недеља, 26. септембар 2021.

„Vanity Fair“ (2018)

 komentariše: Isidora Đolović

Možda ne izgleda tako, ali današnji tekst bi se mogao shvatiti kao nadovezivanje na temu od prethodne sedmice. Tri su razloga: reč je o ekranizaciji još jednog književnog klasika iz devetnaestog veka; u središtu je ponovo sudbina (dve) žene; junakinje romana L. M. Alkot čitaju „Hodočasnikov put“ kojim se Vilijam Tekeri direktno inspirisao dajući naslov svom najpoznatijem delu. Tamo je, naime, „Vašar taštine“ metaforično odredište koje privlači i večno zabavlja pohlepnu, nepopravljivo materijalističku ljudsku prirodu. Tekerijevo remek-delo se uspešno služi istom sintagmom, u potpunosti je prilagođavajući nameravanoj poruci jednog od najmanje konvencionalnih primera engleskog realizma. Što se njegovih adaptacija tiče, u skorije vreme ih je zabeležen iznenađujuće skroman broj: svega par igranih filmova (ne računajući neme) i nešto više mini-serija. O jedinom ozbiljnijem pokušaju da se prenese na filmsko platno, igranoj verziji sa Riz Viterspun, pisala sam na starom blogu, OVDE. Ovoga puta bih se pozabavila poslednjom u nizu serija, ujedno jedinom od dosadašnjih pet koje nisu nastale u distribuciji BBC-ja.

Tekerijev „Vašar taštine“ naročit je izazov za adaptiranje, usled svoje satirične prirode i činjenice da, kao (podnaslovom) roman bez junaka, na scenu izvodi sasvim jedinstvenu (anti)heroinu. Rebeka „Beki“ Šarp je ženski arivista, oportunistkinja koja ne preza ni od čega dok juriša na visoke društvene pozicije (i u tom ključu je, kao usamljen primer među muškim likovima iz iste epohe, analizirala doktorska disertacija potpisnice ovih redova). Takav tip junakinje bio je zaista redak u onovremenoj književnosti, pa činjenica da joj je data glavna „uloga“ predstavlja skandal svoje vrste. Više puta ekranizovan, roman je u svim pokušajima prenošenja na jezik drugog medija nekako redovno bivao suštinski izgubljen u prevodu. Ili mu je oštrica ublažavana i likovima omogućeni razni iskupljujući faktori, ili je naglasak preterano stavljan na dekor (kao u poslednjoj filmskoj verziji Mire Nair), mada on kod Tekerija zaista ima značajnu funkciju raskrinkavanja poroka upravo gomilanjem kitnjastog „perja“.

Jedna od osobenosti ove knjige je da u njoj ne postoji sasvim bezazlena ličnost – svi su određena vrsta parodije i autor se čak mnogo ne trudi da zabašuri vlastiti stav prema takvom društvu. Otuda bira metaforu vašarišta, gde se sve pokazuje kao u iskrivljenom ogledalu: pritvorno, prenaglašeno, nepostojano i lažno.

Beki je piscu, ma koliko se ne ustručavao da izrazi neodobravanje povodom svega što reprezentuje, u isti mah mrska i neobično bliska, budući od retkih koji ne pokušavaju da sakriju svoje mane. Shvativši pravila igre, ona smelo koristi kategorije vrlina i nedostataka kako bi napredovala na lestvici koja vodi do željenog socijalnog statusa, ne odričući se ironije i prezira prema njegovim pripadnicima. U tom smislu, Šarpova je istovremeno pretendent i autsajder, oportunista i buntovnik, figura koja prihvatajući ih podriva same temelje jedne artificijelne, hipokrizijom zatrovane tašte zajednice. Ona je hrabra, često čak besramna, što imponuje u istoj meri koliko sablažnjava. Nema sumnje da je takvu osobu izazovno i teško dočarati bez rezervisanosti prema njenoj „nepodobnoj“ prirodi, mada cilja na iste neprijatelje.

