субота, 21. август 2021.

Déjà lu: „Vatra i krv”

piše: Isidora Đolović

Osmišljena kao hronika „iz pera velemeštra Gildejna iz starigradske Citadele“, pri čemu se autor Džordž R.R. Martin predstavlja tek kao – prepisivač, „Vatra i krv“ (Laguna, 2019; orig. „Fire and Blood“, 2018) nudi predistoriju dešavanja opisanih u serijalu „Pesma Leda i Vatre“, ali sa fokusom na dinastiji Targarjen (držaću se transkripcije iz prevoda, umesto načina na koji se imena izgovaraju u ekranizaciji). Prvi od dva planirana toma počinje Egonovim osvajanjem Vesterosa, a završava se istekom perioda namesništva i stupanjem Egona III na presto. Upravo je pohod Egona I prekretnica od koje se u ovom fiktivnom univerzumu računa vreme (pr. o. – pre osvajanja; p. o. – posle osvajanja) i koja za naredne tri stotine godina konstituiše ustrojstvo čitavog kontinenta.

Na samom početku pruženo je kraće objašnjenje porekla dinastije. Targarjeni su čista valirijska krv, zmajski gospodari pradrevne loze, pa ipak, nipošto najbolji ili najmoćniji već „tek“ najdalekovidiji i najsrećniji. Zahvaljujući proročanstvu svoje kćerke, lord Enar Targarjen godinama uoči Propasti Valirije (preciznije, 114. pr. o.) rasprodaje posede i seli porodicu na Zmajkamen, što ih, kada dođe vreme tajanstvene kataklizme, čini jedinim preživelim gospodarima zmajeva.

Prvi koji pokazuje interesovanje za teritorije na zapadu – Vesteros, sastavljen od sedam zavađenih kraljevstava u stalnim međusobnim okršajima, bio je Egon I Osvajač (ili Zmaj). Prema običaju, oženio se svojim sestrama, starijom Visenijom i mlađom Renis, tako da iz njihove udružene vladavine potiče dinastički amblem troglavog zmaja. Više od svega zahvaljujući činjenici da su imali zmajeve (Balerion „Crni užas“ pripadao je Egonu; Renis je jahala Meraksis; Visenijin je Vagar), Targarjeni uspevaju da u relativno kratkom periodu pokore sve zemlje osim Dorne na krajnjem jugu. Jedni su im pružili otpor i to skupo platili (Haren Crni, prvi vlasnik Harendvora; Argilak, kralj Olujnih zemalja), drugi svojevoljno obećali vernost (Toren Stark, nadalje upamćen kao „kralj koji je kleknuo“; Šara Erin od Dola), a nekima je kao nagrada poklonjena titula sa posedima poraženih (Egonov rođak Oris Barateon dobija Krajoluj, a dotadašnji kastelan Harlan Tirel postaje lord Visokog Sada), čime su postavljene osnove svih kasnijih vodećih kuća. Na mestu prvog iskrcavanja, vladar ujedinitelj osnovao je prestonicu nazvanu Kraljeva Luka, a od istopljenih, slomljenih i iskrivljenih mačeva palih rivala nastaje famozni Gvozdeni presto.

Pripovedanje je obeleženo naglašenom svešću o nepouzdanosti pojedinih izvora i vremenskom odstojanju sa koga velemeštar sve to beleži. Dok postepeno zalazimo u priču, sve je primetnije psihološko nijansiranje članova dinastije, izraženo kroz razlikotvorne crte njihovih naravi naspram distinktivnih fizičkih karakteristika (ljubičaste oči, srebrnozlatna kosa) i skoro pa formulativno biranih ličnih imena, koja uglavnom zvuče veoma slično. Priča bi se, prema obuhvaćenim razdobljima, mogla podeliti na pet osnovnih celina:

