петак, 31. децембар 2021.

Déjà lu: „Kada kažeš da sam tvoj”

piše: Isidora Đolović

I mi Dejzi za trku imamo, samo što se u jugoslovenskoj verziji zove Laki i jedva je podnošljivi alfa-frontmen, kroz čiju vizuru oživljava najzanimljivija i svakako najraznovrsnija decenija za rok muziku. „Kada kažeš da sam tvoj“ (Laguna, 2017), pored izdavača, deli još jednu sličnost sa romanom na koji aludira prva rečenica (dve godine mlađi „Dejzi Džons i Šestorka“) – u oba slučaja se radi o pseudomemoarima, odnosno, veštoj simulaciji publicističke proze. Nastala iz pera Gorana Skrobonje, ova knjiga ne samo da predstavlja žanrovski iskorak u opusu jednog od najcenjenijih domaćih autora fantastike i horora, već isto čini na tematskom planu. Naime, kao što pisac pod maskom priređivača primećuje u prologu, osamdesete su doba o kome na našim prostorima govori začuđujuće malo umetničkih evokacija. Ne verujem da je razlog tome nedovoljni vremenski otklon, budući da se na temu devedesetih, pa i dvehiljaditih, svako malo pojavi poneka fikcijska (re)interpretacija. Možda postoji strah da se neće dovoljno doraslo i kompetentno izboriti sa kreativnom veličinom protagonista iz starih dana? Gorana Skrobonju, u svakom slučaju, takva bojazan nije sprečila da ispiše hroniku mladosti svoje generacije, zabeleživši gotovo tipski slučaj brze i kratke karijere jednog od izdanaka tog doba. Bio je toliko uverljiv da ćete tokom čitanja, uprkos svesti o tome da dotični bend zapravo nikada nije postojao, više puta doći u iskušenje da istražujete o „Kalkuti“ ili poslušate pesmu po kojoj roman nosi ime.

Opis sa korica, u kome se ovo delo upoređuje sa kultnim ostvarenjima „Grlom u jagode“ i „Amarkord“, za promenu uopšte nije preterivanje. To postaje kristalno jasno već duboko u prvom poglavlju, a Lazar Petronijević Laki se mnogo puta kroz dalji tok priče opredeljuje za taksativni stil izlaganja, koji je proslavio Bane Bumbar, smeštajući ličnu istoriju u kontekst društvenih zbivanja. Na drugi, italijanski biser kinematografije, postoji čak i otvorena aluzija unutar samog teksta. Skrobonjin roman je, pre svega, oda „grešnoj“, tj. pogrešivoj mladosti, koja je provela jedno, naknadnim sagledanjem izrazito gorkoslatko razdoblje u državi-fatamorgani na izdisaju. Birajući (u svakom smislu!) veoma faličnog glavnog junaka, čija je karijera bila munjevita i tešnje povezana sa bližećim krahom poretka nego što spolja deluje, pisac svoju poentu izvodi više nego upečatljivo.

Sam kompoziciono-pripovedni postupak je prilično zanimljiv: kao što sam već spomenula, u pitanju je fiktivna biografija mladog rok muzičara i njegove grupe nastale u Beogradu s početka osamdesetih, na talasu oslobođene, od Vardara do Triglava raspojasane kreativnosti. Tekst je osmišljen kao pronađeni, tačnije, dobijeni rukopis, koji piscu stiže od starog školskog druga, odavno nastanjenog u Holandiji – gde je, poput mnogih, potražio utočište početkom dekade sukoba i bede. Laki, dakle, dostavlja prijatelju zapise načinjene u nekom trenutku preispitivanja i krize, između 1992. i 1994. godine. Uvidevši kako bi sada možda mogli biti interesantno svedočanstvo epohe, prosleđuje ih stručnjaku, na čijem stolu, ipak, usled zauzetosti još neko vreme čame pod hrpom drugih knjiga. Autor nije samo priređivač, redaktor i osoba kojoj pripadaju prva, završna reč i fusnote – već sebi daje jednu od sporednih uloga, kao Goksi, deo ekipe i pouzdani poznavalac najvećeg dela opisanih zbivanja. Prisutni su transkript intervjua koji je Laki tobože dao Petru Janjatoviću, odlomci iz recenzija muzičkih kritičara, reprodukcija omota dve LP ploče, čak i autorizovani podaci o citiranim stihovima.

