среда, 1. септембар 2021.

Sarajevo, između snova i svetova (1)

tekst i fotografije: Isidora Đolović

Dokle mi sećanje seže, želela sam da putujem. Da nikada ne budem predugo na istom mestu, jer je život tako kratak, a vreme kao za inat sve užurbanije, pa treba stići i videti toliko lepota, raznolikosti, tajni koje čuva veliki svet. Zamišljala sam kako mi, u budućnosti, na radnom stolu kabineta stoji jedan od onih starinskih, namerno malo izbledelih braonkastih globusa, koji ću u određenim godišnjim razmacima moći da, baš kao na filmu, zavrtim i prstom nanišanim sledeće odredište (o zvukovima moje nomadske duše pisala sam OVDE). Pripremajući se da odraslo doba „sebično“ posvetim stalnom istraživanju, usavršavanju sopstvenih znanja, širenju vidika, verovala sam da će se, srazmerno ocenama u indeksu, kasnije i moj pasoš šareniti od pečata. U međuvremenu sam spontano upijala slike, podatke, rekonstruisala ih i maštom oživljavala, što me naučilo (spasonosnoj?) veštini mentalnog izmeštanja, putovanja u mislima. Godine su prolazile, praznom pasošu istekao rok, a moja malenkost se pomirila sa tim kako možda ipak i nije toliko strašno ako mesta o kojima sam čitala, slušala, sanjala, ostanu platonski nedodirljive iluzije – kao, uostalom, sve ono što sam u životu najviše volela (nemojmo sad tupiti traži/želi/veruj/zrači, pa će ti se dati! – poznajem zaista malo ljudi koji su svojim životnim snovima bili privrženiji i odaniji od mene, pa ništa).

Ipak, ponekad se sreća osmehne i nikad nije kasno prestane da bude samo otrcana fraza.

Bližio se jul, sa njime izlazak pred Komisiju. Spremanje ekspozea u stanu bez klime, po nepodnošljivim vrućinama i uz uobičajeni galop iznad plafona, a „toplu, prijateljsku“ porodičnu atmosferu svuda okolo, te kriza prolaznosti koja me ovoga puta uhvatila jače nego ikada ranije, morali su kad-tad eksplodirati. Dok sam, ubrzo potom, jedne noći ležala na urgentnom odeljenju bolnice tokom EKG pregleda, uprkos obuzetosti strahom primetila sam kako je dobro što sam, ako ništa drugo, iz stana krenula u „starkama“. Parafrazirajući „Iron Maiden“, u glavi sam utešno-šaljivo ponavljala: If you're gonna die – die with your Converse Chuck Taylors on! Ispostavilo se da (nažalost?) još nije došao moj poslednji čas: probadanje iznad srca kao posledicu jakog napada panike, dežurni lekar je definitivno potvrdio čuvši odgovor na pitanje čime se (ne) bavim i jesam li u poslednje vreme pod stresom? Drugim rečima, nameravam li da uopšte preživim preostalih sedam dana do odbrane, a da potpuno ne šiznem, trebalo je da nekako zaboravim na tremu.

Najbolji prijatelj mog oca je akademski slikar. Relativno često izlaže u Sarajevu, gde je završio fakultet i ima mnogo bliskih ljudi. Uoči korone, tata mu je par puta pravio društvo na tim putešestvijima. Prilikom nekog neobaveznog razgovora, još par meseci ranije, čovek se zaprepastio čuvši da, pored tako nadmenog turizmologa u kući, njegova porodica gotovo ništa od okruženja, kamoli sveta, nije videla. Kako je početkom jula trebalo da skine svoju sarajevsku izložbu, došli su na ideju da mi malo skrenu misli sa fakulteta tako što ćemo preduzeti neku vrstu doktorske ekskurzije unapred (kad već apsolventsku, svojevremeno, nisam imala, a magistarsko putovanje se ispostavilo kao jednosmerno, prema zavičajnom kavezu). I zaista: vreme mi je proletelo za tren oka, niti jednog momenta nisam pomislila na tezu, a nasuprot tome shvatih koliko mi, zapravo, poslednjih godina nedostaje ŽIVOT. Da čitav dan pešačim, budem našminkana i uredna, ne uključujem kompjuter, da se smejem, ne stižem da jedem – ali ni da budem gladna ili umorna, od toliko kretanja, dešavanja, utisaka... Za sve se pobrinulo Sarajevo.