1. Zadobijanje trona: vladavina Egona I Osvajača i njegovih kraljica;

2. Učvršćivanje vlasti: previranja među naslednicima (polubraća Enis i Megor Okrutni);

3. Razdoblje stabilnosti: relativno zatišje pod Džeherisom I, u kome se ipak dešava mnogo tragedija – prirodno, budući da traje duže od pedeset godina. Prisustvo mnogobrojnih naslednika i pretendenata nakon svega dovodi do postavljanja temelja za veliki sukob;

4. Borba oko trona: takozvani „Ples zmajeva“, rodbinski rat između Renire i Egona II, rođenih u dva braka prethodnog kralja;

5. Prividno uspostavljanje ravnoteže tokom namesništva uoči punoletstva Egona III, ujedno završetak razdoblja apsolutne dominacije i snage: početak dekadencije i izumiranja zmajeva.

Balerion the Black Dread, odnosno, njegova lobanja (Game of Thrones)

Najpre moram primetiti kako su dosadašnje reakcije čitalaca i kritičara na ovu knjigu uglavnom bile radikalno podeljene. Prvi oduševljeno ističu značaj još jedne dopune „Sveta Leda i Vatre“, uspelo podražavanje letopisnog žanra, upoređujući sa Tolkinovim „Silmarilionom“ i, još hrabrije, monumentalnim delom „Opadanje i propast Rimskog carstva“ Edvarda Gibona. Drugi se žale na „dosadan, suvoparan pripovedni stil“, koji je „bez dijaloga i naporan za praćenje“, zaključujući kako Martin „samo odugovlači, gubi vreme i uzima novac obožavaocima“, umesto da „već jednom završava primarni serijal“. Bilo bi pošteno primetiti sledeće: čitanje, naročito danas, jeste stvar pojedinačnog izbora i želje – prema tome, Martin ili bilo koji drugi pisac ne može „oteti“ ni moje, ni ma čije tuđe vreme i novac, ako im ga sami ne poklonimo. Zatim, deluje kako se osnovni problem koji nezadovoljni imaju sa ovim delom svodi na, u startu pogrešno i ničim zaista podsticano, očekivanje da dobiju prequel (priču pre) „Igre prestola“ (tako je, baš serije, a ne samo prvog toma sage) u pisanoj formi. Naglasimo i to: stil pripovedanja, dakle, NIJE onaj iz „Pesme Leda i Vatre“, nema direktne povezanosti sa tamošnjim zapletima, ali je zato pružen širi okvir za razumevanje događaja, pogled u dalju istoriju sa počecima velikih kuća, prepoznavanje predaka likova iz najpopularnijeg dela piščevog opusa, a bogami i misterija koje su nam prvobitno predstavljene pod nešto drugačijim okolnostima.

Taj „suvoparni“ hroničarski stil u potpunosti odgovara nameri autora da verodostojno preuzme manir srednjovekovnih letopisa, pa i žitija. Zapisivač je velemeštar koji sa udaljenosti od nekoliko generacija beleži „konačnu“ verziju istorije, služeći se raznovrsnim izvorima nejednake pouzdanosti. U zavisnosti od tipa svedočanstva, statusa njegovog prenosioca, udaljenosti dotičnog od poprišta zbivanja i aktera, menja se narativni modus, prelazeći iz učenog (meštri) u lascivni (dvorske lude). Ipak, okvirni zapisivač uvek nastoji da ih ujednači, naglašavajući kada bi to informacije trebalo uzeti sa zadrškom, a kada ih shvatiti ozbiljno i kakav se objektivni zaključak u određenim slučajevima može izvesti.