Unutar formalnog okvira, smeštena su Lakijeva sećanja na jedva deset minulih godina tokom kojih se odvijalo njegovo društveno, muzičko i seksualno stasavanje, a karijera doživela uzlet, pa se u vrtlogu dolazećih vremena naglo ugasila. Laki je momak iz građanske porodice, sin jedinac intelektualaca. Odrastanje su mu obeležile knjige, stripovi, kinematografija i rokenrol. Stoga je trećina priče zapravo posvećena korenima, prošlosti i sedamdesetim kao duhovnom izvorištu njihove generacije (u pitanju je '61/2. godište). Drugi, erotski aspekt zauzima ogromno, na momente ipak preterano i čak patološko mesto u junakovom životu. Prvih sto-i-nešto strana toliko je prezasićeno opisima njegovih seksualnih dogodovština, da brzo postajete blago razočarani i prilično nestrpljivi. Laki voli da sluša muziku, ali veoma dugo ne pokazuje naročitu strast ili želju da se njome bavi. Daleko su mu značajnije srednjoškolske i brucoške „recke“, odsluženje vojnog roka, upis na Pravni fakultet.

Pored toga, Laki je izrazito iritantan (tačnije, da citiram Marijanu Ristić, možda ipak samo tipičan muškarac), što dokazuje Goranovu pripovedačku veštinu, ali nam ne približava protagonistu, sem ukoliko je taj kontakt sveden na neodoljivi poriv za spajanjem pesnice sa njegovim licem. Moram priznati da feminističkom delu moje ličnosti nije bilo nimalo svejedno mirno čitati o njegovim brojnim ispadima. Pomoglo je što su žene sa kojima se Laki zabavlja većinom i same veoma antipatične, pa na neki način odgovaraju i istom merom uzvraćaju takvom tretmanu (izuzetak je njegova prva ozbiljna devojka, Ana). S druge strane, aktivirala sam lično iskustvo odrastanja i druženja pretežno sa momcima (pa i iz rokenrol/metal miljea), samim tim dobro poznavanje i razumevanje njihovog načina razmišljanja.

U jednom trenutku se u Lakijevom životu sve menja i počinje PRAVA, zaista zanimljiva priča. Čim junak bude doživeo prvi ljubavni brodolom, pali se „lampica“ nadahnuća i nastaje njegova prva pesma. Za njom se pokreće lavina. Iako Laki time ne postaje ni zrnce podnošljiviji ili simpatičniji, delo je uplovilo u svoju suštinu, fokus preusmeren na stvaralaštvo, a pozornicu sada ispunjavaju svi ostali igrači, potezi, dekor – i, naravno, nezaobilazan zvuk. „Kalkuta“, plod piščeve mašte, predstavlja tipičan primer jednog od mnogih realno postojećih bendova koji su bljesnuli na ex-YU sceni, objavili album ili dva za antologije, bili veoma popularni i medijski sveprisutni, a onda se tiho izgubili u predvečerje sunovrata jednog sveta. Skrobonja postiže apsolutnu verodostojnost zahvaljujući uključivanju ili makar spominjanju poznatih muzičara, referencama na istorijske događaje, politiku, sport, manifestacije, stil života. Do nerazaznavanja spaja, pa meša, istorijsko i imaginarno, rekonstruiše epohu ne oduzimajući joj maglovit, skoro pa snovidovni karakter. I mada nema ni jednog jedinog otvorenog spominjanja građanskog rata, više je nego jasno šta se sve vreme događa u pozadini elitnih kućnih žurki, letovanja u Opatiji, orgijastičkih turneja, gostovanja u televizijskim programima i cirkanju po prestoničkim baštama popularnih bircuza. 

