недеља, 19. септембар 2021.

3-u-1: „Little Women” adaptacije, nekad i sad

komentariše: Isidora Đolović

 

„Male žene“ (Little Women), klasik američke književnosti i najčuvenije delo Lujze Mej Alkot, o kome sam pisala u prethodnom tekstu (OVDE), žanrovski spada u tzv. „razvojni roman“. Karakteristično je, ipak, po tome što manje-više dosledno prati čak četiri ličnosti na putu stasavanja i donošenja važnih životnih odluka. S obzirom na to da su u pitanju devojke, knjiga je za svoje vreme predstavljala upadljiv iskorak, koji joj danas pruža status maltene protofeminističkog štiva. Raznovrsnost prikazanih karaktera, istovremeno prisustvo tradicionalnog i modernog shvatanja uloge žena u društvu, epoha sa osobenom estetikom, neki su od faktora koji ovo delo već čitav vek čine inspirativnim za filmadžije. Snimljeno je ukupno sedam dugometražnih i nekoliko televizijskih adaptacija, više puta je u vidu dramskog komada, mjuzikla ili opere postavljano na pozorišnu scenu. Uloge Džo Marč, kao ubedljivo najvećeg izazova, prihvatale su se različite glumice, od dive starog Holivuda Ketrin Hepbern (1933) do mlade nade Maje Houk (2017). Ejmi je predstavila i legendarna Liz Tejlor, a u istoj verziji iz 1949. Meg glumi Dženet Li. Današnjim tekstom pokušaću da napravim uporedni pregled tri najinteresantnije filmske verzije relativno skorijeg datuma, od kojih jedna uveliko (i opravdano) važi za kanonsku, dok je poslednja podigla mnogo prašine, pokazujući kako to nove generacije (možda) doživljavaju staru priču. Važno je napomenuti da su sve tri ekranizacije režirale dame, što je trebalo da im unapred obezbedi poseban, neposredniji interpretativni ugao.

 

1. Little Women (1994)

Kažu da, u slučaju više puta obrađivanih tema iz sveta fikcije, svaka generacija ima svoje junake i obično se na osnovu verzije koju najviše volimo sa sigurnošću može zaključiti kom naraštaju pripadamo. Mi koji smo odrastali tokom devedesetih dobili smo toliko ikoničan model da je zaista teško bez velike sumnjičavosti dočekati, kamoli prihvatiti, svaki naredni pokušaj improvizovanja na tako ubedljivo postavljenu temu. Naši Džo i Lori zauvek su Vinona Rajder i Kristijan Bejl, Suzan Sarandon je savršena gospođa Marč, a ni ostatku glumačke postave gotovo da se ne može pronaći slaba tačka. Ova vrsta isključivosti više je nego opravdana, budući da se radi o zaista divnom, svevremenskom i u najboljem smislu te reči klasičnom ostvarenju, čiji su nedostaci zanemarljivi, lako oprostivi usled ukupnog kvaliteta, majstorski pogođene emocije i autentičnog tona pisanog predloška. Danas, posle toliko godina i više odgledanih repriza, utisak ostaje isti kao nekada: verzija iz 1994. predstavlja uzorni model kome nijedna kasnija, uključujući toliko hvaljenu pretprošlogodišnju, naprosto nije ni prineti. 

Film je prema scenariju Robin Svajkord režirala Džilijan Armstrong, okupivši zaista impresivna glumačka imena, naročito sa današnje tačke gledišta. Mnogi su u tom trenutku bili početnici, ali godine koje dolaze, prvenstveno čitava poslednja decenija veka za nama, lansiraće ih među najveće holivudske nade. Ovo je prva i jedina oficijelna verzija (ne računajući noviju osavremenjenu) u kojoj ulogu Ejmi, kao devojčice i zatim odrasle devojke, igraju dve različite glumice, što se pokazalo kao jedino istinski logično i uspelo rešenje. Da se do najsitnijih detalja nastojalo pridržavati duha samog romana, dokazuju i drugi važni faktori: prelep intro u retro stilu, klasični šarm muzičke podloge, rekonstruisana kuća porodice Alkot u srcu pitoresknog mestašca Konkord, dijalozi. Čitav film deluje koloritno poput novogodišnje čestitke, a zimski pejzaž koji nam se najpre ukazuje prvi je u nizu vešto upotrebljenih za sugerisanje protoka vremena. Očaravajući su i kostimi – zasluga Kolin Atvud, kinematografija, boje.

Od prve scene, izuzetno verno je sugerisana toplina, međusobna bliskost (ženske) zajednice porodice Marč, a dosledni su i ostali detalji: pojedinačne reakcije devojčica na izveštaj o nevolji Hamelovih, iskazana nesebičnost na božićno jutro, fizički portreti i ponašanje glavnih junakinja, odanost koju ispoljavaju prema majci. Simboličan je čak i datum premijere, na Božić 1994. godine.

Džo (Vinona Rajder), od početka postavljena kao narator, na tavanu se prepušta svom „plamtećem geniju“, pišući sa naročitom kapom na glavi; Meg (Trini Alvarado) ima blage plave oči i držanje najzrelije među sestrama; povučena i osećajna Bet (Kler Dejns) neizostavno pobira sve simpatije svojom suptilnošću; a najmlađa Ejmi (Kirsten Danst) pravo je derle, sa štipaljkom na nosu, durljivim ponašanjem i upornim lapsusima u govoru. Gospođa Marč je ovde nazvana Abigejl (verovatno pod pretpostavkom da bi Amerikance zbunilo prisustvo dve Margaret, šta li?), što je u realnosti bilo ime majke L. M. Alkot, a maestralno je igra Suzan Sarandon. Bal kod Gardinerovih dovodi susedovog unuka Lorija (Kristijan Bejl) u zavereničko-prijateljski odnos sa Džo, a nedugo zatim i u život čitave porodice.