Mini-serija iz 2018. ima sedam epizoda, od kojih je svaka adekvatno naslovljena: prema pravilima realističkih romana i njihovih poglavlja (uostalom, sam Tekeri je objavljivao u nastavcima, u čemu nije bio usamljen). Režiser Džejms Strong i scenaristkinja Gvinet Hjuz potrudili su se da u što većoj meri ispoštuju izvorni materijal, uz umerene dodatke modernosti, među koje pre svega spada – muzika.

Najnovija verzija prvo vas ostavlja zatečenim savremenim zvukom u pozadini efektne uvodne špice. Obrada pesme „All Along the Watchtower“ Boba Dilana, ovde u izvođenju dua „Afterhere“, rečima možda odgovara temi i postepeno se, zaista, naviknete na anahroni muzički „upad“ ove vrste (tim pre što je tek prvi u nizu), ali ostaje određeni osećaj nesklada. 

Sam intro je odličan u svojoj postepenosti i uprkos možda prenaglašenoj upotrebi CGI, koju je ne tako mali broj gledalaca zamerio autorima. Na čistini vidimo ringišpil, kome prilazi pisac-narator, okrenut nam leđima. Na jedno Tekerijevo pucketanje prstima, što je zaista moćan trenutak, pale se svetla, pokreću konjići, na dotle praznim mestima pojavljuju se junaci buduće radnje, a okolni prostor takođe ispunjava gužvom. Dok se voze ukrug na kitnjastoj vrtešci, jedino Beki izgleda upadljivo zabavljeno i, kako dolikuje, u središtu pažnje. Mada je prvobitno trebalo da se Majkl Pejlin kao Tekeri pojavi samo na početku prve epizode, odlučeno je da njegovo obraćanje publici ostane deo svakog uvoda – baš kao što u romanu pisac direktno progovara povodom lutkarske predstave koju namerava da nam pokaže.

Zajednički moto, kojim se podcrtava svako sumiranje dotadašnje radnje glasi: a world where everyone is striving for what is not worth having. Do kraja postaje jasno koliko rečeno važi za baš svaku od prikazanih ličnosti.

Nakon toga, sve vidimo iz ptičje perspektive, pa se, kao na slajd šou kartici, slika obrće i daje nam prizor pročelja određene kuće, odgovarajućeg mesta aktuelnog zbivanja. Ovo je još jedan veoma dobro odabran manir svakog početka epizode.

Sledeći šok za upućenijeg gledaoca predstavlja drugačiji fizički izgled Beki Šarp, koja ovoga puta nije karakteristično (i kanonski) riđa, već – tamnokosa. U najvećem broju slučajeva prva sam koja cepidlači oko pojavnosti junaka, naročito ukoliko je ona toliko važna i stopljena sa karakternim osobinama kao kod Šarpove. Nije nimalo slučajno što je Tekeri opisuje tradicionalno demonskim atributima: pored boje kose, tu spadaju i zelene oči, jer je Beki vixen (lisica), lukava i proračunata. Rešenje u seriji je prilično čudno, ali kada uspete da je razlikujete od Amelije (blede i svetlije kose), iznenadićete se koliko zapravo ne smeta. Naime, Olivija Kuk je u svakom drugom pogledu prava Beki, a njena gluma naprosto izvanredna. Uostalom, nije čudno što se među pretežno pozitivnim recenzijama kritičari jednoglasno slažu u pohvalama Oliviji, kao „možda i najboljoj Beki do sada“.

Dok se pretvara, očigledno uživajući u vlastitoj igri, povremeno kao da i sama „ruši četvrti zid“, pogledom ili intonacijom kod određene replike dajući publici do znanja kako je svesna njihovog prisustva. Ovo je još jedno briljantno autorsko rešenje.

Ostatak kastinga takođe sija, pre svega Tom Bejtman kao Bekin (budući) suprug Roden Krouli (izvorno, ime se čita kao Rodon – Rawdon, ali se po navici držim književnog prevoda), Džoni Flin u ulozi vernog majora Dobina (ovde, doduše ipak nedovoljno smušen ili fizički neugledan poput opisanog u knjizi), Dejvid Fin – karikaturalni Džos Sedli, uz nekoliko briljantnih veterana o kojima će još biti reči.

