недеља, 10. октобар 2021.

„Švindleri“, sezona II (2021)

komentariše: Isidora Đolović

Uvodna sezona „Švindlera“, neobične međuratne priče o prevarantima, dočekana je i ispraćena sa nepravedno protivrečnim utiscima. Možda je pretežno usled toga odlučeno da za potrebe snimanja nastavka bude gotovo kompletno promenjen autorski tim, kao i značajan deo glumačke postave, ne bi li serija možda postala prijemčivija većem delu publike. Ipak, koliko je tako nešto uopšte izvodljivo, a da se zadrži autentičnost i onaj specifični duh radnje koji je ostvarenje prvobitno izdvojio iz aktuelne produkcije – i koju to vrstu kritike vredi uzeti u obzir, drugo je pitanje. „Švindleri“ su i pored određenih manjkavosti od početka imali ono nešto, pri čemu nikakvo dodvoravanje širem auditorijumu zapravo nije bilo potrebno, ni preterano svrhovito. Kakvi su pomaci napravljeni drugom sezonom, obeleženom interesantnom istovremenošću kontinuiteta i promene, a bez čega je to definitivno moglo da prođe, tema je razmatranja u nastavku teksta.

Novih dvanaest epizoda, nešto kraćeg trajanja u odnosu na prvu sezonu (po četrdeset minuta), režirala je Slobodanka Radun. Scenario je napisao Adam Ranđelović, prema ideji Đorđa Milosavljevića (što je uredno notirano na uvodnoj šici) koji je, pretpostavljam usled zauzetosti drugim projektima, ovoga puta palicu sa poverenjem prepustio kolegama. Od stalnih članova glumačke postave, svoje role ponavljaju Dragan Jovanović, Branka Pujić i Anđela Jovanović (kao statusno prva varoška porodica Ignjatović – Sofronije, Sokolija i Sofija), Nevena Vukes (Darinka), Marko Gvero (komšija Sandučar, ovoga puta bez pratećeg rekvizita), Dubravko Jovanović (bata Cane, kafedžija), Radoje Čupić (Saraga) i Srđan Miletić (pijani Đura). Dejan Lutkić se vraća kao izvršni producent i demaskirani Oton Muha, sada Koviljko Ignjatović: ukoliko čitate ovaj tekst, pretpostavljam da ste odgledali prvu sezonu, pa nije spojler ako napišem da je u njenoj završnici otkriveno poreklo lažnog slikara. Vojin Ćetković ponavlja kratku gostujuću ulogu Rđavog Noža, u svakom smislu dosledno prethodnoj sezoni.

Što se pojačanja tiče, to su pre svega Slaven Došlo (Aleksandar), Katarina Žutić (Ana Begović), Jovana Balašević (Tonja) i Nebojša Cile Ilić (Paligorić), o čijim likovima uskoro sledi više reči. Izdvojila bih još epizodiste Andreja Šepetkovskog (vlasnik „divlje“ kafane), Peđu Bjelca (otac Artemije), Branislava Zeremskog (lokalni ratni veteran), te Uroša Jakovljevića i Vukašina Jovanovića kao braću bandite, Zuba i Malog.

Za muziku je ponovo angažovan Miloš Zubac i ona je srećom, ostala nepromenjena, čak obogaćena novim varijacijama koje prate odgovarajuće podzaplete. Uvodna tema je, u skladu sa preovladavajućim manirom sezone, vizuelno jarka, osvežena, simbolički krcata efektno raspoređenim elementima buduće priče, pa još jednom služi kao zabavan rebus. Naročito upečatljivim mi se čini jedan mali, a sjajan detalj na samom kraju, kada veliko pero – tipičan ženski modni dodatak iz epohe, otkriva imena serije i njene (nove) rediteljke. Mislim da je taj dodir ženstvenosti vrlo dobro naglašen, posebno jer uloge junakinja u ovoj sezoni bivaju razrađenije i istaknutije. Nova-stara najavna špica:

Od samog početka zapažamo koliko je sve, doslovce, osveženo: jarke boje fasada i garderobe prolaznika, drugačiji, kitnjastiji dekor – čak i pas lutalica sada ima više nijansi (belo-braon)! Ovo je mač sa dve oštrice: sivilo, „ispranost“ i praznina Palanke u prvoj sezoni savršeno su odgovarali njenoj unutrašnjoj strukturi, doprinoseći neobičnosti žanra. Njenim ukidanjem, baš kao i odsustvom dvojice najisturenijih protagonista, harizmatičnih Ike i Bože, karakter same priče se neminovno promenio. Sa vidljivo poboljšanom produkcijom i divnim kostimima, ono što sada dobijamo je švindleraj na visokoj nozi: drugačiji, ali podjednako ubedljiv kao pre.