Mada je knjiga prvenstveno usredsređena na Targarjene, priča uključuje i ostale njima bliske pojedince, čitave porodice, plemstvo i ponekog naročito istaknutog pripadnika „plebsa“, stvarajući veoma razgranatu, obuhvatnu panoramu sa koje (kako više puta i biva naglašeno) mnogo štošta po nuždi stvari mora biti izostavljeno, jer naprosto nije u direktnoj vezi sa zmajskom dinastijom. Međutim, bogatstvo opisanog, koliko i tek nagoveštenog sveta u toj meri očarava da se, bez obzira na suštinski različit stil, fokus i pristup, bez problema prepoznaje Martinova opojna proza koju ne možete ostaviti dok ne saznate „šta je dalje bilo“. Sa takvom, zaista gorućom željom nas, uostalom, ostavlja i epilog toma najavljenog kao tek prve polovine.

Dinastija Targarjen, koju u „Pesmi Leda i Vatre“ zatičemo uveliko na zalasku i praktično istrebljenu, već tada pred čitaocem oživljava samo kroz predanja, legende i polufantastične uspomene. To ih, uz zmajeve i neljudski karakterističnu pojavnost čini misterioznim, zastrašujućim, privlačnim, posebnim. Vraćajući se do samih početaka njihovog zauzimanja Vesterosa, pisac ostvaruje blizak uvid u (ne)osnovanu samosvest, ponos zbog odabranosti, ali i kobne slabosti prvih predstavnika vladara koji su se neštedimice služili (kako glasi moto dinastije) vatrom i krvlju. Uverenje da nisu sasvim od ljudske vrste, pa ih samim tim ne dotiču mnogi uobičajeni zakoni, učiniće da se njihova gordost, ipak, istovremeno dramatično suočava sa smrtnošću, podložnošću bolestima i nesrećama za koje su verovali da ih nadilaze. Ono „prokleto ljudsko“ u njima takođe čini da loza daje različite izdanke, pa je za doslovno svaki tip ličnosti moguće naći adekvatan primer na porodičnom stablu. Uspostavljajući neraskidivu vezu, vlast i narav postaju naizmenično delujući faktori njihovog trijumfa ili propasti.

Za to vreme se, naravno, odigravaju bune, spletke, ratovi, unutardinastičke razmirice i sva već poznata pitanja, sada sagledana u svojim korenima: donošenje zakona i uspostavljanje institucija, urbanizacija, načela religije, javnog morala, viteštva. Martin iznova dokazuje znalačko služenje istorijskim izvorima kao nadahnućem, tako da se sa velikom pouzdanošću može ustanoviti uticaj poznatih stvarnosnih primera na oblikovanje fiktivnih. Mada se često zovu isto (obično Egon), likovi su vešto profilisani i do zabune gotovo da ne može doći, jer svako poseduje prilično upadljive osobine po kojima se razlikuje od srodnika. Za svaki slučaj, na kraju knjige je dat rodoslov dopunjen opštim spiskom sa obrazloženjima, tako da se „uputstvo za upotrebu“ savladava brzo i bez problema.

Možda najpribližnije odrediva kao pseudoistoriografska epska fantastika, knjiga se sastoji iz niza interesantnih, nekad naročito pikantnih, drugi put iznenađujuće jezivih, a u svakom slučaju vešto ispripovedanih epizoda. Kroz njih defiluje impresivan niz živopisnih likova, vešto povezanih nitima, simbolima i značajnim pojedinostima, kako međusobno, tako i sa daljom budućnošću svojih potomaka. Opisani događaji nekad imaju trenutno dejstvo, ali je ono češće dalekosežno i moglo bi skrivati odgovore na važne dileme iz kasnijeg razdoblja sage.

Celokupnom doživljaju doprinose crno-bele ilustracije Daga Vitlija, podsećajući koliko je lepo ponovo biti u Vesterosu, na čudesan način potpuno uvučen, zainteresovan i vezan za neke izmaštane pojave, ljude, scene. Možda zato čitanje svake sledeće Martinove knjige deluje poput povratka kući.