Instrumentali u scenama su veoma dobri i adekvatno uklopljeni na pravim mestima, što je zasluga Isobel Voler-Bridž (Fibine starije sestre). Naprosto divni kostimi, scenografija, a naročito boje, doprinose dočaravanju ambijenta: od pastelne ispraznosti vaspitnog instituta gospođice Pinkerton do tamne, isprva preteće i čak gotske atmosfere imanja Kraljičin Krouli. Govoreći o prostoru, sjajan je već jedan od prvih prizora – ulazak devojaka u London, kada se veliki svet iznenada širi ispred njihovih pogleda.

Radnja i dijalozi prilično verno prate romaneskni uzor. Tako je, za promenu, prisustvo tamnoputog sluge Sema ili mulatkinje Rode Švarc sasvim opravdano, preneto direktno iz romana. Pored toga, diverzitet je prilika za pisca da ističe rasizam starog Sedlija, snobizam tetke Matilde Krouli ili pohlepu namćorastog gospodina Ozborna kada planira da oženi sina bogatom naslednicom iz kolonija.

Verujem da je većini makar površno poznata radnja knjige, ali ću je ipak u kratkim crtama sumirati. Središnji kontrast postavljen je između Beki i Amelije Sedli (Klaudija Džesi), dve školske drugarice na čijim primerima paralelnih životnih puteva i sudbina Tekeri gradi svoju priču. Beki je siroče problematičnog porekla, sa društvene margine (otac slikar pijanac, majka igračica u operi), ambiciozna i inteligentna osoba sa jasnom predstavom o tome za kakvu budućnost namerava da se izbori. Amelija je preosetljiva, romantična kći sitnog buržuja, čija je jedina želja da se uda za egocentričnog i nezrelog vojnika Džordža Ozborna (Čarli Rou). Brak su im ugovorili očevi još dok su bili deca, ali za razliku od Amelijine postojane ljubavi, ortakluk dvojice trgovaca nije najbolje odoleo zubu vremena.

Šarpova, koja na prijateljičinu opasku da je ljubav važnija od novca, izjavljuje: „Zavisi koliko novca imaš“ i: „Muškarac koga ću upoznati biće bogat ili uopšte nije onaj pravi“, nešto kasnije samouvereno tvrdi: „Ja bih mogla biti veoma dobra, sa pet hiljada funti godišnje“. Svoju doktrinu odmah primenjuje kao gošća u domu Sedlijevih, kada joj meta postaje nezgrapni, stidljivi Džos. 

Prvu postavku figura na mapi dešavanja učvrstila je famozna epizoda noćnog izleta u vrtove Vokshola, gde se naročitom upečatljivošću izdvaja scena vatrometa posmatranog iz korpe balona. Dok Džordž odmah razvija nepoverljivost i antipatiju prema Beki, njegov najbolji drug Dobin je uvek po strani, kao svojevrsni „otirač“ za sve ostale likove i to ne prestaje da nas, izrazitom nepravednošću, nervira u bilo kojoj verziji. Kao što možete pretpostaviti, Dobin je platonski zaljubljen u Ameliju.

Efekat humora je jasan, ali uvek propraćen senkom, tako da mu se nikada ne smejemo olako i od srca. Ipak, što dalje radnja odmiče, Tekerijeva satira se gubi u naginjanju priče romansi i drami, a to znači da ni ovoga puta adaptacija nije uspela da zarobi ono što je suština.

Kompleksnost lika Beki Šarp je odlično predočena i u činjenici da jedino ljutnju ne zna da odglumi ili sakrije.

Prelazak u dom Kroulijevih, gde joj je namenjen posao guvernante, redom uvodi u priču članove te stare porodice. Najpre upoznajemo bizarnog lorda Pita (fenomenalni Martin Kluns), čija je pojava niotkuda efektna baš kao u romanu. Posebno se izdvaja scena kada, smeštajući Beki u sobu nekadašnje ledi Krouli, kaže: „Umrla je. Baš u tom krevetu“, na šta ona odskoči, izazivajući domaćinov morbidni smeh.