Gluma je odlična, naročito u slučaju Vinone Rajder i Kirsten Danst. Vinona je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bila ono što bi se nazvalo It girl Holivuda, prisutna u gotovo svim relevantnim filmskim projektima: od „Bitlđusa“ i „Heathers“ (još ubitačnije preteče „Mean girls“), preko „Edvarda Makazorukog“ (gde joj je partner bio tadašnji verenik Džoni Dep), „Sirena“, Džarmuševe „Noći na Zemlji“, pa sve do raskošnih ekranizacija klasika „Doba nevinosti“, „Kuća duhova“, „Veštice iz Salema“ i, naravno, Kopolinog „Drakule“. Što je najvažnije, svuda je briljirala. Vinona kao glumica u svaku ulogu ulazi do srži, izuzetno uverljiva i prirodna, pa ne čudi što je Džo Marč naprosto stopila sa sopstvenim bićem, zaradivši nominaciju za Oskara. Besprekorno je predočila neobuzdanost, ishitrene reakcije, temperament i maštu „divlje devojke” Džo. Kada smo kod poslednjeg oslovljavanja, čujemo ga od oca, kapelana Marča: iako mu je prisustvo svedeno na minimum, oko njega se koncentriše jedna od najlepših i knjizi do u pokret vernih scena, kada ga kćerke dočekuju po povratku kući.

Kirsten Danst je toliko dugo prisutna na velikom ekranu da često izgubimo iz vida koje je zapravo godište. Kada su snimljene „Male žene“, imala je nepunih dvanaest – baš kao i njena junakinja nešto ranije završivši još jedan kultni film, „Intervju sa vampirom“. Prava devojčica sa zapanjujuće zrelim talentom, u oba slučaja ostvaruje performans koji ozbiljnošću, a istovremeno apsolutnom prirodnošću izaziva potpunu nevericu. Mislim da sam još samo kod Dakote Fening naišla na slične odlike. Inače, za ulogu Ejmi konkurisale su Natali Portman (mlađa verzija) i Riz Viterspun (odrasla).

Debitantkinja Kler Dejns u to vreme je bila zvezda verovatno najoriginalnije tinejdžerske serije ikada, „Moj takozvani život“ (pored Džareda Letoa), ali joj je ovo prva filmska uloga. Njena Bet je ćutljiva, blaga, neiskvarena i plemenita. 

Kristijan Bejl, danas jedan od najinteresantnijih i najsvestranijih dramskih umetnika, iako je praktično tek izašao iz tinejdžerskog doba već je za sobom imao nekoliko zapaženih i obećavajućih rola (pre svega „Carstvo sunca“). Među perspektivne mlade glumce iz ovog perioda svakako se ubraja i Erik Štolc, kome je pripala uloga Džona Bruka, Lorijevog kućnog učitelja zaljubljenog u Meg. Svi zajedno funkcionisali su kao tim snova, rukovođeni cenjenom, provereno dobrom Sarandonovom.

Primer savršeno magične interakcije između najboljih prijatelja Lorija i Džo, kao i jedinstveni kvalitet njihove veze u odnosu na romantičnu ljubav u najavi koju reprezentuju Meg i Bruk, predstavlja neverbalna komunikacija u sceni povratka iz pozorišta.

Kao što je poznato, za njom sledi otkriće Ejminog revoltiranog spaljivanja rukopisa, pa ipak, filmska verzija odlučuje da ublaži i pomalo „zašećeri“ izvesne delove književne priče. Tako u sceni na ledu, kada Ejmi jedva pretekne životnoj opasnosti, nema onog trenutka dvoumljenja u još ogročenoj Džo, zbog koga će kasnije pitati majku: „Šta nije u redu sa mnom? Moja zapaljiva narav čini da u trenutku mogu povrediti bilo koga i uživati u tome.”

Nema ni groteske u sceni na balu Gardinerovih: ne samo da Meg izgleda veoma lepo i svojevoljno koketira unaokolo, već Lori dolazi sam, a ne u sklopu provodadžijskog plana.

Izmenjen je i deo sa Ejminim „testamentom“. Dok se voze u kolima, Lori šaljivo anticipira: „Obećavam da ću te poljubiti pre nego što umreš“, čega u knjizi nema, kao što je i ideja o bekstvu od svega u Pariz prvobitno bila izneta Džo. Međutim, jasno je da je Ejmi ovde ipak samo dete, na čije pokušaje i neku vrstu ljubomornog durenja niko zaista ozbiljno ne reaguje.

Izvršeno je nekoliko većih sažimanja i hronoloških premeštanja, koja neminovno dovode do drugačije motivisanosti postupaka likova. Nema prethodnog razvijanja prijateljstva između Bet i gospodina Lorensa, tek je poklonjeni klavir prilika da se to ukratko napomene. Majka se vraća dok je Bet još u kritičnom stanju, bračna ponuda za Meg upućena je pre očevog povratka i potpuno je isključen podzaplet sa Lorijevom lažnom prepiskom.

Novitet u odnosu na knjigu je kratak prizor vojnika – povratnika iz rata, čija povorka prolazi kraj kuće Marčovih, ističući istorijsku pozadinu priče.

Kao što je zima obeležila početak, vremenski skok od četiri godine naglašavaju dolazak proleća i Megina udaja. U skladu sa njenim odrastanjem, Ejmi sada igra Samanta Metis, još jedna od mladih nada s početka devedesetih (najpoznatija je po ulozi u sjajnom filmu „Pump up the volume” i tome što je bila poslednja devojka Rivera Finiksa). Okolnosti njenog predstojećeg odlaska u Evropu razlikuju se od onih iz romana: umesto putovanja sa rođacima, prati strinu Marč, ali ne u funkciji družbenice, već radi slikarskog usavršavanja. Odluka je svejedno iznenadna i podjednako uvredljiva za Džo kao u knjizi. Iako je Samanta slatka i fizički odgovarajuć izbor, psihološka promena u Ejminom liku je toliko nagla i drastična da je teško povezati kako je u pitanju ista osoba.