 

* Najupadljivije od knjige (posebno istaknute figure i njihove priče):

1. Tri zmajeve glave bili su Egon I i njegove, po kontrastu opisane sestre supruge. Visenija je ratnica, Renis nežnija i poetičnija, isto tako različiti biće im sinovi, samim tim i njihove vladavine. Renis gine u Prvom dornskom ratu, kada joj je zmajica Meraksis oborena hicem u oko. Na taj sukob tačku stavlja tajanstveno pismo kojim Dornjani zadugo drže ostatak kontinenta podalje od svoje teritorije, jedini ostajući izvan osvajačkih pretenzija.

sve ilustracije: Doug Wheatley

Kroz prvu, neobično kratku celinu posvećenu prvoj generaciji vesteroskih Targarjena, saznajemo više o zvanju i ulozi (vele)meštra (lekari, pisari i savetnici, odgajali su i uvežbavali gavranove koji su prenosili poruke, a takođe su te poruke pisali i čitali ako gospodar nije bio vičan slovima, pomagali su kućeupraviteljima da vode knjige domaćih rashoda i poučavali gospodarevu decu), arhimeštra (najmudriji i najučeniji ljudi u Sedam kraljevstava bili su u Citadeli), te formiranju institucija Malog veća i Kraljeve garde (namerne protivteže Noćnoj straži: beli i crni plaštovi, čiji zaveti zvuče veoma slično i podrazumevaju odanost istim vrednostima).

Dotaknuto je škakljivo pitanje incesta, naročito u kontekstu odnosa Vere prema takvoj praksi:

Među Targarjenima je oduvek vladao običaj da se venčavaju bliski srodnici, a brak brata i sestre smatrao se idealnim. Ako već to nije bilo ostvarivo, devojka bi se udala za strica ili ujaka, ili za stričevog ili ujakovog sina, ili za sina svog brata, a momak bi se oženio tetkom, tetkinom kćerkom ili kćerkom svog brata ili sestre. Taj običaj je poticao iz Stare Valirije, gde je vladao među mnogim starim porodicama, posebno onima koje su gajile i jahale zmajeve. Krv zmaja mora ostati čista, glasio je nepisani zakon. (...) Nije tako bilo u Vesterosu, gde je moć Vere bila neosporna. (...) Učenje Vere, poteklo iz samog Andalosa i prenošeno vekovima s kolena na koleno, osuđivalo je valirijske bračne običaje kakve su primenjivali Targarjeni. Rodoskrvnuće je žigosano kao opak greh, (...) a plodovi takvih zajednica smatrani su izopačenošću u očima bogova i ljudi.

S jedne strane, navodi narator, priviknutost je majka prihvatanja, ali isto tako stoji da zmajevi sinovi nisu imali sestre s kojima bi mogli da se ožene, zato su morali da potraže sebi neveste negde drugde. Problem potomaka Egona I bio je nešto drugačije, ali kroz istoriju dinastije jednako postojane prirode: motiv zavađene braće. U ovom razdoblju, zanimljivi su još: Megorovi religijski sukobi, pojava bludnog obrednika poznatog kao Mesec, pitanje nasleđivanja prema polu (počev od Rene, Enisove najstarije kćeri), ponovo incesta (Renina udaja za brata) i proglasa Zvezdanog obredišta (koji njene bliznakinje proglašava prokletim).

Knjiga nas bliže upoznaje i sa simpatičnim običajem da se u kolevku novorođenog targarjenskog deteta položi zmajevo jaje. Kada se izlegne (izostanak tog događaja smatra se lošim znamenjem sudbine onoga kome je namenjeno), zmaj uspostavlja posebnu vezu sa svojim budućim jahačem, koji mu daje simbolično ime, najčešće u skladu sa bojom ili nekom drugom upadljivom fizičkom crtom.