Ta biblioteka!

Zatim su tu njegove dve devojčice iz drugog braka, koje Beki brzo osvaja svojom dovitljivošću. Pit ima i odrasle sinove, sa prvom suprugom – mlađi je lakomisleni, a šarmantni kapetan Roden; stariji je uštogljeni propovednik, naslednik imanja Bjut. Nije greška: serija zapravo sažima književne likove Pitovog brata (sveštenika po menu Bjut) i starijeg sina (Pit mlađi, još neoženjen, ali podjednako dosadan), tako da su ovde zanimanje i imena njegovih brata i snahe (uštogljena Marta) pripisani sinu i njegovoj ženi. Imaju tri zdepaste, neharizmatične kćerke.

Iz romana je dosledno preuzet motiv crteža poslodavčevih sinova, koji Beki prve večeri pronalazi u sobi i opredeljuje se za onog u uniformi. Živi model joj se ukazuje već sutradan: scena u kojoj Beki razmiče zavese, a one spadaju (sugerišući škrtost starog Pita usled koje se kuća doslovno raspada od zapuštenosti), pa kroz prozor prvi put ugleda Rodena dok dojahuje pred kuću.

Postoji li nepodnošljiviji lik od mladog Ozborna? Na sugestiju da kupi Ameliji poklon, Džordž samog sebe čašćava iglom za okovratnik. Kasnije za sve svoje greške okrivljuje druge, posebno nesrećnog Dobina. To što nije ostavio devojku na cedilu nakon bankrotstva doživljava kao najveću žrtvu, a o epizodi sa otkupljenim klavirom i da ne govorim.

Poigravajući se značenjem njenog prezimena, Marta podrugljivo zove Beki „Miss Blunt“ (gospođica Tupavčić); s druge strane, Džordž ocenjuje: „Sharp by name, sharp by nature“. Njenu mušku hrabrost da isproba novo, praveći se kako je zapravo sve to već prošla, dobro ilustruju scene sa karijem (na početku, pred Džosom) i cigaretom (pred Rodenom).

Franses de la Tur odlično interpretira ekscentričnu tetku Matildu, ali ubedljivi hit je Pitov pas, koji se uplašio njenog pevanja. Kada mnogo kasnije bude primila Bekino pismo kojim je obaveštena o guvernantinoj tajnoj udaji za njenog bratanca, Matilda komično uzvikuje: „Tremble, vixen! Tremble in vain!“. Tetka je, naime, liberalna samo na rečima.

Famozni pas

Na kraju druge epizode, dok Beki sa Matildom odlazi natrag u London, sada kao njena družbenica, čuje se Madonina „Material girl“, a u završnici treće (gde Dobin stoji sam na pljusku ispred crkve, a kočija se udaljava sa dva para – Ozbornovima i Kroulijevima; vrlo upečatljiv prizor) obrada pesme „Never tear us apart“. Kraj četvrte epizode, dok engleska vojska maršira na Vaterlo, obeležava „Running up that hill“ Kejt Buš. I uprkos tome što stihovi relativno uspešno korespondiraju sa upravo viđenim delom priče, ne vredi – svejedno neprikladno deluje svaki iznenadni upliv modernog u regentsku eru.

Interakcija između supružnika Krouli je fantastična, posebno manevar razbaštinjenih „pokajnika“ na tetkinu kočiju, koji Beki upoređuje sa jurišnim osvajanjem Pariza.

Pokušavajući da uklopi svoj brak iz ljubavi (ili barem snažne privlačnosti) sa finansijskim ambicijama, Šarpova ispoljava avanturističku prirodu: ona je ta koja predlaže Ameliji da prate muževe na front. U ovoj verziji nema dvosmislenog odnosa prema prijateljici, obeleženog ne uvek pritajenom odbojnošću, niti otvoreno potcenjivačkog tretiranja Rodena. Iako ne koliko Rizina verzija u filmu, Olivijina Beki je takođe nešto dobroćudnija od izvorne.