Što se hronologije tiče, ona nije uvek najjasnija. S jedne strane, u fragmentima razgovora između različitih junaka čujemo da se sve odigrava „par godina“ nakon radnje obuhvaćene prvim ciklusom (1930). S obzirom na u međuvremenu procvetalu varošku privredu, ovo ima logike. Na osnovu jedne od naslovnih strana dnevnog lista „Istina“, kao i pojedinih u prolazu dobačenih aluzija, prilično je jasno da se radi o periodu nakon Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, koja je trajala do druge polovine 1931., odnosno, da je Hitler već proglašen za kancelara – što se dogodilo početkom 1933. Koviljka jedan od kolega zove Pivara, po bradi koja podseća na Vajfertovu – čuveni industrijalac je preminuo 1937., pa se priča svakako dešava nekoliko godina ranije; nasuprot tome, Aleksandar uveliko poznaje rad beogradskih zenitista, razvijan u drugoj polovini dvadesetih godina. Takođe, dok je prva sezona najverovatnije bila smeštena u letnji period, sudeći prema garderobi aktera, sada je ljuta zima.

Priča: Prošlo je izvesno vreme od potresa koji su zahvatili Palanku nakon izvlačenja famoznog loza i, s njime, izbijanja na videlo različitih mračnih tajni njenih meštana. Varoš je u međuvremenu zaista živnula, ali novonastala tržišna konkurencija ipak ne odgovara još aktuelnom gradonačelniku, Sofri Ignjatoviću. Nakon svega što je zadesilo njegovu kuću (i kasu) na kraju prethodne sezone, postao je naglašeno pobožan: stalno se krsti, u rukama vrti brojanice, sada se moli za sreću i – zdravlje, malo-malo pa spominje Boga, ali, u crkvu ne odlazi jer veruje da će se mešati sa „zaraznim porokom“ sugrađana. Tako plemenit, isključivo sebe okrivljuje što je „dobrotom srca svoga“ dozvolio da se mnogi dosele i nekada mirno mesto pretvore u košnicu.

 „Gledam ovaj Sodom i ovu Gomoru; gledam – i u duši plačem“, žali se Sofronije, primećujući makar jednu sreću u nesreći: „Dok je Palanka bila pusta, stalno je divljala, a sad kada je napolju cirkus, ona nigde ne izlazi!“ Rečeno se odnosi na Sofiju, deprimiranu zbog Bože, sa kojim smo je u finalu prve sezone ostavili pred nagoveštajem ljubavi, ali, očigledno nešto nije bilo kako treba (sasvim očekivano, moram dodati). To što njen otac s neodobravanjem posmatra jeste vašar na trgu, u subotu uveče. Veoma dobra scena nam pokazuje mladog neznanca dok stupa među ulične animatore, žonglere i mađioničare, gutače vatre i promotere „aparata za čitanje misli“. Ni minut kasnije, iz krajnje veštog manevra shvatamo da je dečko i sam iskusni džeparoš, koji besramno i galantno olakšava prolaznike za nekoliko predmeta odjednom, krećući se prema popularnom klubu u neposrednoj blizini.

Mondenski salon je sada u prostorijama kafane „Pariz“, proširene u veliki noćni lokal: zapravo, jedino što se nije promenilo je činjenica da usamljeni Đura i dalje sedi ispred. Bata Cane se sa procvatom gostionice osmelio toliko da ponašanjem i držanjem bezmalo liči na sitnog mafijaškog bosa.  

Slatkorečivi pesnik-plagijator Aleksandar, kako glasi identitet spomenutog došljaka, odmah nastavlja da šarmira i pljačka dame u klubu, sve dok mu pažnju ne privuče iskusna, atraktivna žena u crnom. Ana Begović se pokazuje kao tvrd orah,  odmah prepoznavši udvaračevo nespretno služenje Drainčevim stihovima, pa mu dajući do znanja kako je za nju tek mladunče. Katarini Žutić, moram odmah naglasiti, ovakva uloga fantastično leži.

U nedeljno jutro, na raščišćenom trgu, osvanuo je leš. Novi žandarm, uvek pripiti Paligorić, od Sofre dobija naređenje da telo „pomeri odatle i nađe, slučajno, na nekom drugom mestu!“ Novost, svejedno, ne izmiče Sandučaru, koji je sada honorarni dopisnik nekoliko prestoničkih glasila, samim tim neumorni lovac na provincijske vesti.

