субота, 4. децембар 2021.

Déjà lu: „Stand and deliver”

piše: Isidora Đolović

Autori, naratori i glavni junaci (sve to, naravno, istovremeno) biografija iz prethodnog („Igrati sa sobom“, OVDE) i današnjeg prikaza, već na prvi pogled imaju mnogo toga zajedničkog. Pre svega nacionalnost, mesec (zamalo i godinu) rođenja, početke na londonskoj pank sceni sedamdesetih, usvajanje pseudonima, transformaciju i uzlet među najveće pop/rok zvezde osamdesetih, pokoravanje Amerike, sa posebnim naglaskom na video spotovima i sklonosti prema glumi. Zatim, tu su izrazita seksualna privlačnost, naglašen donžuanovsko-poligamični momenat, gitarista kao deo nepobedivog autorsko-izvođačkog dvojca, ali i samosvest kada je reč o krivici za vlastite greške, uz prekretničku epizodu kojom započinju memoarske autorefleksije. U oba slučaja, knjige su naslovljene prema velikim hitovima ovih muzičara. Sličnosti se, ipak, iscrpljuju kod još jednog, iako nezanemarljivog faktora – razoružavajuće iskrenosti. „Stand and deliver“ (Pan Books, 2007) Stjuarta Godarda, poznatijeg kao Adam Ant, izuzetno je vešto, elokventno napisana, uzbudljiva i na trenutke paradoksalna životna priča, pravi odraz i izraz više nego jedinstvene figure iz najblistavije ere popularne muzike (i kulture) veka za nama.

Svakog trenutka stavljajući do znanja kako nema nameru da se štedi, Adam svoju ispovest plete počev od (ličnog) novog početka, kada je „ubistvom“ Stjuarta kreirao alter ego. Bilo je to 1976. u bolnici, gde se dvadesetjednogodišnji student umetnosti i novopečeni suprug probudio nakon pokušaja samoubistva. Ovakvom, uvek drastičnom potezu, prethodili su meseci teške depresije, skliznuća u anoreksiju, frustriranosti životom kod tazbine i preplavljenosti osećanjem kako mora pobeći od svega toga. Koliko god okolini zvučalo potpuno suludo, prigrlivši novi identitet kao znatno više od buduće scenske persone, odlučuje da nadalje prati isključivo sopstvenu viziju. Taj put nije bio nimalo jednostavan, niti se završava epiloškim poglavljem. Staza je vodila od apsolutnih vrhunaca do najmračnijih ponora, ali se iz svega naš vodič iskobeljao u jednom komadu.

Pored odmah vidljive činjenice da je reč o zaista sjajnom, zabavnom, pametnom i, uprkos svim teškoćama, optimističnom čoveku, punom obazrivog poštovanja prema ostalim (sa)učesnicima priče, posebnu vrednost nosi otvorena problematizacija pitanja mentalne bolesti. Kao što je poznato svima koji su se suočili sa bilo kojim oblikom psihičkih tegoba, poremećaj, naročito ukoliko je godinama nakon prvog „okidača“ bio nedijagnostikovan, pretvara život u pakao i zahteva nadljudsku snagu volje za borbu, svakoga dana.

Adamova životna avantura počela je u radničkoj četvrti Londona, gde su se njegovi roditelji, Beti Kejtlin i Les (skraćeno od Lesli – očevo ime je i Adamu srednje, budući da je rođen kao Stjuart Lesli Godard), skućili sa, sredinom pedesetih pristiglim, sinom jedincem. Zapanjujuće živo i originalno, iz sećanja izvlači i ponovo oslikava skučeni stambeni prostor, šaroliki komšiluk, porodicu i pretke sa obe strane, te vlastiti doživljaj svih tih ranih senzacija. Nažalost, detinjstvo malog Stjuarta bilo je svetlosnim godinama daleko od bezbrižnog, prvenstveno usled očevog alkoholizma i redovnog porodičnog nasilja nad suprugom. Tek od sedme godine, nakon njihovog razvoda, dete uspostavlja kakav-takav mir, ali ne pre nego što su ozbiljne traume uslovile periode mesečarenja, halucinacija i početnih depresivnih ispada. Pa, ipak, ovaj deo knjige je, uz narednu adolescentsku fazu, ubedljivo najkvalitetniji kada je reč o stilu i pronicljivosti prilikom opisivanja ljudi iz okruženja. Recimo, deskripcija nosa jednog od članova porodice poseduje određeni gogoljevski šarm.