Veći naglasak je stavljen na romantičnu prirodu njenog braka sa Rodenom, zajedničke pustolovne crte, sklonost ka životu na ivici (scene kada beže od uterivača dugova ili plešu na plaži), naročito tokom prvog perioda braka. Što se tiče Amelije, mora se priznati da u novoj verziji ni ona više nije „njanjava“ kao ranije, već ume da se zauzme za sebe, mada gaji jednaku zaslepljenost nedostojnim mužem.

Dočarane su brojne važne nijanse u radnji, kao Rodenova reakcija na Bekino neprilično zanimanje za licitaciju pokućstva Sedlijevih nakon bankrota, Bekina divna garderoba koju nosi tokom posete Amelijinoj kući, simbolika kiše na Amelijinom venčanju – loš znak.

Posebno važan period zbivanja predstavlja boravak junaka u Briselu, uoči i tokom bitke kod Vaterloa. Kada se Beki odjednom nametne kao zvezda (posebno vidljivo tokom scene u operskoj loži), Džordž počinje da suprugu posmatra kao teret, a u donedavno mrskoj ženi vidi spas. Veoma je dobar prizor kada, pripit, sa flašom u jednoj ruci, drugom šalje poljubac ispod Bekinog prozora, ali ona gleda pravo, u daljinu, gde je otišao kapetan Krouli. U pitanju je noć uoči bitke, nakon čuvenog bala.

Bitka kod Vaterloa prikazana je dosta razvijenije i neposredno iznutra. Izdvojila bih scenu u kojoj Džordž i Dobin posmatraju naspramni, protivnički logor u mraku, dozvoljavajući da ih kao klince obuzmu žar zamišljane borbe i poriv za destrukcijom . Ozborn rukom „nišani“ i „puca“.

Kasnije smo u prilici da vidimo i strategiju koju su Britanci primenili protiv Francuza, sudar dve vojske, Džordžovu pogibiju. U tom trenutku, prizor se „rotira“ i zaustavlja kod Amelije u istom (ležećem) položaju, na hotelskom krevetu. Pošto joj na prozorsku dasku sleti beli golub, sledeći kadar je prikazuje dok pred ogledalom stavlja udovičku crnu kapu, nakon što je odsekla kosu. Ovakvih simbolički rečitih scena je mnogo i zaista su dobro osmišljene.

Od početka postavljene kao uporedne, po suprotnosti preslikane sudbine, Beki i Amelija nakon vremenskog skoka pružaju isti primer: sve što im se dešava, „nepodobni“ brakovi, dolazak dece, ponašanje u određenim životnim iskušenjima, prilika je da se ispolje drastično različiti karakteri dveju mladih žena.

Uzmimo za primer koji tip majke predstavljaju: to što obema sinovi liče na očeve, za Ameliju je izvor utehe i mogućnosti prenošenja idolopokloničke ljubavi sa preminulog na „Džordžija“. Beki, naprotiv, u „Rodiju“ vidi sredstvo za smekšavanje srca tetke Matilde i pribavljanje njenog oproštaja, odnosno, nasledstva. Kao majka, potpuno je nezainteresovana za dete („Deca? Tako skup hobi!“), kome je barem Roden dirljivo posvećen (zove ga „my little soldier“).

Nakon što „izvise“ na otvaranju testamenta starog Pita, Beki odlučuje da otvore salon za kartanje u sopstvenoj kući, gde bi pomoću šarma i koketerije primenjivala rezerervni plan. Iako Rodenu sve to odavno nije po volji, ne videći drugi izlaz, povinuje se supruzi. Prva pojava lorda Stina (sjajni Entoni Hed) ujedno je preteća i moćna: oslovljavajući ga sa „Mrs. Crawley's husband“, negira Rodenovu muškost i preuzima autoritet u tuđem domu. Veoma direktan, hladna i mračna figura, prozire sve Bekine strategije (naziva je „Mistress of lies“) i brzo nameće sopstvena pravila.

Entoni Hed je najbolji lord Stin koga sam do sada mogla zamisliti. Fanovima serije „Merlin“ dobro je poznata njegova uloga kralja Utera Pendragona, Arturovog oca: ovde prepoznajemo veoma sličan spoj okrutnosti, pritajenog sladostrašća, osionosti i jedne jedine slabosti, prema svojoj blagoj, trpeljivoj supruzi.