Film Lorijevu izjavu ljubavi postavlja odmah nakon Meginog venčanja, čineći da Džo, u strahu od osećanja na koja nije kadra da uzvrati, beži u Njujork. Za razliku od grada u verziji iz 2019., ovde je „Velika jabuka“ reprezentovana kadrovima raskopanih ulica na Džoinom putu do pansiona, pretežno naseljenog muškim svetom.

Među prisutnima se izdvaja iskusni profesor Fridrih Ber, emigrant iz Nemačke, koga igra Gabrijel Birn i mislim da je to sasvim dovoljno da shvatite kako ne postoji mogućnost da se Džo odupre njegovom šarmu. Kao ni gledateljke! Prvi izbor za ulogu, Hju Grant, otpao je iz daljeg razmatranja kao „premlad i previše samouveren“.

Njihovo poznanstvo je „skokovito“ usled zbijenog toka radnje, ali smisao ostaje isti: dok obilazi izdavače i neposredno upoznaje književno-trgovačku scenu, Džo se zbližava sa Berom kroz očinsko-mentorsku pažnju koju joj ukazuje (motiv darovane pomorandže) i neštedimičnu kritiku, ali i stvaralačke podsticaje njenim literarnim pokušajima. Posebno je lepa, iako u potpunosti izmaštana, scena u operi: tumačeći joj pevani tekst, Fridrih diskretno provlači vlastito priznanje, stihom Tvoje srce je prepoznalo moje. Još jedan detalj iz života same L. M. Alkot unet je kroz Džoinu napomenu da su joj roditelji pobornici transcendentalizma.

Za to vreme, ponovni susret u Parizu dovodi do zbližavanja Lorija sa Ejmi. S obzirom na to da se dotle nije pojavljivao, uloga Freda Vona kao potencijalnog verenika je redukovana i drugačija – pomalo nejasno, vidimo ga već tokom praznične posete kod Bet, kada je naizgled u Lorijevoj pratnji, da bi kasnije kao deo Ejminog društva bio njegov suparnik? Nažalost, gluma Samante Metis je suviše ukočena, jedina upadljivo odskačući od prirodnosti ostalih.

Lorijev posvećenički odnos prema porodici Marč, od početka nesumnjiv, dubok i iskren, postaje naročito transparentan dok govori Ejmi da bi „bio ljubomoran i na Betinog verenika, kada bi ga imala, jer je oduvek samo želeo da postane deo njihove kuće“. I tu vidimo ozbiljan nedostatak ubrzane, „iseckane“ radnje. Rečeno ne ostavlja dilemu po pitanju toga da mu je Ejmi samo utešna nagrada, zamena za Džo. Zato kasniji izbor, koji pravi iako mu Džo nakon Betine smrti šalje pismo, moleći da se vrati „jer joj je potreban“, izgleda još manje razumljivo. Lorijev i Ejmin brak, uparivanje uopšte, ovde nisu unapred nagovešteni kao u knjizi, kako bi se zadržali faktor dramatičnosti, iznenađenje i neizvesnost po pitanju konačnih Džoinih emocija.

Džo napušta Njujork kako bi bila uz Bet, čije se stanje pogoršalo – a ne ranije, zbog završetka radnog semestra. Meg je tek pred porođajem, dok u knjizi uveliko ima blizance. Scena Betine smrti najtužnija je u filmu i pomalo oblikovana prema Džoinoj sklonosti misticizmu: u tom trenutku, čuvši zlokobno fijukanje vetra, prilazi otvorenom prozoru, a kada se okrene, uvidi da je Bet nečujno preminula. Kler Dejns izrazito uverljivo dočarava tihu, skoro neprimetnu figuru koja je zapravo bila onaj stožer okupljanja čitave porodice. Među potresnijim fragmentima je Hanino kasnije posipanje njenih omiljenih lutaka, poređanih podno kreveta, laticama ruža.

Gubitak sestre za Džo predstavlja stvaralački „okidač”, inicirajući početak pisanja prvog zaista ozbiljnog romana inspirisanog zajedničkim iskustvom. Dolazi do pronalaženja i oslobađanja autentičnog, isključivo njenog stvaralačkog glasa. U pravilnom nizu, dolaze joj neočekivano nasledstvo strine Marč, ideja o otvaranju škole i Berova poseta, začinjena nesporazumom (pogrešno je razumeo da se udala za Lorija).

Utešan kraj označava sada već čuvena scena na kiši, obeležena efektnom simbolikom „praznih“ i „ispunjenih“ šaka. Džo donosi odluku, ali usled „odsečenog“ završetka i Berovog iznenadnog, skraćenog pojavljivanja, sve dobija znatno romantičniji, manje patetičan i razvučen smisao nego što ga nudi druga celina knjige. Time ova verzija ne samo što čini priču boljom, već je možda i potpuno spasava. Uostalom, knjiga umesto napisanog romana navodi samo poemu „Na tavanu“, objavljenu u novinama od neznatnog značaja i verovatno poslednji Džoin pokušaj te vrste.

Pored superiorne glume, verzija iz 1994. zadržava i u prvi plan ističe toplinu sećanja na idilično odrastanje, uprkos svim teškoćama obavijeno dobrotom i ljubavlju. U majčinoj bezrezervnoj podršci i blagom, nenametljivom, ali sigurnom usmeravanju, svaka od sestara traži sopstveni put, na čijem kraju ipak stoji određena vrsta kompromisa.