Stjuart je bio maštovito i veoma kreativno dete, nežno vezano za majku, a rano zainteresovano za senzualnost ženskog pola (što sa distance vrlo precizno registruje). Budući Adam, poštovalac i ljubitelj njihove privlačnosti, pre nego spomenuti donžuanizam nesumnjivo razvija osobine Kazanove, iza čega se ipak kriju i mnogo složeniji razlozi. Uporedo sa tinejdžerskom opsednutošću muzikom, javlja se snažan poriv ka bekstvu, pa stoga ne čudi previše što još na početku studiranja sklapa brzopleti brak sa koleginicom Kerol. I kasnije se pokazalo kako su sve slične odluke, nasuprot hroničnoj nesposobnosti za monogamno vezivanje, bile rezultat paničnog straha od usamljenosti.

Adam, naime, nikada nije imao uobičajene poroke rokenrol zvezda (o čemu šaljivo govori pesma „Goody Two Shoes“). Zbog neposrednog uvida u razorna iskustva članova njegove porodice sa pićem i cigaretama, ove zavisnosti, kao ni droga, jednostavno nisu dolazile u obzir. Njegova opsesija i privremena uteha bili su – seks i rad, tačnije, hiperaktivno predavanje jednom u odsustvu drugoga: At the time, it seemed that only by keeping really busy and having as much sex as possible would I keep the awful depression at bay.

Između i iznad svega toga nalazila se, naravno, muzika. Adam pripada generaciji koja je izvela pank revoluciju u srcu Londona, ali se istovremeno nikada nije sasvim uklapao ni u jedan klan. Interesantno je da njegov novotalasni bend „Adam and the Ants“ kritičari još uvek svrstavaju u Novi romantizam, mada on sam kategorički odbija takvu klasifikaciju. Isto važi za solo diskografiju, koja izmiče žanrovskim određenjima, ponajviše odgovarajući jedinstvenom pojmu Antmusic. Uključivši želju da se oproba u glumačkim vodama, kao i od početka naglašen značaj vizuelnog aspekta, njegova karijera nije lišena turbulencija i autor svaku fazu predočava iznutra, potpuno neuvijeno.

Uzbudljivo oslikani londonski pank milje, sa svim unutrašnjim podelama, podmetanjima nogu i zloupotrebama, postepeno se pretače u vrtoglavi uspeh i jedno vreme sveprisutnost sastava „Adam and the Ants“ na top-listama, televizijama i naslovnicama časopisa tokom prvih godina osamdesetih. Utisak je, ipak, da su Adama mnogo više od puke slave i profita interesovali odgovarajuća realizacija i efektno plasiranje zamisli, iako ne bez konkretnih rezultata – uostalom, nužnih radi daljeg opstanka karijere. Služeći se odlomcima iz svojih tadašnjih dnevnika, rekonstruiše profesionalne i privatne podvige ili razočaranja, ne skrivajući ogroman, često destruktivni udeo pritiska, kompetitivnosti i „zatrpavanja“ poslom, sumanutim tempom turneja i snimanja, samo da bi se suzbio strah od dokolice, stagniranja i neuspeha. Pred čitaocima je bespoštedno iskreno izloženo naličje scenskog glamura, sve ono sa čime se ambiciozni junak suočavao prilikom zatišja fanfara.