Iako se uglavnom drži „nepristrasnog“ pripovedanja, prisutni su karakteristični odsevi Martinovog sarkazma: Novi prvoobrednik umalo što nije pao pod težinom kristalne kugle kad su mu je stavili na glavu... ali kad je Megor Targarjen stupio pred njega u Zvezdanom obredištu, drage volje ga je blagoslovio i miropomazao iako nije mogao baš najbolje da se seti kako idu reči blagoslova. Sam Megor Okrutni mnoge će neodoljivo podsetiti na Henrija VIII, naročito u kasnijoj fazi opsednutosti pitanjem dobijanja naslednika: više brakova, pobačaji i deformisani fetusi, paranoja, sa vrhuncem u vidu uzimanja „tri crne neveste“ (od kojih se jedna zvala – Džejn Vesterling!).

Martin pazi na detalje, voli igre rečima, brojevima i šiframa. Ponekad mu se, istina, naizgled nesvesno potkrade da velemeštra – iz čijih zapisa do nas stiže veliki deo važnih svedočanstava – nazove Benifer (za srećno neupućene, u realnosti je to popularni nadimak novog/starog holivudskog para Dženifer Lopez i Bena Afleka)! S druge strane, teško je ne zapaziti „sitnicu“ poput one da Megor Okrutni, posle svih nepočinstava, umire na krajnje čudan način (verovalo se kako ga je ubio sam Gvozdeni presto), nakon šest godina i šezdeset šest dana vladavine.

2. Duga vladavina Džeherisa Pomiritelja i Alisane Dobre obeležena je brojnim događajima koji su potresali razdoblje uglavnom smatrano za idilično i mirno, a u svakom smislu najplodonosnije po kraljevstvo. U ovom delu knjige uvodi se još jedan potencijalni izvor priča: skaredna avanturistička ispovest posrnule plemkinje, kasnije prostitutke, poznata pod naslovom „Za nauk mladim devojkama“. Nerazaznatljivo je dokle tačno ide izvorni tekst, a odakle su kasnije unošene različite dopune i preterivanja raznih prepisivača. Nije slučajno što se baš u ovoj fazi povesti uvode lascivniji, mada tračevima pripisani tonovi. Interesantna Rena Targarjen na osnovu više aluzija može se smatrati lezbejkom, posebno u svetlu njenog drugog braka sa mužem takođe upitne seksualnosti. Svojevrsno progonstvo (kao pretendentkinje nezgodnog temperamenta) odvodi je na Lepo ostrvo i zbližava sa suprugovom sestrom, Elisom Farman.

Elisa je jedna od najzanimljivijih ličnosti u knjizi, avanturistkinja, strastveni zaljubljenik u brodove i plovidbu, sa neutaživom ambicijom da istraži zapad i otplovi iza Mora zalazećeg sunca. Njen odlazak sa  Zmajkamena 54. p. o. ne samo da je uvod u takozvanu Godinu Stranca, ispunjenu sve samim tragedijama, već je prilikom bekstva pod lažnim identitetom Elisa ukrala tri zmajska jajeta. Prodata su radi pribavljanja sredstava za izgradnju broda, a mi ostavljeni sa prilično sigurnom idejom o tome odakle Deneris svadbeni dar, mnogo kasnije...


3. Nestanak i smrt Eree Targarjen, bez konkurencije je najupečatljivija epizoda u knjizi. Većina čitalaca deli ovaj utisak, uz opaske kako je više nego primetan uticaj Lavkrafta koji ledi krv u žilama. Erea je jedna od bliznakinja čija je majka pomenuta, buntovna Rena. Megor je proglasio za svoju zakonitu naslednicu, poslavši njenu sestru Raelu u Starigrad, gde je pripremana za stupanje u red obrednica. U prethodnom odeljku naglašeno je kako su devojčice bile fizički identične, ali karakterom sušta suprotnost jedna drugoj: Raela svojeglava, drska, živi užas za obrednice koje su je vaspitavale, dok je Erea plašljivo, tiho, stidljivo dete koje naročito zazire od zmajeva. Nakon Megorovog pada, pripovedač daje otvorene naznake, dogodio se neobičan preokret u naravima bliznakinja, tako da se Erea u Kraljevu Luku vratila najednom odvažna i pustolovna. To će se pokazati presudnim za kasnije događaje.