 

2. Little Women (2018)

Uglavnom sam skeptična prema pokušajima osavremenjivanja klasičnih priča, osim ukoliko se ne zovu „10 Things I Hate About You“ ili „Clueless“. Njihovo prilagođavanje duhu našeg doba često uopšte nije izvodljivo, pa konačan efekat bude najblaže rečeno nakaradan. Možda je to zbog univerzalnosti vodećih tema majčinske podrške, sestrinske ljubavi, prava na ostvarivanje snova, ali „Male žene“ preobučene u moderno ruho ne izgledaju toliko katastrofalno. Uz poštovanje nekih bitnih izvornih detalja i možda preveliko oslanjanje na prethodno opisanu filmsku verziju, ekranizacija iz 2018. uspeva da bude znatno bolja od očekivanog – što ne znači da nema prilično upadljive nedostatke.

Film je nastao povodom sto pedesete godišnjice objavljivanja prvog dela romana. Scenario i režiju potpisuje Kler Niderprum, kojoj je ovo bio debitantski projekat, tako da se više nego jedanput može naslutiti stil „amaterske školske priredbe“. Gotovo proročanski je primenjen identičan postupak kao kod godinu dana mlađe holivudske varijante, stalno prebacivanje iz sadašnjosti u odgovarajući prošli trenutak, shodno asocijativnom toku misli glavne junakinje. Ovde je radnja gotovo u potpunosti fokusirana na savremenu Džo Marč, istu neobuzdanu, hiperaktivnu „tomboy“ buntovnicu – s tom razlikom da sada piše neki hibrid young adult žanra i epske fantastike (pandan senzacionalističkoj literaturi kojom se zanosila ondašnja Džo).

Ima dvadeset devet godina, stanuje u Njujorku (tačnije, Kvinsu), u potkrovlju ekscentrične (ali, najvitalnije do sada) strine Marč, gde okružena „kreativnim“ neredom na laptopu kucka preko deset godina nezavršeni roman. Frederik „Fredi” (!) Ber (Ijan Boen), urednik njenog predstojećeg rukopisa, jedini je blagonakloni član komisije pred kojom na samom početku izlaže odlomke svog „životnog dela“ (ostali je između sebe, zbog, žargonski rečeno, preteranog loženja, zovu „dragon lady”), još mlad i prilično markantan univerzitetski profesor (srećom, Džo očigledno više nije studentkinja, inače bi situacija bila nezgodna). Pokušava da joj mentorski strpljivo sugeriše način na koji bi trebalo da artikuliše sopstveni književni glas, ali sa tvrdoglavom Džo nije lako raditi.

Putem spomenutih skokova unazad, najpre vidimo četiri devojčice dok, šesnaest godina ranije, na tavanu uvežbavaju predstavu, snimajući se kamerom.

Iako sebe smatra „nezanimljivom“, Džo ipak dosta rano postaje sigurna kako želi da „ode u svet i proživi sve stvari“. Fizički dobro odgovara portretu iz romana, mada ujedno previše podseća na En Hatavej: smeđa, vižljasta, visoka, širokih usta, bučna....Glumački, međutim, mnogo toga ne štima. Sara Devenport nepodnošljivo afektira i preglumljuje, što veoma brzo postane naporno za gledanje, a samu Džo pretvara u egocentričnu „kraljicu drame“, bez ikakvog razvoja od prve do poslednje tačke na pređenom putu. Ne pomaže ni to što je, uzgredno, konstatovano da savremena verzija čuvene junakinje ima problem sa kontrolom besa.

No, u prvih desetak-petnaest minuta radnje, učiniće vam se zabavnom. Dok se frustrirano spuštala širokim stepeništem ispred zgrade fakulteta, oborivši kantu za otpatke, pa pod osećajem krivice koji istog trena zamenjuje bes, krenula da kupi isto to smeće i vraća odakle se prosulo, sa crvenim „starkama“ i braon vintidž torbom, pomislila sam: „Ovo sam ja!“

Savremeni kontekst je na pretežno nenametljiv način uklopljen sa tradicionalnim elementima priče. Džo u torbi nosi Banjanovu knjigu „Hodočasnikov put“, igre devojčica sadrže motive „kula u vazduhu“ i Apoliona, Ejmi stalno greši u izgovoru komplikovanih reči i na nosu drži štipaljku – ali je zbog toga ostale zadirkuju da će ostati bez nosa i „izgledati kao Voldemor“; sa ocem, koji je vojni lekar u Iraku, komuniciraju putem „Skajpa“; doterujući je, Džo Meginu kosu spaljuje presom. Lik na žurci pita Meg (ovde savremenije nazvanu Megan) „ima li Myspace profil“, a strina prebacuje Džo što razmišlja „tako milenijalski“.

Umesto raštimovanog starog klavira, Bet koristi „Yamaha“ klavijaturu. Marčovi stanuju u bostonskom predgrađu i njihova kuća predstavlja odlično dočaran zagušljiv prostor, sa svuda nabacanim stvarima. Kada budu raspravljali o tome ko za čime čezne, Džo jedina izražava želju da ode u Evropu: kao primere onih koji su bežali sa Starog kontinenta, sagovornici navode Marka Pola, Kolumba, „Bitlse“ i... „One Republic“. Svaku značajniju scenu prati i upotpunjuje odgovarajuća moderna muzička tema. Nažalost, iako bi se tako nešto dalo zaključiti prema njenom oblačenju, Džo nijednog trenutka ne sluša rock ili, uopšte, alternativnu muziku.

Mada nisu toliko konfuzni, vremenski prelazi sadrže krupniju manu: osim Ejmi (kao mlađu je igra Eliza Džons, odrasla je Tejlor Marfi) i veoma kratko na samom početku Džo, ostale dve sestre uopšte se ne menjaju. Ipak, ubedljivo najveći promašaj što se kastinga tiče jeste – Lori (Lukas Grejbil), ovde zdepast, bledunjav (kamo italijanski geni?), smotan, sa ponašanjem i oblačenjem omlitavelog penzionera.