Moj odnos prema ovom gradu nije baš lako opisati, a ostati objektivan. Sarajevo je jedino od svih mesta u regionu (ne računajući Beograd) moj davnašnji san, formiran još u ranom detinjstvu. Svi prvi bendovi koje sam volela (predstavnici čuvene sarajevske pop/rock škole) dolaze odatle, baš kao i maskota Vučko, televizijske emisije, jugonostalgičarske legende... Oduvek se nalazi u top 10 svetskih gradova koje bih volela da posetim, pa su, samim tim, očekivanja bila prilično velika, istovremeno neobično nedefinisana. Kako će mi izgledati uživo? Da li je realno? Danima unapred se štipajući za nadlakticu u strahu da me neko ne probuditi sa saopštenjem kako sam sve umislila, sastavih spisak mesta i stvari koje obavezno moram videti, a da to ipak bude realno izvodljivo tokom nešto manje od dva raspoloživa dana. Istraživala sam, prikupljala informacije, dok su mi se mislima motale sve pesme koje volim, a da govore o Sarajevu, od EKV-a do Dina Merlina... I, eto, već oronula, pod stare dane, dočekala sam da skinem makar jednu stavku sa liste gradova iz snova (tekst možete pročitati OVDE), s tim što se sada, doduše, drsko nadam da ću ga posetiti još koji put!

Polazak me iznova suočio sa frapantnom činjenicom da „u praksi“ ne poznajem čak ni najbližu okolinu! Znam šta sve postoji takoreći u komšiluku, ali nikada nisam nogom kročila tamo. Prošli smo pored nekoliko ovčarsko-kablarskih manastira, Požege i Jelen Dola (što me podsetilo odlazaka na more u detinjstvu), Užica, Zlakuse, a meni je ushićena glava bila skoro pa zalepljena za zadnji prozor automobila. Prvu pauzu napravili smo na Mokroj Gori. Mećavnik ostade za neki drugi put, ali videla sam makar polazište popularne Šarganske osmice. „Konačište Osmica“ predstavlja kompleks uz prugu i biletarnicu, koji obuhvata objekte-pansione i restoran u podnožju. Dok su tata i slikar doručkovali, prošetala sam okolinom (nemam običaj da jedem u toku puta), razočarano ustanovivši da moj polovni digitalac (fotoaparat) iz nekog razloga odbija da se upali. Kasnije se ispostavilo kako je to baterija konačno otkazala poslušnost, a pošto se radi o starom modelu, odavno van proizvodnje, ostala sam bez još jednog „sokoćala“. Srećom, tata uvek nosi svoj aparat sa sobom, pa su sve slike u ovom i narednim tekstovima njegova zasluga.

Uglavnom, dole na peronu, mnogo putnika se tiskalo ispred voza – da li naročito zato što je bila nedelja ujutru ili je inače tako prometno, ne bih znala da kažem. Stepenasto načičkani pansioni iznad pruge nalikuju vilenjačkim dvorima iz Tolkinovih priča ili kućicama u ruskom folkloru. Potpuno razumem zašto oni koji su u mogućnosti da to priušte, vole putovanja – neopisivo je spasonosno promeniti mesto, otići ma bilo gde.

Srećom, za ulazak u Bosnu i Hercegovinu nije potrebno ništa drugo sem lične karte, inače dalje od Kotromana ne bih odmakla. Pasoš mi je, naime, još zimus istekao – neupotrebljen, a „globa“ za njegovu zamenu nije mala: priča mog života! Prvo značajnije odredište iza granice, Višegrad, očekivano je sav u znaku Andrića, počev od murala oslikanih na različitim stambenim zgradama, parking servisu, školi, pa sve do imena objekata. Deluje kao da mesto svoj turizam u potpunosti zasniva na aluzivnoj vezi svakog pedlja prostora sa nobelovčevim knjigama i to, moram priznati, rade veoma maštovito. Na svakom koraku su ulične tezgice sa suvenirima, a entuzijastični lokalci nude obilazak brodićem, vozićem i – rikšom (!).