Naime, negde između svoje trinaeste i četrnaeste godine, gnevna što otuđena majka odbija da je vrati u Kraljevu Luku, devojčica jednoga jutra krade zmaja – i to ne bilo kog, već Baleriona – na kome beži sa Zmajkamena. Uprkos odmah preduzetoj potrazi, na duže od godine im se gubi svaki trag. Martin ovu epizodu uvodi očigledno hotimično, kako bi nagovestio misteriozne užase ostataka uništene Valirije, ali i demonstrirao svoju veštinu građenja atmosfere. Od trenutka kada tri oglašavanja stražarevog roga najave pojavu zmaja iznad Kraljeve Luke, praćenu bojaznima meštana da je to vaskrsao strašni Megor, preko konstatacije taj jahač što se držao Balerionu za vrat nije bio mrtvi kralj, nego dete na samrti, do rapidne Džeherisove zabrane da bilo ko ulazi u velemeštrove odaje, a kasnije i progovara o slučaju, pripremljeni smo za jezu. Ostavljeno svedočanstvo je osmišljeno kao kombinacija suzdržanih zapisa velemeštra Benifera i mnogo razvijenijih beleški obrednika Barta koje su, neznano kako, preživele cenzuru i lomaču iz doba Belora, kralja-obrednika. U svakom slučaju, prenosim nekoliko odlomaka koji najupečatljivije nagoveštavaju stravu čitavog poglavlja i čine da ovu priču bude nemoguće zaboraviti.

Tri su dana otkako je princeza izdahnula, a ja od tada nisam spavao. Ne znam hoću li ikada više moći da zaspim. Majka je milostiva, uvek sam u to verovao, a Otac svevišnji pravedno sudi svakom čoveku... ali u onome što je zadesilo sirotu našu princezu nije bilo ni pravde ni milosti. Kako su bogovi mogli da budu tako slepi ili tako nebrižljivi pa da dopuste takav užas? Ili je moguće da u vaseljeni postoje i druga božanstva, čudovišni, zli bogovi, protiv kakvih propovedaju sveštenici Crvenog R'lora, i pred čijom su zlobom kraljevi ljudi i ljudski bogovi puke mušice?

(...) Svetu smo rekli da je princeza Erea umrla od groznice, i u širem smislu to jeste istina, samo ja takvu groznicu nikad pre nisam video i nadam se da neću videti nikad više. (...) Kralju smo rekli, kao što ćemo svakako morati reći i njenoj majci, da Erea za sve vreme nije progovarala, ali to je laž.

(...) Od samog početka mi smo se pitali: „Kuda je Erea odvela Baleriona?“, a trebalo je da pitamo: „Kuda je Balerion odveo Ereu?“

Ruševine Valirije (Game of Thrones)

(...) Na Balerionu je isto bilo rana. Ta ogromna zver, Crni Užas, najstrašniji zmaj što je ikada lebdeo nebom iznad Vesterosa, vratio se u Kraljevu Luku s poluzaceljenim ožiljcima kakve nijedan čovek nikad pre nije video i razderotinom niz levi bok dugom gotovo devet stopa, razjapljenom ranom iz koje je još curkala, dimeći se, njegova vrela krv.

Vesteroski lordovi gordi su ljudi, a obrednici Vere i meštri iz Citadele na svoj način još i gordiji, ali mnogo šta o prirodi sveta mi ne razumemo i možda nikada nećemo ni razumeti. Možda ima i milosti u tome. Otac je stvorio ljude znatiželjnima, kažu neki, da bi iskušavao našu veru. Moj je neprolazni greh da kad god ugledam vrata, moram da vidim šta je iza njih, ali neka vrata je najbolje ne otvarati. Erea Targarjen je prošla kroz takva jedna vrata.