Nasuprot tome, sjajna Lea Tompson kao gospođa Marč veoma brzo biva skrajnuta, bez prilike da joj lik bude više razvijen.

U „Pikvikovom klubu“, devojke sada (pretpostavljam, inspirisane očevim zanimanjem?) nose maskirne uniforme.

Još pre verzije Grete Gervig dobijamo retko simpatičnu Ejmi, ali ovde zaista uverljivo i opravdano takvu. Ne krije da joj se od početka sviđa Lori, ali istovremeno je fizički i duhom samo dete, pokorno kada treba, potisnuto onako živčanom Džo. Najbolji primer je famozna scena paljenja rukopisa. Sukob izbija oko odlaska u bioskop, ali se uništavanje teksta (koji iz nekog razloga nije sačuvan u elektronskoj verziji, što mogu da razumem, jer i sama sve prvo zapisujem, pa naknadno prekucavam) odigrava na Džoine oči (bacanjem u kućni kamin). Čin je direktno isprovociran nepravednim potcenjivanjem mlađe sestre: Džo joj u lice govori kako Lori nije i njen drug, nego im je oboma dosadna i samo se prave da im se dopadaju njeni crteži, budući da je nepodnošljiva. Složićete se, ovo bi čak i Bet izvelo iz takta. Nezgoda sa klizanja odigrava se na jahanju. Džo svaki put, svakim postupkom, stavlja sebe u centar zbivanja.

Adaptacija se u većini elemenata upadljivo više oslanja na verziju iz '94. nego na roman. Tako i ovde imamo scenu Džo i Bera u pozorištu, ali sada su na probi Šekspirovog komada. Ona tom prilikom britanskog barda zove – Bil (?!?).

Nelogična je i čitava priča sa otvaranjem prijava za fakultete. Dok je Džo odbijena sa Oksforda, jedinog mesta gde je u svojoj samouverenosti konkurisala, Lorija primaju na Stenford.

Bet je uglavnom neprimetna, mada je glumica, Ali Dženings, zaista dopadljiva. Dosledno su preuzete epizode zbližavanja sa naizgled strogim gospodinom Lorensom posredstvom klavira, novogodišnji poklon i očev povratak iz ratne zone. Razbolela se od leukemije, pa Džo brije glavu u znak solidarisanja tokom terapije. Preuzeta je i scena Lorijevog obećanja maloj Ejmi da će je „poljubiti pre umiranja“.

Situacije u koje je dovedena Meg (Melani Stoun) relativno uspešno su stavljene u savremeni kontekst. Primera radi, incident sa žurke odražava pritisak društva na mlade devojke u pogledu atraktivnog oblačenja i seksualne aktivnosti. Razlika je u tome što joj ovde u pomoć pritiče Džon Bruk (Stjuart Edž), Lorijev privatni tutor – naravno, riđ. Njihovo kasnije venčanje u današnjem trenutku dobija poseban značaj usled korišćenja prava devojaka da ne budu baš sve napadno emancipovane i moderne. Iako različiti od sestrinih, Megini ciljevi i vizije budućnosti takođe se računaju, a ona želi brak i porodicu.

Lorijeva izjava ljubavi dešava se dok slave njegovu diplomu i jedino što kod te scene vredi je paviljon na vodi u kome je snimana.

Rasuti vremenski planovi se konačno spajaju u jednu tačku, pošto Džo dođe kući na vest da se Betina bolest vratila. Redak primer humora predstavlja sledeća razmena replika: (Bet) „Ti si najbolji pisac kog poznajem.“ – (Džo) „Bez uvrede, ali nije baš da mnogo izlaziš.“

U ovoj verziji, na praznično okupljanje dolazi i, sada odrasla, Ejmi. Ispostavlja se da je na Oksfordu, gde joj polazi za rukom čak i da prodaje svoje slike. Dakle, relativno je uspešna, uz to u vezi sa Lorijem. Džo će na ovo otkriće priznati Bet kako se nadala da drug „uvek ostane samo njen“, iako mu nikada nije uzvratila – što možda nije u potpunosti verno romanu, ali je zato izrazito realno.

Omaž izvornom tekstu napravljen je i kroz poklon koji stiže za Džo od „Fredija“: glomazno izdanje Šekspira sa posvetom, koje odmah budi sumnjičavost ostatka porodice.

Iz knjige je preuzeta epizoda boravka dve sestre na moru, kada Bet podstiče Džo da stvara pošto nje više ne bude: još jedna anticipacija rešenja za koje se odlučila verzija iz 2019.

Nije prikazana Betina smrt, već dobijamo scenu na groblju označenu jedino rečju „After“. Usamljena na kiši, Džo kasnije poslednja ulazi i u kuću, čime se efektno aludira na poglavlje „Sasvim sama“.

Ponovo je osećanje praznine usled gubitka stvaralački podsticajno: tu je moderna verzija kape, a na radnom stolu vidimo roman „A Wrinkle In Time“ Madlen Langl, koji Ber često spominje na konsultacijama.

Završetak je prilično klišeiziran: nakon što mu pošalje rukopis i pokaže tavan koji je inspirisao opisane avanture, Džo objavljuje knjigu „Male žene“ i udaje se za Bera – naravno, u crvenim „starkama“, što je, ne zamerite mi, retko svetla tačka inače osrednje priče.

Sve u svemu, mada je osavremenjivanje teme prošlo iznenađujuće bezbolno, kao vodeći utisci ipak ostaju: preintenzivirana Džo, neumesno zgodan prof. Ber, premalo lep (a i sve ostalo) Lori, nedovoljno empatijsko vezivanje za likove, samim tim i njihovu priču.