Preko svojh komercijalno najuspešnijih godina prelazi često taksativno, šturo, pomalo „reporterski“, mada ostaje jasno da se radi o previše iskustva kao pogonskog goriva. Poput svakog umešnog pripovedača, do pogodnog trenutka i sloma koji dolazi sredinom devedesetih, Adam ne otkriva unapred prirodu stalne tamne senke. Ona, ipak, pruža razjašnjenje minulih nevolja i teskoba: bipolarnog poremećaja, ranije poznatog i kao manična depresija. Tek u kontekstu postavljene dijagnoze, mnoge epizode iz detinjstva, a naročito mladalačkog doba i perioda  najveće vitalnosti i stvaralačke produktivnosti, postaju razumljive i tako očigledne.

iz filma Jubilee (1978)

Jedna od posebno neuobičajenih stavki je (hiper)seksualnost. I inače veoma lepe, atraktivne pojave (lično, ostajem pri tvrdnji kako je u grupi najlepših muškaraca koje sam ikada videla), Adam svakako nije imao problema sa pronalaženjem partnerki. Teškoće su nastupale jer nikada nije mogao da se zadrži samo sa jednom, mada je stalno postojala ona „glavna“, zvanična devojka. Kako otkriva već u svom adolescentskom manifestu, od vezivanja ga je hvatao anksiozan strah, mada je, paradoksalno, težio tome i bio prilično ljubomoran zbog devojke sa kojom bi ne tako davno raskinuo agonične odnose.

U njegovom životu bilo je zaista mnogo romansi: prva supruga Kerol – iz solidarnosti se i sama nazvala Eva (Iv), mada je među njima tada već bilo gotovo; buduća glumica Amanda Donoho (oslovljava je jednostavno „Mendi“) – sa kojom je započeo vezu kada je imala samo šesnaest godina (a on sedam više) i pojavljuje se u videu „Stand and deliver“; Karen Landau – plesačica iz spotova (između ostalog, „Puss 'n Boots“); glumica Džejmi Li Kertis; Kimberli Foster (partnerka iz filma „Love Bites“, o kome sam pisala OVDE); kratko Deniz Metjuz – Veniti (još jedna spojnica sa Bilijem Ajdolom!); velika ljubav, glumica Heder Grejem; te još jedan kratkotrajni, munjevito sklopljen brak sa Lorejn Gibson, PR menadžerkom dizajnerke Vivijen Vestvud. Lorejn je majka Adamovog jedinog deteta, Lili (rođene 1998.). Krug zatvara Kler, žena zahvaljujući čijoj podršci je prevazišao zdravstvene krize i o kojoj piše na kraju knjige. Povodom svake se, bez izuzetka, izražava sa najdubljim poštovanjem.

sa Džejmi Li Kertis

Izuzetno važno mesto u njegovoj biografiji zauzima gitarista Marko Pironi, dugogodišnji saradnik, kolega iz benda „Adam and the Ants“, kasnije saučesnik i istinski prijatelj. Njihova udružena kreativna energija vrca sa svake stranice, dok pokretačka snaga stalno uspeva da nadjača zaista ozbiljna iskušenja i lomove. Uostalom, beskrajno su zabavne sve priče iz prve ruke o idejama za imidž, spotove, kompozicije, uz podsećanje na originalnost i svežinu koju su „Adam and the Ants“ doneli na svetsku muzičku scenu, počev od vizuelne jedinstvenosti do zvukovnog eklektizma. Dovoljno je spomenuti upotrebu dva bubnja, zahvaljujući čemu je postignut „plemenski“ ritam.

Iako omeđena nekim od prilično mučnih faza, od očevog ponašanja (i u kasnijem dobu je, problemima sa zakonom, sinu zadavao ozbiljne muke) do Adamove neuračunljivosti tokom procesa lečenja, knjiga obiluje različitim, vedrijim anegdotama. Duhovit je kada, istovremeno i ozbiljno, kritički ocenjuje nacionalne tabloide ili besmislenost tzv. britpopa; gorčina i strepnja ispunjavaju sećanje na čak dva slučaja uhođenja (stalkerke; zbog ovih epizoda sam se posebno naježila); sa gotovo detinjim ushićenjem evocira susretanje svojih uzora – a kroz priču prolazi prilično mnogo poznatih lica.