4. Kraljica Alisana na Severu, zanimljiva, između ostalog jer njena zmajica Srebrokrila tri puta odbija da leti iza Zida. Tokom posete Zimovrelu, Alisana prema svom običaju okuplja lokalne žene da bi ih saslušala, iz čega proizilazi važna reforma ukidanja drevnog (potpuno bizarnog) lordovskog prava prve bračne noći.

Nastavak Džeherisove vladavine pokriva još: početak izgradnje Kraljevog druma, pandemije koje odnose veliki broj života, Balerionovu smrt (Poslednje živo stvorenje koje je videlo Valiriju u danima njene slave uginulo je 94. p. o.), ali i seksualne skandale dveju princeza. Naime, od brojnog Alisaninog i Džeherisovog potomstva, ubedljivo najkontroverzniji su slučajevi kćerki Sere i Visere. Prva se sa nekoliko dvorskih dama i vitezova našla u središtu sablažnjujućeg suđenja (ponovo se javljaju aluzije na istorijski proces protiv Ketrin Hauard, a u svetu „Pesme Leda i Vatre“ Mardžeri Tirel) i naposletku pobegla u prekomorsku javnu kuću. Druga gine pijana, u noćnoj trci na konjima niz gradske ulice, prkoseći roditeljima uoči ugovorene udaje.  Važno je i donošenje Zakona o nasleđivanju (101. p. o.) na osnovu koga Gvozdeni presto ne može da pređe ženi, niti preko žene na njene muške naslednike.

5. „Pečurkino svedočanstvo“ nasuprot zapisima obrednika Justasa dočarava vladavinu Viserisa I, posmatranu naizmeničnim pogledima hvalisave dvorske lude bez dlake na jeziku i suzdržanog predstavnika zvanične vlasti. U ovom periodu, princeza Renira zvana „Radost Kraljevstva“ dovođenjem u pitanje naslednog niza pokreće unutardinastički rat do istrebljenja.

Ples zmajeva je romantično ime kojim je okićen bespoštedni rodoubilački rat za Gvozdeni presto Vesterosa, vođen između suparničkih grana kuće Targarjena od 129. do 131. p. o. Nazivati mračna, zverska, krvava nedela iz ovog razdoblja plesom nama se čini groteskno neprikladno. Nema sumnje da je ovo ime skovao neki pevač. „Smrt zmajeva“ bilo bi mnogo prikladnije (...)

(...) Ples je raskolio kraljevstvo nadvoje jer su se lordovi, vitezovi i narod opredeljivali za jednu ili drugu stranu i ustajali s oružjem jedni na druge. Podelila se i kuća Targarjena kako su deca i rodbina oboje naslednika bivali uhvaćeni u borbe. Dve godine rata odnele su užasan danak među gospodarima velikih vesteroskih kuća, njihovim vazalima, vitezovima i običnim podanicima. Mada je dinastija preživela, moć Targarjena uveliko je umanjena, a poslednji zmajevi na svetu svedeni na svega još nekoliko preživelih.

U ovom periodu zabeležen je interesantan sporazum nazvan Pakt Leda i Vatre, sklopljen između kuća Stark i Velarion. Potonja porodica je jedna od za čitaoce novih, u ono vreme izuzetno prisutnih i uticajnih, budući da su bračnim, političkim, strateškim vezama bili neodvojivi od kraljeva. Posebno se izdvaja lik Korlisa Velariona zvanog “Morska zmija”.

Renira Targarjen je jedna od junakinja prema kojoj čitaoci verovatno imaju najprotivrečniji odnos: u početku zanimljiva, kasnije sve više omražena zbog odluka koje donosi, ostrašćenosti, surovosti i izvesnih postupaka. Iz njenog braka sa stricem Demonom rodio se sledeći kralj.