Najsnažniji utisak proizveo je, naravno, veličanstveni most na Drini, prema kome sam se odmah zaputila. Naprosto je nemoguće ne razmišljati o epizodama i likovima iz romana, kada se famozna ćuprija, eto, opredmeti tu ispred vas! A podno elegantnih lukova od svetlog kamena protiče ponosna reka – prelepa, intenzivno zelena, velika i moćna. Šetajući celom dužinom mosta, zadržala sam se kod kapije-sofe na sredini. Tu nam je jedna Cigančica, nadglasavši prisutnu dečurliju, ponudila da za novac prevede natpis sa ploče na visokom stubu, tvrdeći kako ga „zna napamet“. Moj otac joj je odgovorio da „već zna šta tu piše“ (čisto sumnjam!), na šta je dete podrugljivo dobacilo svojoj pratnji: „Oni znaju stari arapski!“

Andrićgrad (ili Kamengrad) predstavlja poseban mamac za posetioce. Već je svima poznato da je prema ideji proslavljenog režisera Emira Kusturice nikao na svojevrsnom poluostrvcetu usred grada. Odmah ću objasniti na koji način sam se izborila sa sopstvenom panikom zbog korone i šetnji: čim uđem u makar i neznatniju gužvu, podizala sam masku. Isto sam činila u Sarajevu, čak i kada bih bila jedina koja je nosi (što dosta često jeste bio slučaj).

U Andrićgradu je sve jasno koncipirano. Nakon dosta pretenciozne (i istorijski u najmanju ruku neproverene) skulpture braće Sokolovića na samom ulazu, unutra su uglavnom sve celine lepe,  osmišljene sa uspelom simbolikom i aluzijama na određene segmente iz života i rada Iva Andrića, ali i samog Kusturice. Pronaći ćete tako ulice koje nose imena Mlade Bosne i Tomasa Mana, Vizantijski trg, kafe galeriju „Goja“, knjižaru „Ili-ili“, restoran „Zlatna moruna“, bioskop „Doli Bel“, poslastičarnicu „Secesija“... Iznad bioskopa je oslikan dvodelni mural, čija leva (bolja) polovina prikazuje Mladobosance, dok su na drugoj Kusturica i Dodik (!) dok sa likujućim ljudima, u nekoj vrsti pastoralnog prizora, vuku konopac na livadi.

U sklopu celine, jedan na drugi se nastavljaju i dva trga, prvi sa statuom Andrića, a drugi Njegoša u središtu – obe su replike postojećih, beogradskih. Nešto dalje, malo u ćošku, ugledaćete manju Teslinu bistu ispred zgrade hidroelektrane, a obilaskom otkriti Upravnu zgradu opštine Višegrad, Andrićev institut, pozorište, u samom dnu kompleksa i crkvu. Multikulturalnost na delu, kao finu najavu za Sarajevo, oličavali su kineska devojčica i plavokosi dečak koji su se igrali na jednom od platoa, svojstveno deci ne mareći za jezičke barijere. Kao generacijski drastično udaljen, ali duhom i pozitivnom slikom istovetan primer, za stolom nedaleko od našeg smestio se skup čavrljajućih penzionerki. Ipak, od čitavog mesta, pobedničku sliku mi je u sećanje utisnuo glavni junak svake višegradske priče, most.