3. Little Women (2019)

Nakon odlično prihvaćenog filma „Lady Bird“, najava da će Greta Gervig režirati i napisati  scenario za najnoviju adaptaciju „Malih žena“ (tačno četvrt veka iza kanonske verzije iz '94.) dočekana je sa velikim uzbuđenjem i unapred razvijenim nadama. Novi, upadljivo feministički ugao, prilično je nekritički „naduvao“ značaj i objektivne kvalitete ovog filma. Da se razumemo, mnogo toga je zaista pažljivo isplanirano, od efektne muzike Aleksandra Deplaa, preko odlične vizuelizacije i lepih kostima Žaklin Duran, ali, koliko god intrigantno zvučala u teoriji, praktično primenjena početna premisa donosi brojne teškoće. Možda je radni naslov trebalo da bude Apologija Ejmi Marč?

Film počinje zanimljivim citatom i prizorom Džo (Serše Ronan) okrenute leđima, dok stoji pred vratima uredništva. Dramski efekat kratkog oklevanja, pre nego što uđe i zaputi se prema stolu gospodina Dašvuda, postigao je cilj. Dijalog koji vode, odmah pokreće ključna pitanja stvaralaštva, prihoda i pozicije žena. Tok razgovora je dosledan knjizi, uključujući Džoine mastiljave prste i omašku povodom autorstva (kada „moja prijateljica” u žaru ubeđivanja nehotično zameni sa „ja“). Upečatljiv dodatak predstavlja opaska urednika povodom ishoda namenjenih junakinjama sličnih priča: sugerisani ultimatum „udaja ili smrt“ ima više značenja.

Sledi moćan kadar dok Džo trči kroz njujoršku gužvu na ulicama, te okvirni motiv naslova kao pečata na knjizi, koji će se u završnici dobro spojiti sa odjavnim.

I ova verzija se odlučuje da prof. Bera (Luj Garel) prikaže znatno dopadljivijim nego što je to slučaj sa romanom. Fridrih je u svakom smislu previše mlad, opušten i jednostavno kul tip. Taj neposredni duh posebno sugeriše dopisana scena sa nehotice zapaljenom suknjom (dok je Džo stajala kraj kamina), a koja na zanimljiv način korespondira sa njenim ranijim upoznavanjem Lorija na balu, gde je takav detalj bio razlog što ne pleše. I kad smo kod igranja, podmlađivanje Bera dovršeno je u prvim minutima filma, izmaštanom scenom zabave u krčmi.

Smeštena gotovo pred kraj književne radnje, priča nastoji da podjednaku pažnju uputi svakoj od sestara. Tako Ejmi (Florens Pju) zatičemo u Parizu, gde boraveći sa strinom Marč (Meril Strip) slučajno sretne Lorija (Timoti Šalame). Isuviše napadna i razigrana, od prvog kadra očigledni favorit rediteljke – koja kao da čitav film posvećuje opravdavanju i „pranju“ njenog lika – Ejmi odnekud zna da je Džo nešto ranije odbila prijateljevo udvaranje.

Meg (Ema Votson) u priču ulazi scenom potajne kupovine svile čija cena prevazilazi skromne prihode njenog supruga Džona (Džejms Norton). Time je takođe izvršeno direktno postavljanje trenutnog problema.

Radnja funkcioniše preko stalnih „flešbek“ sekvenci, za koje se mora priznati da dolaze na pravim, logičnim mestima, iako zaista mogu delovati zbunjujuće na onoga ko barem malo ne poznaje sadržaj romana. Linearno pripovedanje je za coming of age priču ipak uvek bolji i prirodniji postupak od hronološki pretumbanog izlaganja.

Greta je za vodeći par ponovo izabrala svoje štićenike iz filma „Lady Bird“. Serše i Timoti su definitivno najperspektivniji mladi glumci današnjice, sa razlogom nazivani „novim Leom (DiKapriom) i Kejt (Vinslet)“, a njihova interakcija je besprekorna. Međutim, to čini da priroda odnosa između Džo i Lorija preteže na platonsku, drugarsku stranu, dok je verzija sa Vinonom i Kristijanom pokazala kako se kod Lorija postepeno budi žudnja. Problem je i u samom Timotiju koji, dok odlično dočarava mladog Lorija, kasnije, za razliku od Bejla, ostaje isti nežan tip bez očekivanog sticanja muževnosti. Njegova krhkost postaje sve upadljivija kako radnja odmiče, pa nam izgleda kao, primetila je Kaća, „Elio u odelu“ (njegov lik iz „Zovi me svojim imenom“).

Međutim, ni to nije najveći problem sa nedovoljnom fizičko-karakternom promenom jednog od vodećih glumaca. Ono što film čini praktično negledljivim u svakoj sceni gde se ona pojavljuje, prosta je činjenica da imamo preveliku Ejmi. Odluka Gervigove da ne menja glumicu postavila je veliki izazov pred Florens i ona mu je solidno, kao odrasla junakinja čak sjajno, pristupila – ali to ne menja stvari. Uprkos šiškicama i kikama, sa navodnih dvanaest godina ne samo što ne izgleda mlađe od ostalih sestara, već je preozbiljni, krupni glas i figura čine potpuno grotesknom. Jedan je Ralf Maćio: većina ostalih glumaca naprosto nije dovoljno mladolika da u dvadesetim godinama uverljivo iznese ulogu klinca, kao što je on uradio u franšizi „Karate Kid“.

Serše je standardno dobra (iako možda previše svetla za Džo), Timoti uglavnom prirodan, Meril Strip odlična, ali ostatak ekipe, iako su svi do jednog talentovani glumci, deluje kao da ih je neko silom postrojio i dao im da čitaju scenario. Lora Dern u ulozi Marmi ima previše savremenu gestikulaciju, pokrete, izražavanje. Ema Votson konstantno izgleda kao da joj je neprijatno, pa jedva čeka da odradi svoje scene i izađe iz lika koji, uprkos Gretinim pokušajima, po izvornoj postavci nije primer „oslobođene žene“.