Kao i prethodnu, ovu sezonu otvara motiv pisma, neraskidivo povezan sa anticipirajućim, crnohumornim motivom mrtvaca. Sofra isprva na kucanje reaguje opaskom: „Ako je smrt, neka uđe odmah ovamo. Ne mora ni da se izuva“. Pismo koje dobija stiže od njegovog polubrata Koviljka, koji ga je svojevremeno opljačkao i finansijski uništio, ali sada zvuči krajnje skrušeno i pokajnički. Koliko sutradan, stiže još jedan šok u vidu dostave mrtvačkog sanduka, iz koga iskače sam Muha/Koviljko (u završnici uvodne epizode). Baš kao kod Pirandela, Ignjatovići poslatog „mrtvaca“ mogu, ali i ne moraju da preuzmu; u slučaju odbijanja, „pošiljka“ će biti vraćena za Beograd. Ovakav način putovanja, gost opravdava skrivanjem od Interpola i još neke opasne bratije. Kralj švindlera tvrdi kako je rešen da pomogne porodici koja je na meti Sindikata zbog neizmirenog duga, a zauzvrat traži jedino da ga Sofra zvanično prizna kao polubrata.

Iz prestonice se, nakon neuspelog braka sa Stanislavom Ignjatovićem, a posle očeve smrti, vratila Darinka Kirić. Sa njom je tetka, Jocina dvadeset godina mlađa sestra Antonina „Tonja“, pa dve slobodne žene nameravaju da nekadašnju berbernicu preurede u moderan krojački salon. Takoreći u stopu ih prati udarna vest o crnoj udovici koja je nedavno makazama usmrtila petog po redu muža, bogatog industrijalca: pri čemu previše jasni signali odmah povezuju Tonju sa ozloglašenom figurom u bekstvu od zakona. Imaju li veze sa pretpostavljenom ženom-serijskim ubicom, nekakvi sumnjivi tipovi u odelima koji su odnedavno preplavili salon? Kakva je to tajna napuštenog Nićiforovog mlina i broševa sa simbolom konja? I ko ubija noću po zabačenim palanačkim uličicama?

Pristup izlaganju priče je drugačiji nego ranije. Za početak, više nema karakterističnih uvodnih flešbek sekvenci, već se epizode direktno nadovezuju jedna na drugu, tako da poslednja scena jedne otvara svaku narednu. Uz skraćenu minutažu, to doprinosi pojačanoj dinamici. Drugi, dosta čudan novitet predstavljaju unutrašnji monolozi Paligorića i Aleksandra. Dodatak je pojava dečaka-kolportera u Palanci: tokom prve sezone smo takav primer imali na beogradskom tlu, kao način da Ika i Boža saznaju za srećku. 

Humor je sada izrazitiji i češći nego ranije, uglavnom povezan sa Sofrinim novim religijskim zanosom. Obraćajući se ženi i kćerki, ističe kako „ne želi da razgovara ni o kakvom pismu, osim ako nije reč o Svetom pismu“, a kada Soka i Sofija počnu da histerično razbijaju tanjire, pita ih: „Vas je obuzeo neki zloduh?“. Deprimiranu Sofiju grdi rečima: „Ležiš tu, stavljaš na lice salatu“, na Sokolijino podsećanje da „krv nije voda“, postavljajući retoričko pitanje: „Pa kad nije, što mi je onda pijete?“

Sandučar se odmah nameće kao Paligorićev trez(ve)niji pomoćnik, dok Sofri smeta što ponovo nekakva ubistva zasenjuju pripreme za opštinske izbore i lični problem (koga možda i nema) njegove porodice. Zbog pitanja leševa koji mu se, niotkuda, mešaju u pripremu za obnovu kandidature, Sofra bi hteo da „zabrani Istinu“. Na ovu igru rečima, Paligorić pita: „Zar je nije kralj već zabranio, gospodine gradonačelniče?“ – „Na novine mislim, budalo!“

Nezvani gost, Koviljko, stvara i istovremeno koristi novonastalu zbrku, tražeći od policije da mu lično javlja sve novosti u vezi sa istragom. Održaće i brzopotezni čas iz švindlovanja Aleksandru, kada na ulici nasamare advokata i njegovu suprugu. Afera falsifikovanih novčanica, kao rezultat svega toga, brzim uklanjanjem konkurencije omogućava ponovni uzlet Sofrinog poslovanja.