Tokom rata, u samoj prestonici dolazi do prave, odlično predočene anarhije opisane kao vladavina „tri kralja“, od kojih je jedan izabran iz redova štitonoša, drugog su ustoličile lake žene, lopovi i lakrdijaši, dok se kao treći nametnuo navodni prorok, samozvani Pastir. Argumenti svih dosadašnjih predstavnika Vere upereni protiv kraljevske dinastije bili su manje-više istovetni: incestuozna, bezbožnička pošast iz Valirije donosi propast, protiv koje jedino rešenje predstavlja potpuno zatiranje, sa podrazumevanim uništavanjem njihovih opasnih zveri. Vrhunac sumanutih poduhvata svakako je odluka rulje da pobije preostale zmajeve koji su se u tom trenutku nalazili na području Kraljeve Luke.


6. Doba namesništva koje dolazi nakon kratke vladavine Egona II obeležili su: ličnost „Ćopavog“ Larisa Stronga (za njega bi se moglo reći da je Maloprstić svog doba), tzv. Vučji sud severnjačkog lorda Kregana Starka u razorenoj prestonici, kao i bal za udavače, priređen radi izbora buduće neveste mladog kralja Egona III (već tada duhom slomljenog, neveselog deteta bez osmeha – nimalo čudno, s obzirom na sve što je video i preživeo, uključujući egzekuciju majke):

Herald koji je izvikivao ime i lozu svake lepe deve ostao je bez glasa, pa je morao da ga zameni drugi. Četiri blagonadežne lepotice pale su u nesvest, a takođe i desetak majki, nekoliko očeva i jedan obrednik. Jedan pregojazni lord srušio se mrtav.

Izložba plemenitih grla na Devičin dan, nazvaće kasnije Pečurka taj bal.

 

***

„Vatra i krv“ predstavlja nesumnjivo značajan doprinos Martinovoj već impresivnoj mitologiji i genealogiji Poznatog sveta, kao knjiga koja u odnosu na dosadašnje donosi drugačiji ton, stil, kvalitet, ali nepromenjeno uzbuđenje, napeto praćenje svake od epizoda i oprobani efekat „udice“. Pored odmah postavljene ograde u vidu svesti o tome da je pre svega reč o epskoj fantastici (otuda sva preterivanja moraju biti unapred prihvaćena kao deo zakonitosti ovog žanra fikcije – ili je nemojte ni čitati), mnoge surovosti su i te kako utemeljene u stvarnosnoj prošlosti. I u realnosti se nekada davno takođe živelo kratko, umiralo na najbanalnije načine, krunisane glave bile su podložne svakojakim zamislima, a oni koji su ih služili još spremniji da se time prema potrebi okoriste.

Mnogima će upasti u oči zanimljiva pozicija žena u, pretežno srednjim vekom inspirisanom, svetu romana: kroz čitav tom susrećemo brojne nezavisne junakinje (pretežno visokorođene, ali to nije pravilo bez izuzetaka) sa velikim uticajem na tok istorije – i one kojima ni poreklo, pamet, lepota, nisu pomogli da izbegnu diskriminaciju. Izvori pošteno priznaju i to da se, baš kao u životu, povremeno dešavalo da epohalnu ulogu odigra neko anonimno lice „prostog porekla“, ali da svemu umnogome kumuju i usmena predanja, pevači, glasine, preterivanja. Pisac odlično poznaje mehanizme nastajanja, građenja i daljeg razvijanja priče, pa se ovoga puta njima poigrava ne skrivajući želju da pre svega ispripoveda planirano, takoreći se „izlane“ protiv svih konvencija poverljivosti, nedostupnosti, ponekad čak i nelogičnosti materije. Time nam pokazuje kako u procesu kretanja izmaštanim svetom uživa koliko i sami čitaoci.

Dobri poznavaoci sage „Pesma Leda i Vatre“ sigurno će uživati u ponovnom susretu sa poznatim pojmovima, lokacijama, prezimenima i njihovim maštovitim predočavanjem. Što se tiče „neokaljanih“ iliti onih koji su samo gledali seriju, moglo bi to biti dobro inicijacijsko čitanje.