Nastavili smo preko Romanije, što je, inače, trasa koju uglavnom savetuju da zaobilazite u širokom luku. Rečeno, međutim, važi jedino za one koji dolaze iz pravca Beograda ili severnijih krajeva. Pošto sam rođena i odrasla u gradu koji se, poput Sarajeva, nalazi u kotlini, okružen sa četiri planine, bilo mi je zabavno upoređivati date predele. Romanija me, pored neminovnog podsećanja na legende o hajducima i, kasnije, partizanima koji su vojevali po njenim padinama, vizuelno asocira na neobuzdane crnogorske pejzaže. Borbenost i opiranje osetni su čak u načinu na koji zelenilo probija krš, tako da izdaleka nikad niste sigurni jesu li stene ili ovce. Svuda nepregledna, netaknuta priroda sa „razbacanim“ stadima krava koje su polegale, izgleda kao preslikana sa omota čokolade „Banat”. Nažalost, krajolik presecaju mnogi preostali tragovi rata: ostaci porušenih kuća ili toponimi poput Kukavica. Naizmenična zastupljenost minareta i crkvenih krovova još jedan je nagoveštaj mnogolikosti, ujedno tragike, grada kome smo se sve više približavali.

A to Sarajevo... jednom se ukazavši iza okuke, bilo je baš sve što su mi opisivali u pričama o spektakularnoj panorami – i još bolje od toga! Najpre vas dočeka najavna tabla sa neizbežnim olimpijskim krugovima, kao podsetnikom na stari ponos. Doduše, bude tu i tužnijih naznaka burne prošlosti, poput prekriženog ćiriličnog imena grada.

Zatim se postepeno, sa desne strane puta, pomaljaju obrisi prigradskih naselja, tvrđava Bijela tabija bdi na brdu desno, da bi iznenada, kako se spuštate u kotlinu, „pukao“ pogled na Sarajevo prostrto kao na dlanu. Bez imalo preterivanja, sigurno je reč o jednoj od najlepših panorama: nažalost, iz automobila u pokretu nisam uspela da napravim dobar, obuhvatan snimak. Belo i divno Sarajevo, sa svojim pomešanim minaretima, kupolama, Vijećnicom u prvom planu čak i gledanom odozgo, žičarom, spletom modernih i arhaičnih građevina, otvara svoje naručje, a to uopšte nije prosta stilska figura. Doživljaj je na svakom nivou takav da osećate kako ste uplovili gradu u zagrljaj, nešto poznato, toplo i svoje.

Prvo što sam zapazila spuštajući se kolima niz zavojite ulice jeste neuobičajeno mnogo ljudi koji džogiraju – slikar mi je objasnio kako Sarajlije, posebno predveče, čitavu jednu zonu pretvaraju u pešačko-rekreativnu. Nemoguće je boraviti u Sarajevu, barem meni, a ne biti na svakom koraku preplavljen melodijama iz njegove bogate muzičke istorije. Tako mi, u ovom konkretnom slučaju, odmah imaginarno zasvira Đurina „Bombaj štampa” – „Jogging across Alipašino polje“:

U narednim satima zapaziću i da je mnogo dostavljača hrane na biciklima, sa četvrtastim, obično crvenim, torbama-hladnjacima na leđima – svako malo poneki prozuji. Druga veoma zanimljiva stvar je osećaj koji me preplavio od stupanja na sarajevski asfalt: bila sam kao kod kuće, pod utiskom neobjašnjive familijarnosti, baš kao da nisam tu po prvi put, nego uveliko stižem natrag u poznatu sredinu, gde sam već ranije, nekada, živela i kretala se. Moja prostorna orijentacija je inače uglavnom veoma dobra, što znači da mi ne treba mnogo vremena da se naviknem i odomaćim u novom mestu, ali, Sarajevo i ja smo zaista fantastično „kliknuli“ od samog početka. Prožeo me neki snažan, srdačan duh grada (po intenzitetu sličan beogradskom), zahvaljujući čemu je sve, više nego na dugo iščekivani susret, ličilo na ujedinjenje starih poznanika.

Sarajevsku raju, onu pravu, nisu pobedili ni svi nemili događaji s kraja prošlog veka. Prepoznaćete je već u srdačnosti službenika sa naplatne rampe parkinga, u radosti trgovca sa Baščaršije kada čuje jezik kojim se raspitujete za cene, ili u fazonima i karakterističnom govoru slikarevog kolege Džeka (Džeeeeko, a ne Džek!), kome smo do zgrade odneli neke radove. Pošto živi u naselju Grbavica, delić Tifinog zavičaja (šta rekoh o muzičkim asocijacijama?) prva je sarajevska lokacija koju sam malo bolje osmotrila. Da ne znam, pomislila bih da se nalazim u nekoj od beogradskih opština: prava urbana, gradska oblast sa mnogo zbijenih zgrada i zelenih površina između.

