do eksplozije gneva i ideje o ekscesu: nek se makar zagrcnu kad pomisle na nas / koliko slomljene / toliko neuračunljive. Obe prethodno citirane pesme beleže vidljivi prelaz od prividno apsolutne apatije do pomaljanja znakova suspregnute pobune. Kada se i obrati kolektivnom slušaocu, tačnije, čitaocima, pesnički glas ih oslovljava sa – „družino“.

Naličje postojanja u srcu urbane sredine uspešno sažima „Reply“, smeštajući sve ranije iznete utiske u oblik lakonske korespondencije. Pored toga što se primećuje da je za san potrebno više od umora, budnu i živu svest pojedinca otkriva sposobnost (samo)kritičkog zapažanja: sutradan u gradskom prevozu sve je mirno / očitavaju se karte odvojene od usta / i niko nikoga od bede ni da pljune / uz prisilu ili ne / na neke stvari smo jednostavno pristali. Postajemo zatvoreni i gluvi za buku sveta oko  nas, izveštaje da ponovo gori Pariz zaglušuju sirene u popodnevnom špicu. „Treći dan bez sna“ se nadovezuje konstatacijom da bez nas, koji ionako već dugo živimo na recku, ipak svet neće propasti / biće tužan / kao zborane ruke na stolu / dok čekaju lepu reč. I sam naslov ove pesme ukazuje na prevagu mentalne napetosti nad telesnom premorenošću.

Posebno se izdvaja minimalistički rečita hronika „Rubrike“:

Jedinac se ne vraća

javio je preko skajpa

kaže da ima svega

ide dalje

i roditelji će na svoju stranu

za deceniju dve

u raku.

***

Juče je ponovo umro mlad čovek

poznanici se pitali

je li rak ili srčka.

Bližnji se pitali

jesu li mu se dovoljno našli.

***

Dva se dimnjaka dime u selu

ostali štrajkuju

dok se ukućani

ne vrate iz Nemačke.

U fragmentima su više nego prepoznatljivo zabeležene sve ključne slike od kojih je sačinjeno moderno iskustvo. Da nije toliko subverzirane gorčine, njihova ironija bi možda bila još istaknutija, noseći sa sobom konkretan impuls pobune. No, pesnik ga svesno „saseca“, održavajući doslednost tona, ritma i dominantnog osećanja zbirke (koje, uprkos svemu, nije pesmizam) – ipak, nedovoljno da bi nas zavarao, jer ništa ne budi tugu, gnev, niti želju za opiranjem, koliko neulepšani portret obezličene, obezvređene i obezvoljene duše u kapitalističkom raju. Zlatkovi stihovi ukupnom emocijom najviše nalikuju muzici „Idola“, „Haustora“ ili „Bolera“ u sivo, tromo jutro, onoj koja ispod svoje prividne, pomalo sanjive melanholije budi poriv za razvijanjem u vrisak. Tu je njihova angažovanost najjača, iako nenametljiva i sasvim sigurno lišena pamfletizma, tako da bi pesnik veoma lako mogao postati glasnogovornik čitave generacije.