Đurine alkoholne opservacije služe poput neke vrste intermeca u radnji: „Živeti je dobro. Ali, dobro živeti je – još bolje.

Iz Darinog „izveštaja“ podnetog zabrinutoj Sofiji, otkriva se da je napustila Stanislava kao „neodlučnog, povodljivog i mlakog“, prešavši kod tetke, pa sa njom odmah natrag kući. Za Iku i Božu, junake prethodne sezone, kaže da su u Beogradu otvorili pečenjaru: Ika je u braku sa Jagodom, a i Boža se oženio „prošle godine“. Sve u svemu, male su šanse da ih možemo ponovo očekivati kao glavne likove.

Aleksandar javno izigrava dendija, a zapravo stanuje u iznajmljenom sobičku i cepao bi drva za bajati paprikaš. Zaintrigiran je Anom Begović i romantično zasenjen Darinkom, koju je primetio dok je čistila izlog. U stilu pravog prevaranta nižeg reda, dramatizuje svaku svoju reakciju; naporan je, ali i uporan.

Jureći decu koja su mu, verovatno u nekadašnjoj Velikoj Ma'ali, otela revolver i boks cigareta, Aleksandar slučajno nailazi na divlju krčmu „Kod mile nam i napaćene otadžbine“, stecište radnika zatvorenog mlina. Bespravno preuzet od strane države, sada zjapi prazan i okružen primamljivom legendom o skrivenom zlatu, ali bivši zaposleni veruju kako im ga je Nićifor (u prvoj sezoni ga je igrao Vlasta Velisavljević) zaveštao na dalje upravljanje. Muzika je raznovrsnija, tako da scene sa odmetnutim radnicima koji su ujedno vojni veterani, prati replika popularnih himni iz Velikog rata; s druge strane, u klubu se najčešće može čuti starogradska „Ljubav (Da li si videla dušo kad slavuj umire), komponovana na stihove Đure Jakšića.

Tonjini manevri sa makazama su rečiti barem koliko zapažanja: Muškarci su nebitni poput prolećne kiše. Ne zavređuju ni otvaranje kišobrana. I zapamtite – problemi sa muškarcima se najlakše rešavaju. Nema muškaraca – nema problema. Vizuelno je najmodernija: nosi široke pantalone, kravatu, duge sakoe/mantile i asimetričnu frizuru. Naročita je komika Sokolijinog „makeover“-a za koji se pobrinula, dok na Anin izgled nema nikakve zamerke.

Isprovocirana, emancipovana svetska žena brzo se najavljuje kao protivkandidat za rukovodioca opštine, naspram „nesporazuma od čoveka“ – Sofre. Ovaj obećava metro, novu crkvu i borbu protiv nemorala, čije oličenje trenutno nalazi u dvema susetkama i njihovoj delatnosti. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo kako Sofra uopšte više nema snage da bude glavni faktor ometanja, naprotiv.

I drugima je lepši pol „trn u oku“, pa tako Koviljko u neobično mu poznatoj Ani naslućuje sebi ravnog takmaca (Bogata jesam, ali nimalo dokona), a Sandučar se uživeo u ulogu istražitelja i nameračio da dokaže kako je upravo Tonja „crna udovica“. Dok se Ignjatovići iznova privikavaju na novac u rukama, Saraga – šef rasute grupe bitangi – ponovo stiže u zavičaj.

Važan deo radnje sada zahvata prostor šume, gde Aleksandar pokušava da izvodi udvaračke poduhvate. Raspodeljuje citate između intrigantne Ane i jednostavne Dare, koja postepeno „pada“ na njegovu romantiku, ali Sofija veruje da je špijun koji motri na njenu porodicu (jer ih je Koviljko ubedio u to). Mladić sa sobom nosi zbirku Branka Ve Poljanskog, što je pseudonim zenitiste Branislava Micića. 

I ovoga puta postoje dva paralelna zapleta, jedan lokalni i onaj spolja donet, kao i dva diskursa: upadljivo humorističniji i dekadentni, „belosvetski“ ton.

Kroz najveći deo sezone, Sofra pokušava da se pomiri sa tim da mu je otac ostavio polubrata (sina rođenog iz veze sa sobaricom). Nakaradnu bistu Jeftimija Ignjatovića podigao je na trgu još u poslednjoj epizodi prve sezone, ali uprkos tvrdnjama o tome koga predstavlja, svi veruju da je zapravo prikazan sam lokalni vlastodržac.