Parkirali smo, zatim, blizu Skenderije i peške se zaputili do hostela. Famozna Miljacka, pored koje sam tom prilikom prvi put prošla, miriše na more: plitka, sa visokim kamenitim obalama, više upečatljivih mostova i mestimičnim slapovima.

Uz Miljacku se nalaze neka od najlepših i najznačajnijih sarajevskih zdanja

Čini se kako centar nije preterano veliki i da se sve nalazi manje-više nadohvat ruke: potrebno je samo pratiti tok reke (desno je Obala bana Kulina, levo Obala Maka Dizdara) ili, paralelno njoj, glavno šetalište poznato kao Ferhadija (nekada Ulica Vase Miskina), u čijoj smo jednoj od pobočnih ulica bili smešteni.

Hostel „Mak“ (nazvan, pretpostavljam, po slavnom piscu) nalazi se u nekoj vrsti mini-šoping centra, iznad pripadajuće mu fotokopirnice. Iako u samom središtu čaršije, dovoljno je zavučen i miran. Sobe koje smo rezervisali bile su trokrevetne, na samom vrhu i sa zajedničkom terasom, pri čemu sam, na svoju radost (jer tako retko biva), bila sasvim sama. Prostor me podsetio na prvi studentski dom u kome sam svojevremeno stanovala, „Patris Lumumba“: isti uzani prolaz između tri ležaja, ormar do vrata, prozor sa navučenim venecijanerima, minus ovde (za promenu) prisutan sto, televizor sa kablovskom i malo kupatilo. Sloboda sama po sebi pruža komfor: nije mi smetalo ni par bubašvaba. Prijavili smo se, ostavili stvari, pa krenuli u obilazak. Vreme nas je dobro služilo, bilo je toplo, mada ne sparno, a popodne počelo tek nešto pre dva časa.

Izlazeći na uveliko prometnu Ferhadiju, odmah zatičete jedan od znamena bogate pop kulture: stope osnivača „Indexa“ na asfaltu. Nažalost, tokom pve posete nisam uspela da vidim i spomenik Davorinu Popoviću, podignut u gradskom parku. Prekoputa našeg pasaža, zapazila sam francusku pekaru „Bonjour“, a park kroz koji se prolazi do obale reke pun je zanimljivih skulptura, tu su neizbežne biste najpoznatijih književnika i ogromni šah oko koga se uvek može videti  grupica (ne samo) penzionera.

Na samom uglu Ferhadije i Ulice Maršala Tita, kao usečen u asfalt, nalazi se upečatljivi spomenik Vječna vatra, posvećen oslobodiocima Sarajeva u Drugom svetskom ratu. Tekst na ploči ispisan je u bojama jugoslovenske zastave – plavoj, beloj i crvenoj. Bakarno ognjište izrađeno u obliku lovorovog venca, sa otvorenim plamenom koji neprestano gori i natpisom „Nikad robom“ u samom podnožju, ispunilo me ponosom. Kako je pisao veliki prijatelj Sarajeva Đole Balašević, kroz vene mi protiče krv partizana i vaspitana sam tako da ne osećam podele, niti marim za agresivni istorijski revizionizam.

Prikladno blizu vas očekuje veoma atraktivan kafe „Tito“, u Ulici Zmaja od Bosne. Kao što ime govori, celokupan spoljašnji dekor i enterijer posvećeni su SFRJ ikonografiji. Ispred lokala su „parkirana“ oklopna vozila, na ulazu okačene simpatične komunističke parole, unutra pregršt fotografija, filmskih plakata. Čitav jedan ugao zauzima vitrina sa starim gramofonskim pločama, minijaturnim maršalovim poprsjima, radio, TV i telefonskim uređajima, knjigama. Čak su i zidovi ženskog toaleta pokriveni šnitovima iz „Burde“, dok oko šanka treperi konspiratorski prigušeno crveno osvetljenje. Mnogo šarma i nostalgije sigurno čine lokal toliko popularnim kod turista, a rekla bih i mladih alternativaca.