Kod ovako burnih dešavanja sa londonske scene, deo priče koji prati Dobinovovo službovanje u Indiji i Amelijin život ispunjen odricanjima, prebrzo i lako pada u zapećak.

Mada epizoda prijema kod kralja nije u celini prikazana, sadrži nekoliko odličnih detalja. Najpre su tu paralelne scene priprema: dok Beki ispred ogledala stavlja perje pred lice, Amelija prodaje indijski šal koji joj je Dobin poslao, kako bi mogla da priušti knjige za Džordžija. Veoma me prijatno iznenadila činjenica da Beki, na ulasku u dvoranu, za sebe usklikne: „I've arrived!“. Time se nedvosmisleno svrstava u, na početku spomenutu, grupu književnih junaka. Otvoreno je sugerisano kako, iste večeri se iskravši u kuću lorda Stina, preko volje „plaća dug“ omogućenoj počasti. Posebno je emocionalno mučna scena njenog povratka domu i suočavanja sa Rodenom, koji sve naslućuje, ali dopušta da ga iznova obrlati.

Tom Bejtman je odličan u ovoj ulozi: njegov Roden konačno nije samo neozbiljan i priglup, već osećajan, u svoju dominantnu ženu zaljubljen, neobično vezan za sina. Kapetanove emocije su još izrazitije nego kod Dobina, pa nam postepeno sve više otkrivaju zloupotrebljenog, slomljenog čoveka.

Interesantno je uporediti načine na koje se Amelija i Beki nose sa dugovima, pri čemu je posebno važna uloga njihove dece. Obojica dečaka moraju biti poslata od kuće, ali su motivi i propratne reakcije drastično različiti. Amelija teška srca prepušta sina dedi Ozbornu, kako bi mu obezbedila lagodniji život i bolju budućnost. Beki na Stinov predlog upisuje Rodija u internat, da joj ne bi stajao na putu zavođenja do uspeha. Scenu u kojoj na detetovo: „Mrzim te!“ odgovara sa: „Veruj mi, osećanje je uzajamno!“, utoliko strašnijom čini to što sve vreme znamo da rečeno nije rezultat afekta ni sa jedne, ni sa druge strane.

Važan dijalog između Beki i nesebične ledi Stin, pokazuje kako junakinja doživljava sebe, a koja je realna situacija, uprkos svemu. „I have brains and talent, that should be enough?”, pita se Šarpova, pokušavajući da zadrži samopouzdanje dok je ostale prisutne u salonu ignorišu. „Maybe in some other world“, odgovara domaćica, sedajući uz nju za klavirom i time pokazujući, ne samo (nezasluženu) podršku, već i šta je pravo plemstvo duha.

Najvažnija, prekretnička epizoda Rodenovog smeštanja u dužnički zatvor i posledica tog iskustva, ovde je briljantno odigrana u svakom elementu: od Rodenovog konačnog preuzimanja kontrole i Bekinog retko uvažavajućeg pogleda na muža, preko Stinovog u odlasku dobačenog: „Pimp! (Svodniče)“, do sasvim prostodušnog, ali duboko iskrenog Kroulijevog davanja ženi do znanja da je tu kraj.

Poznatu frazu o majci kao „imenu za božanstvo na usnama male dece“ (koju je kasnije proslavio i film „Vrana“), a nasuprot tome „kamenu stancu“ koji je njihov sin obožavao, ovde izgovara direktno Roden, moleći brata da preuzme brigu o dečaku i vernoj guvernanti Brigs (koju su „nasledili“ još od Matilde). Slom Rodena Kroulija i sve što je usledilo, od retkih su istinski tužnih delova priče.