A takvima ostvarenje zaista vrvi: Džo se previše drsko, otvoreno, čak i žargonski raspravlja sa Fridrihom u sceni konfrontiranja oko njenih novinskih priča. To svakako ne bi bilo izvodljivo da je glumac stariji i manje neposredan.

Moram istaći kako su pariski prizori kao skinuti sa slikarskog platna, a Ejmina haljina na novogodišnjem balu veoma lepa. Isto važi za čitav enterijer dvorane.

Doslovno prenet dijalog o praznicima, s početka romana, ovde je brzo narušen, najpre veštačkim učitavanjem glumačkih afiniteta Meg. Ne mogu da se ne zapitam, da li bi Ema bila bolja Džo? Ili bi previše podsećala na Bel, svoju prethodnu ulogu? U nekom trenutku, nažalost, sve počinje da zvuči preterano izveštačeno, kao deklamovanje četiri apsolutno savremene glumice. Ejmi je nezgrapna i zrela, nijednom ne greši u govoru, Hana zvuči suviše „učeno“, a čak i u načinu na koji Marmi odlaže torbu i šal u predsoblju preovladava utisak da nismo iskoračili iz modernog okruženja. Ne postoje uzajamnost i sklad kao u verziji iz '94. Sve je napadno, drčno, tehnički korektno, ali bez osećajnosti.

Posebno je groteskna svaka scena u kojoj se prerasla Ejmi prenemaže: pod Lorijevim prozorom (jer je učitelj kaznio), dok od Meg traži novac za limete, u školskoj klupi kao upadljivo starija i veća od druge dece.

Smenjivanje vremenskih planova je dosta dobro izvedeno, pa čuva uzročno-posledični poredak asocijacija koje preplavljuju Džo. Primer je zastajanje pred poštanskim sandučetom, koje pokreće uspomene na tavan i predstave; ili kada se vrati kući da bi ponovo bila sa bolesnom Bet, pa konstatuje da je „Ejmi uvek bila pošteđena svega“. Ovo je najava za reminiscenciju na spaljivanje rukopisa. Neposredno vidimo sam čin, naročito sadistički sproveden u delo putem postepenog uništavanja jednog po jednog lista papira.

Gervigova se tu ne zaustavlja. Ejmi je od početka i likom i rečima daleko od dvanaestogodišnje devojčice. Ne samo da otvoreno izražava simpatije prema Loriju, već racionalizuje svoj postupak pred Džo: „Htela sam da uništim nešto za šta znam da ti najviše znači, što ne bi bilo kao da sam ti samo upropastila jednu od haljina“. Ovo je najneposrednija rediteljkina intervencija, apsolutno protivna originalu i samom karakteru junakinje.

Bet (Eliza Skenlen) za sve to vreme ostaje gotovo sasvim neprimetna i, ružno je reći, ali – nebitna. Čak ni kada se razboli od šarlaha (scarlet fever), ne pobuđuje saosećanje i brigu kao Kler Dejns. Razlika u odnosu na roman je u tome što Bet ovde traži od Džo da nastavi da piše, a ne da ostane uz oca i majku kada nje više ne bude.

Iako se u romanu više puta naglašava njena sklonost ka „smeđim očima“, Meg ovde govori da su Brukove „plave“. Njene, naprotiv, nisu, a trebalo bi da budu.

Nepotreban, retrogradni „društveni aktivizam“ vidimo u sceni kada Marmi deli pomoć izbeglicama. Sa njom radi jedna Afroamerikanka. Marmi primećuje kako je „veći deo života provela stideći se svoje zemlje“, a koleginica joj odgovara: „Bez uvrede, trebalo bi da je se i dalje stidite!“ Baš kao i feminizam, uvođenje pripadnika crnačke populacije izvršeno je tako očigledno, pa i po njih uvredljivo radi reda, samo da bi istaklo ušuškani, privilegovani svet belaca koji, eto, u zatišjima vlastitih romantičnih dramica stižu da pokažu kako su socijalno osvešćeni.

Scena povratka oca na Božić lišena je izvorne euforije. Filmska verzija iz '94. i ovde odnosi ubedljivu pobedu, dočaravajući svaki pokret, uključujući Ejmi koja u opštoj strci devojčica da se ocu bace u zagrljaj, „uklizava“ pravo pod njegove čizme. Ovo je, naravno, bilo daleko izvodljivije sa maleckom Kirsten Danst nego dvadesettrogodišnjom Florens. Obratite pažnju i na ikoničan prizor sve četiri sestre šćućurene uz majku, dok im čita pismo gospodina Marča sa ratišta. Kirsten je prava devojčica i vidi se da je najmlađa, a u odgovarajućem trenutku je menja Samanta Metis. U novoj verziji, kao što sam ranije primetila, glumački trud Florens Pju sigurno je veliki, ali rezultat izgleda potpuno nakaradno.

1994

2019

Džo izražava sumnju po pitanju toga da li bi iznova odbila Lorijevo udvaranje. Najbolja scena u filmu je monolog kojim pokušava da artikuliše svoje misli i objasni majci osećanje strašne usamljenosti, koje je preplavljuje uprkos samostalnosti kao idealu kome želi da ostane verna. Malo je bolnijih iskustava: ona zaista dovode dušu u stanje rastrzanosti i zato scena, naročito ako ste se barem jednom u životu i sami tako osetili, doslovno kida.

Greta Gervig priči dodaje motiv pisma namenjenog Loriju, kojim Džo pomirljivo priznaje da joj je potreban „njen Tedi“, a život u kome ga nema uz sebe „prazan“. Shvata da je prethodno bežanje od romatične ljubavi koju joj je nudio bilo posledica straha i uverenja kako bi joj takva veza ograničila slobodu i oduzela mogućnost da neopterećeno piše. Međutim, kada je Lori iznenadi vešću o ženidbi sa Ejmi, Džo još neotkriveno pismo vadi iz sandučeta, cepa i baca u vodu sa mosta. Iako izmaštana, scena nije lišena prilično dobre simbolike.