Posle toga nas je sadašnjem trenutku vratio prolazak pored mesta sa postavljenim video-bimom i stolicama za večernje prenose aktuelnih fudbalskih utakmica. Širokim šetalištem nastavili smo ka naselju narodski zvanom Marindvor, a zvanično: Marijin dvor. Zdanje po kome čitav kraj nosi ime nalazi se na početku ulice. Palatu iz austrougarskog perioda je, prema romantičnoj priči, u tada nenaseljenom delu grada podigao građevinski preduzetnik August Braun za svoju voljenu suprugu Mariju. Izgradnja dvora trajala je punih četrnaest godina i završena 1899. U početku su Sarajlije čitav poduhvat smatrale besmislicom („ludi grof gradi palatu u polju, koja nikom neće trebati”), ali je zgrada svejedno postala najveći stambeni objekat na prelazu iz XIX u XX vek. Odavno proglašena nacionalnim spomenikom BiH, danas, nažalost, nije u najboljem stanju.

Zemaljski muzej smo sagledali samo spolja, budući da nedeljom radi do 14 h – otprilike „za dlaku” pre nego što smo doputovali, a ponedeljkom je zatvoren. Stavka za sledeću posetu.

Crkva Svetog Josipa

Sarajevo je primer prilično očiglednog preplitanja tradicije i modernosti, smeha i suza, lepih uspomena i tragične prošlosti. U jednom, očigledno poslovnom delu preovlađuju nove, visoke (i ružne) zgrade banaka, tržnih centara i sličnog.

S druge strane, širom grada su rasuta obeležja koja opominju na zločine izvršene tokom poslednjeg građanskog rata i nisu uvek objektivno, odnosno, ravnopravno zastupljena, no dobro. Slede neka od meni lično najpotresnijih:

Jedinstvena memorijalna obeležja – „sarajevske ruže“, sećaju na žrtve opsade grada. Krateri u asfaltu, preostali nakon granatiranja, popunjavani su crvenom bojom koja simbolizuje prolivenu krv nevinih civila.

Spomen-ploča na mestu gde su 5. aprila 1992. stradale studentkinja medicine Suada i službenica Olga, prve civilne žrtve građanskog rata. Nekada Vrbanja, sada u njihovu čast nosi ime Most Suade i Olge.

Na istom mestu su, godinu dana kasnije, stradali Boško i Admira, „sarajevski Romeo i Julija“. Nažalost, ne postoji nikakva oznaka i priča se da je razlog to što u gradu dobro znaju ko je naredio njihovo ubistvo. Više o  tužnoj i opominjućoj  ljubavnoj priči u sjajnoj emisiji: 

 

Na mirnom, izdvojenom mestu vekuje bista Vladimira Perića Valtera (1919 – 1945), narodnog heroja čiji su podvizi poslužili kao inspiracija za čuveni film Hajrudina Krvavca „Valter brani Sarajevo“. Slikar kaže da spomenik redovno izazove pravu histeriju kod kineskih turista. Kako većina njih isprva nije ni svesna da je junak tamošnjeg najpopularnijeg stranog filma bio istorijska ličnost, gotovo trkom napuštaju Baščaršiju i slične atrakcije kako bi se okupili i polegali (!) oko Valterove biste, za slikanje. Zanimljivo je da je spomenik ostao potpuno neoštećen prilikom granatiranja stare Električne centrale na Hisetima, 1992. godine. Njene ruševine, nedaleko odatle, podsećaju na ironiju istorije i nemar sadašnjice: kao komandant sarajevskog pokreta otpora, Valter je poginuo sprečavajući ustaše da prilikom povlačenja iz grada dignu postrojenje u vazduh. Posao su im, kasnije, dovršili neki drugi...

Iako su, kao što rekoh, većinu lokacija uveliko zagušili novi kafići, sterilne poslovnice i tržni centri – kob svakog modernog grada – i te kako je moguće osetiti duh starih vremena. O tome pišem u narednom tekstu.