Nova sezona „Švindlera“ je u najmanju ruku neobična: sa jasnim kontinuitetom i prepoznatljivošću, ipak označava razilaženje od prve i to ne samo u odsustvu glavnih junaka, Ike i Bože. Čitava estetika je obogaćena, kao i sam ambijent priče, došlo je do njihovog proširenja, „našminkanosti“, muzika je upadljivija, kao i garderoba, komika, a ženski likovi su delatniji i samostalniji. Ipak, nešto nije isto, izgubio se izvestan unutrašnji kvalitet mračnih tonova, dubine koja je jasno pratila čitav početni koncept. Ovo ne znači da je nastavak „Švindlera“ promašen – priča je nepromenjeno zabavna, tempo njenog razvijanja dobar, glumci uglavnom svi sjajni, pojačanja u ekipi smislena i sa definisanim ulogama. Samo, eto, specifičnost prve sezone je iščezla u nepovrat.

Pre svega, Sofra više nije antagonista, pa čak ni centralna ličnost: usled pojačane pobožnosti, naknadnog alkoholizma i opšte skrajnutosti u dolazećem zapletu, postao je sporedna figura. Ne možemo čak ni izdvojiti pravog, izrazitog „zloću“ ove sezone. Kao i Sofra, čitava porodica Ignjatović skoro da je nepotrebna – Sokolija zapravo postaje nosilac aktivnosti, što samo po sebi govori dovoljno, a Sofija sve do pred kraj sezone uzdiše sa strane, čekajući da bude uključena u pravu akciju.

Iako Koviljko/Oton Muha takođe više nije ni približno preteći i misteriozan tip kao ranije, Dejan Lutkić još jednom briljira i njegova interakcija sa Kajom Žutić jeste ona najsvetlija tačka sezone.

Cile Ilić i Marko Gvero čine zabavan tandem, iako ponekad (s razlogom?) deluje kao da pripadaju potpuno različitom svetu i nekoj sasvim drugoj priči.

Potencijal kafane „Kod mile nam i napaćene otadžbine“, sa kraćim povratkom Rđavog noža, nije razvijen u dovoljnoj meri, kao ni labavi pokušaj povezivanja Aleksandrove uličarske prošlosti sa prethodnim tokom radnje.

Ipak, Slaven Došlo je uverljiv i šarmantan kao mladi prevarant pesničkih aspiracija, čiji su lopovski talenti veći od poetskih, pa mu sleduje i razrešenje u doslednom stilu parole Švindler ostaje švindler.

Podzaplet sa Darinkom isprva nije toliko obećavao, ali je izveden veoma simpatično i sa merom. Svemu poprilično doprinosi prisustvo Jovane Balašević, u čijem je govoru i formulaciji replika nemoguće ne prepoznati kombinaciju roditelja iz privatnog života, Đoleta i Olje.

Postoje pojedine „rupe“ koje nisu pokrivene, preko više pitanja je olako pretrčano, a ni „skrivalice“ nisu onako dobre kao tokom prve sezone serije. U najvećem broju slučajeva, odmah biva prilično očigledno ko ima kakav zadatak, signali su prejaki, međutim, obrti iznenađujuće lišeni efekta i blagi. Naročito odjava sa ptičjom perspektivom, koja jasno kao na dlanu pokazuje kulise seta, pojačava utisak artificijelnosti. Poštenja radi, moramo uzeti u obzir okolnosti snimanja, realizovanog usred jednog od zatišja pandemije, pod krajnje čudnim i tenzijom ispunjenim uslovima. Zbrzanost i „nategnutost“ nikada nisu dobar saveznik velikoj želji da se rezultat rada dopadne publici, pa je ta vrsta nespretnosti u kombinaciji sa kompromisom, bojim se, ovoga puta uzela svoj danak.

Bolje strane se svakako prepoznaju u pretežno noćnim scenama, koje izvanredno prate upliv velegradske dekadencije u palanački svet, a čije poprište predstavlja salon „Pariza“. To priči pruža izvesnu uzbudljivo mističnu notu.

Ne mogu reći da je, kada se sve uzme u obzir, nastavak „Švindlera“ razočaranje, pre svega usled autentičnosti projekta koja se ni na trenutak nije izgubila. Zamisao je vredna svake pohvale i dobro je da ovakva serija uopšte postoji: njena ideja je originalna, stilizacija zadovoljavajuća, kasting uspešan. Dok prvu sezonu preporučujem kao obaveznu, smatram da bi drugoj trebalo pristupiti bez nerealnih očekivanja: nije za odbacivanje, a pruža solidnu dozu zabave.

Vrednosna ocena: 7/10