Marta o Beki: „Srce ti je crno od taštine“ – „Ali, nećete me zaboraviti. Biće vam dosadno bez mene!“

Novi vremenski skok vodi četiri godine unapred, do 1825. Pomalo tipično, scena Dobinovog priznanja ljubavi koju je godinama gajio prema Ameliji odigrava se na pljusku, ali uprkos tom klišeu, sa vrlo dobrom poentom. Sličan efekat ima smrt starog Ozborna, koja dolazi tek kada je dopustio sebi da ga ophrva tuga za sinom i otvorio kućnu „Bibliju“ na stranici gde je nekada prekrižio Džordžovo ime.

Jedna od izmena u odnosu na roman sastoji se u tome da Džordži prati Beki, koja je pod kapuljačom plašta kao priviđenje, do kockarnice.

Još jedan dobar prelaz između scena imamo kada najpre Roden, daleko i na samrti, priviđa Beki iza zavese; dok ona pregleda čipku sa tezgi, šetajući sa Amelijom. Nakon vesti da je postala udovica, Šarpova kuje novi plan u sklopu koga („čineći jedino dobro delo u životu“) doprinosi pomirenju Amelije i Dobina, tako što ruši prijateljičinog idola otkrivanjem da je Džordž uoči Vaterloa pozvao (Beki) da pobegne sa njim.

To što je sin, sada jedini muški naslednik imanja Kroulijevih, potpuno odbacio, za Beki ne predstavlja problem veći od ponosa što je majka jednog baroneta.

U epilogu, vidimo Ameliju i Brigsovu, dečake Kroulija i Ozborna, Dobina i devojčicu koju ima sa Amelijom. Njena pobeda je očigledno gorko-slatka: „Sada je naša kći ljubav njegovog života“.

Ipak, ni ova verzija ne ide do kraja što se tiče dela o Bekinoj sudbini, mada postavlja jedan zanimljiv nagoveštaj. Dok narator zaključuje da, eto, „niko ne dobije ono što zaista želi, osim ako...“, Beki ushićeno dotrčava u kadar, vukući za sobom zadihanog Džosa. Zajedno se „ukrcavaju“ na još jednu vožnju ringišpilom, Džos brine da ga ne uhvati mučnina, pri čemu ona spominje životno osiguranje – u romanu postoji nagoveštaj kako ga je svojom „pažnjom“ ubila. Bez obzira na to sleduje li joj hepiend, junakinja se otrgla piščevoj kontroli, pobegla iz priče zarad kreiranja sopstvene – ili je to činila od samog početka?

Pre pomirenja, konstatujući uzaludan trud oko nedostojne Amelijine ljubavi, Dobin je sumirao uvodni moto priče. Lajtmotivska konstatacija o taštoj želji za bezvrednim ciljem može se primeniti na apsolutno svakog od likova. Amelija je iritirajuće zaslepljena ljubavlju prema Džordžu, Beki socijalnim statusom i uspehom u društvu. Dobin godinama uzaludno obožava i od svega štiti Ameliju, istim intenzitetom sa kojim Roden voli i opravdava Beki uprkos svim njenim manevrima. Njihov sin je opčinjen majkom koja ga ne primećuje, dok Džordži od svoje, preterano posvećene, traži jedino što ona nema – novac za ispunjenje hirova prezaštićenog deteta. Gospodin Ozborn se stidi niskog porekla i zato zahteva dobar status buduće snahe; stari Sedli je, pak, iskompleksiran nizom poslovnih promašaja, ali ne vidi da ga svako naredno rešenje vodi novom i težem krahu. Džos se, potpuno nezreo i smešan, zanosi kaćiperstvom, ali je nasuprot tome kukavica (odličan primer čitave epizode kod Vaterloa). Bjut i Marta neguju rigidni moral, nasuprot starom Pitu koji je preteča Fjodora Karamazova.

Nova verzija „Vašara taštine“ nije savršena, ali su joj mane zanemarljive. Odlična gluma, prelepi kostimi, sadržajne epizode, tempo priče koji nije spor i čini da ni na trenutak nema monotonije, doprinose da konfuzni uplivi moderne muzike i ublažen odnos prema tekstu (kome je adaptacija svejedno daleko vernija od prethodnih) veoma brzo prestanu da ometaju pažnju. Do sada ubedljivo najbolja ekranizacija odličnog romana.

Vrednosna ocena: 7,5 / 10