Zanimljivo je prikazana i njena ritualna priprema za pisanje: od garderobe koju oblači (samo, gde je čuvena kapa? Zašto je u ovoj verziji nema?) i gotovo ceremonijalnog umakanja pera u mastionicu, do raspoređivanja papira na podu i smrvljenosti stvaralačkim zamahom.

Naglasila bih koliko iritiraju retki, ali krajnje čudni „spikerski“ delovi dočaravanja prepiske između Džo i Dašvuda, odnosno Bera. Umesto da eventualno samo čujemo glas pošiljaoca, ovde likovi tekst pisama govore u kameru, što nekako banalizuje te delove priče.

Kada poseti Marčove, Ber među njima još više izgleda kao dečkić, a ne stari autoritet iz romaneskne verzije. Niko prethodno nije ni znao o kome se radi, ali ih emotivno kupuje sviranjem na Betinom klaviru.

Iako je sigurno želela i kroz ceo film nastojala da izbegne opšta mesta, po cenu prekrajanja karaktera junakinja, Greta Gervig prvu polovinu završetka oblikuje kao najgori mogući kliše, na samoj granici neozbiljnog. Takvu autoironiju obezbeđuje drugi, surovo pragmatičarski i donekle čak izbavljujući, paralelni rasplet. 

Na jednoj strani se, dakle, Dašvud i Džo – odnosno, Alkotova – žustro pogađaju oko autorskih prava, umetničke slobode i idealnog epiloga, po merilima publike ili pisca i kritičara. Na drugoj je scena kao iz najbljutavijih romantičnih komedija, mada ne bez izvesnog subvertiranog ironijskog prizvuka: tek što je Ber izašao iz kuće, rodbina se u hodniku blentavo smeši na Džo (fazon „Ti ga voliš, a nisi ni svesna!“), sestre podstiču da ga „stigne“ (vrhunac je Ejmina opaska „Uvek sam bila pametna, ali ti to nisi primećivala“), sledi jurcanje po kiši do železničke stanice i susret zaljubljenih, redukovan čak i za ikoničnu metaforu „praznih ruku“. Naime, Džo samo navrat-nanos uzvikne: „Više nisu prazne!“, ne potrudivši se ni da sugestivno ubaci šaku u njegovu. Dijalog u završnici filma postaje upadljivo loš.

Ali, zato opisanu scenu i sledeći prizor porodične sloge na imanju (gde samo još fali da, kao u bolivudskom mjuziklu, svi zapevaju) potpuno podriva aluzija na stvarnosnu situaciju Alkotove i kompromise koje je morala da prihvati, ne bi li se knjiga uopšte pojavila. Naročito je značajno razdvajanje autorske ličnosti od naratorke/glavne junakinje, koje nastupa u tom trenutku. Iako je Džo/Lujza prikazana kao proračunata i donekle grabežljiva, efektna je paralela (fiktivne) geneze doma/porodice i (nasuprot tome) nastanka knjige, koju stiska u naručju.

 

* Najbolja Džo: Iako je Serše dosta dobro interpretirala, Vinona čitavom pojavom JESTE Džo. Naprosto fenomenalna.

* Najbolja Marmi: Suzan Sarandon. Jeste li gledali „Maćehu“? Definitivno ima to u sebi. Lea Tompson, nažalost, nije dobila dovoljno prostora.

* Meg: Ljupka Trini Alvarado unosi u lik sve ono što je Alkotova imala na umu stvarajući lik najstarije sestre Marč. Cenim Emu Votson kao glumicu i aktivistkinju, ali ne mogu se oteti utisku da joj sama postavka lika, s obzirom na privatna uverenja, u startu nije bila po volji, pa je posao „odradila“ korektno i ništa više od toga. Uzgred, da li je još nekome bio čudan njen promenljivi akcenat?

* Ejmi: Kirsten Danst „rastura“ sve druge. Nijedna odrasla ne odgovara u potpunosti. Samanta ima fizički izgled. Florens je pogodila karakter, ali je on prenaglašen i izmišljen. Ne verujem da nije bilo moguće izvršiti ubedljivu zamenu, u slučaju Gretinog filma. Odličan primer su glumice iz serije „Moja genijalna prijateljica“, gde Lila i Elena kao devojčice čak i fizički liče na svoje odrasle verzije, pa je kontinuitet uspostavljen bezbolno i uspešno.

* Bet: Kler Dejns, koja je učinila da skoro svi upamtimo scenu Betine smrti. Dovoljno ranjiva, dirljiva i mila da izmami suze.

* Lori: Kristijan Bejl, jer dobro pokriva obe razvojne faze junaka. Timoti je sjajan samo za prvi deo priče.

* Strina Marč: Meril Strip. Ovde se najbolje vidi šta je klasa. Dok ostali reprodukuju, pa deluju kao moderni likovi obučeni u retro kostime, Meril je ušla u vremensku kapsulu i progovorila iz same epohe.

* Profesor Ber: Gabrijel, uvek. Mada se i manje ozbiljne odluke nego što je Džoina dovode u pitanje kada se pojavi Luj Garel, Birn je – kao i Meril – jednostavno glumčina. Uz to, ovo je najbliža, a ipak poboljšana verzija zamisli L. M. Alkot.

* Džon Bruk: Štolc pojavom (šteta što je karakter nedovoljno razrađen), a Norton razvojem lika,  samo zato što mu je u verziji Gervigove dato nešto malo više prostora nego kod Armstrongove.

Sve u svemu, film iz 2019. je solidan, modernizacija iz 2018. interesantan eksperiment, ali verzija iz '94. ostaje na više nivoa superiornija, najprirodnija i najlepša.