Pisac je izuzetno važnu ulogu namenio svom prijatelju Igoru Popoviću, vođi novotalasnog benda „Džakarta“ (Jakarta). Iako prisutan kao jedan od glavnih junaka priče, Igor je na mnogo načina Lakijev stvarnosni prototip, a na planu fikcije u kojoj paralelno postoje – dvojnik ili alter ego. Na primer, očigledna je sličnost u nazivima njihovih bendova, obojica u jednom trenutku imaju devojke imenjakinje – dve Nine, dele hedonizam, kasnije obojica odlaze u emigraciju... Naravno, autor je ovoga u potpunosti svestan, pa se poigrava očiglednošću tih paralela, tako što njegov junak u nekoliko navrata sam komentariše sličnosti, opravdavajući odluke i distancirajući bend od neposrednih uticaja bliskih kolega.

Druga bitna, ovoga puta izmaštana figura jeste Žare, studijski gitarista koji postaje glas razuma i zvuk srca „Kalkute“. Moje je, kao čitaoca, osvojio ljubavlju prema „Mejdenima“ i trezvenim pristupom raspojasanom Lakiju, a slomio – pa, videćete i sami kako. Sve u svemu, on je najbolji lik u romanu i po mnogo čemu najznačajnija osoba u životu glavnog junaka tokom osamdesetih.

Vreme u kome Lakijeva generacija proživljava svoje najbolje godine predstavlja period pravih tekovina ranije izvedene seksualne revolucije. Samim tim, njegov libido čini nezaobilaznim faktorom: počev od prve ljubavi na daljinu, sa studentkinjom Anom iz Kragujevca, preko površne „koleginice sa povlasticama“ Nine i Gabrijele, okidača za muzički debi, pa do LjMŽ (skraćenica za Ljubav mog života), dvanaest godina starije, udate majke, sa kojom stupa u veoma toksičnu aferu. Svaka od žena u Lakijevom životu je drugačija. Primera radi, imamo iskrenu, ali pomalo „stegnutu“ Anu, prema kojoj je junak loše postupio i za to bio na neki način kažnjen kroz kasnije veze.

Isprva, usred euforije i ushićenosti zbog toga što sam s lepom, pametnom, produhovljenom devojkom dobre naravi i plemenitog karaktera, osećao sam se istovremeno donekle inferiorno zbog toga što je bila starija. Bila je zrelija, svakako, i trpela je stoički, možda i sa malo prikrivene ironije, moje povremeno baš detinjaste ispade, znajući da mi treba samo nešto vremena da postanem ono što je, doduše tek kao zametak, videla u meni. Opet, njeno relativno neiskustvo s muškarcima (...pre mene je imala samo jednog bašbaš pravog dečka, na koga sam kretenski bio ljubomoran, sluteći nekako da ga je strahovito volela i da ju je povredio, ostavivši tako jednu od onih nikad sasvim zalečenih rana zbog kojih će uvek na njega misliti više nego na mene), sprečilo ju je da predvidi kako će se situacija razvijati. A situacija se razvijala tako da sam se ja, posle odslužene vojske, pretvorio u uzavreli vulkan hormona, dok je ona i dalje bila u Kragujevcu.

Tu na scenu stupa Nina, čiju površnost možda najbolje oslikava reakcija na praćenje prenosa „Live Aid“-a u Igorovom stanu. Vidite, verovatno ljudima koji nisu svim srcem vezani za određeni muzički žanr ili neku drugu vrstu umetnosti, tako nešto poput mere (ne)zainteresovanosti (mogućeg) partnera za iste stvari uopšte nije važan faktor. Ali, ima nas koji ne možemo da pređemo preko potpunog odsustva razumevanja naših „opsesija“ ili (daleko bilo) tuđe naklonosti prema nečemu drastično različitom, estetski i sadržajno ispraznom, ali ni preko (možda još goreg) pretvaranja kako su udvarači veoma intelektualni, istančanog ukusa i napadne, prenaglašene „dubioznosti“ (zapravo ogavno predatorski naciljane da fascinira drugu osobu). Zajednička ili makar slična interesovanja su i te kako važna, ako ste svim srcem u nekoj priči, kao preduslov da svaka druga iole potraje – i, naravno, iskrenost umesto poze.

Upravo zato ona i ja nikada nismo mogli da budemo u vezi. Pred očima nam se događalo nešto jedinstveno, toliko jedinstveno da će svi koji vole savremenu muziku pamtiti gde su bili i šta su radili 13. jula osamdeset pete, isto onako kako su matori Amerikanci pamtili gde su bili i šta su radili kad je ubijen Kenedi. Njoj to nije značilo ništa. Čak ni moja iznenadna, nova i perspektivna karijera u rokenrolu za nju nije bila ništa više od kurioziteta.

Naslov romana, pored toga što je ime „Kalkutinog“ hit singla, sažima junakovu potrebu za pripadanjem. Međutim, sav taj megalomanski ljubavnički staž služi zatrpavanju praznine, otvorene početkom u vidu smrti tri oca (prvi je „otac nacije“, Tito; drugi je Lakijev muzički uzor Džon Lenon; a treći njegov tata, koga odnosi nagla i teška bolest) i zaokružene krajnjim udarcem. Nakon toga, obesmišljena karijera „Kalkute“ prestaje da bude moguća i junak se polako vraća socijalnom konformizmu (studije, zaposlenje, ženidba), dok sve oko njega klizi u istorijsku crnu rupu.

Kako god, početak osamdesetih za mene je obeležila smrt. Ostatak će obeležiti grčevito, gotovo očajničko življenje: sve, samo da zaboravim, proteram iz sebe i pamćenja čula taj užegli smrad Druge hirurške.

Neki od najuspešnijih odlomaka približavaju značenje kulta vinila i izazov koji je predstavljala njihova nabavka, dočaravaju topografiju velegrada (lično, posebno mi je zanimljivo što je Laki sa Učiteljskog naselja, za koje me vežu najsrećnije godine studiranja), opisuju razlike u statusu i opredeljenosti beogradskih gimnazija.

I zaista je neverovatno to kako pamtimo (ili makar ja to za sebe mogu da kažem) okolnosti u kojima smo dolazili do onoga što smo izuzetno želeli da imamo.

U romanu makar cameo pojave pripadaju Sonji Savić (dok čita knjigu na žurci, a junak je vidi kao eterično biće), Vladi Divljanu, Delči, Duci Marković, Dejanu Cukiću, Peci Popoviću, Igoru Kordeju sa devojkom Ružicom – kasnije Đinđić... Dobijamo digresije o načinu na koji je obično dolazilo do formiranja bendova, „Fest“-u, hronici muzičke scene iz 1986., redakciji neprevaziđenog časopisa „Rock“, učešću na „Yu rock misiji“, ugovorima sa PGP-om i pojavljivanju u „Hitu meseca“, presudnosti efektnog singla, Indeksovom radio pozorištu, sportu... ali i drogama, prvim slučajevima HIV-a, odjecima nereda na Kosovu, tajnim državnim službama.

Svašta se tih poznih osamdesetih godina dešavalo oko nas. Svet koji smo poznavali krunio se i klizio nam kroz šake kao sitan šljunak. Umesto njega, među prstima i na dlanovima ostajalo je žitko blato od kojeg se moglo oblikovati bilo šta, pa čak i nekakva imaginarna blistava budućnost, premda se odvajkada zna: od blata pita ne biva.

U vazduhu su se osećale promene, samo što do njih nikad ne dolazi kao na filmu, jednostavno i naglo, tako da gledaocu bude jasno šta se dešava. Ne, bila je tu jedna vest danas, druga za deset dana, pa tri odjednom... Kumulativno, sve te promene počele su ubrzo da podsećaju na onu grudvu koja se kotrlja niz snežnu strminu, svakim trenutkom sve veća, sve opasnija.

I zaista, praćeni upravo takvim efektom, kratak period popularnosti „Kalkute“ smenjuju brz rasplet i isto tako iznenadni kraj. Posle razočarenja knjigom „Beograd bez sna“ Vladimira Đurića (prikaz OVDE), veoma dobra varijacija slične i hronološki jednovremene teme dolazi kao potpuno osveženje.

* Jedno od proloških pitanja bi moglo da posluži kao misao-vodilja  i okosnica plana aktivnosti za narednu godinu na blogu:

Dakle, zašto se tako malo bavimo osamdesetima?