S obzirom na to da je rođen 3. novembra, samo dva dana uoči obeležavanja sećanja na Gaja Foksa (famozni peti novembar – mlađima možda poznat i po stripu/filmu „V kao Vendeta“), Adam zaključuje kako bi ga majka u tom slučaju neizbežno nazvala Gaj Godard, te da će zato always be grateful for my date of birth. Opsednutost oslikavanjem lica i, uopšte, šminkom pripisuje ranim oduševljavanjem majčinom koleginicom Džoan – dotična je nosila make-up ticker than a kabuki actor. Her face was literary painted on. This both delighted and facinated me. Interesantno je da je Adamov deda po majci bio a Romany Gypsy: his life reads like a romantic lead in a D. H. Lawrence novel, što takođe predstavlja jedan od važnih kasnijih uticaja. Izdvajaju se portreti bake po imenu Lili Ejda, ratne medicinske sestre i jedne od prvih zagovornica kontracepcije, kao i Lesa (oca) u ulozi nevoljenog mlađeg sina, nakon što mu je rano preminuo stariji brat Čarli, ljubimac porodice.

Marko i Adam

Maštarije iz detinjstva imale su svoje pozitivno (kreativnost) i negativno (halucinacije) značenje, lice i naličje. Adam živo evocira faciniranost televizijom; uticaj bebisiterke Riki – bitnikinje sa zanimljivim muzičkim ukusom; prve ploče kojima su ga „zarazili“... Pronalazi veze između rano naučenog jodlovanja i vokalnog stila sa prvih ploča svog benda, seća se bitlmanije i majčinog zaposlenja kod Pola Makartnija (bila je spremačica), neuspešnih pokušaja sa violom: After a month of trying, the screeching noise I produced sounded like a tom cat being castrated with a blunt pair of nail scissors. Uspomene su naizmenično mrske i prijatne: zbog lošeg osvetljenja pod kojim je čitao, brzo kvari vid i počinje da nosi naočare – s druge strane, sticaj okolnosti im donosi novi, bolji smeštaj; usled izolacije zbog psihosomatske kožne bolesti, neko vreme provodi u ustanovi za nezbrinutu decu – i to mu pruža trajnu otpornost na snobizam ili izveštačenost; tu su crtanje murala (veliki talenat za likovnu umetnost) i budućih omota singlica, izleti među skinhedse, koledž Hornsey i bend „Bazooka Joe“ u kome je svirao bas. Važna figura u njegovom životu postaje dobri očuh Toni.

O prvom braku piše: I have often asked myself why we married and struggle to come up with a sensible answer. I had no right getting married at that time. I had no income and no idea of what it would mean. Neither of us was ready for marriage, but we were carried away by our romance and everyone seemed supportive of the idea.

Precizno locira preokret, na ličnom i profesionalnom planu:  I began to feel the pressure of living with my in-laws, felt enormous pangs of jealousy if Carol as much as spoke to other guys, and couldn't manage to both work at college and make music, which I was increasingly driven to do.

Then, one night in November 1975, I saw the Sex Pistols play their first gig.

Iz njegovog ugla posmatramo građenje pank scene, ulazak u bend „B-Sides“, odabir imena za grupu. Adam je, naravno, prvi čovek, dok mu se učinilo da Ants – mravi – nekako skladno zvuči u produžetku naziva, a i vredni su, izdržljivi, solidarni, sve sami postulati kojih će se u budućnosti, često i do krajnosti, držati.

Punk is usually referred to as if it was one big happy family affair centered around Seditionaries, the Roxy, the 100 Club and Vortex. The truth is, that was only partly true. Although it was a very small, if hugely influential, movement, there was a lot of personal loathing between the original punks. Most of the journalists who wrote about punk for the national music press were not part of the real scene and so didn't know who was mate with whom and which bands were not considered to be „real“ punks.

The original punks were all born into working-class and deprived families. Later, posh, middle-class kids who had been deprived only for being deprived, and who tought that being punk was „romantic“, became punks. Unsurprisingly, they didn't slash their chests with broken bottles, squat wrecked houses or have to sleep on the floor of scummy, unheated places because there was nowhere else to go.

na sceni kluba Vortex

Ove opservacije zvuče više nego poznato svakome ko je u tinejdžerskim danima bio deo neke alternativne gradske grupacije. Čak i u dvehiljaditim, mnogi milenijalci su glumili „pankere“, „rokere“ ili „metalce“ iz isforsiranog „bunta“ – posebno su bile zanimljive imitacije Sida i Nensi, koje su pojedini parovi romantizovali. Adam kao neposredni svedok razbija mit – zvao ih je Mr. And Mrs. Stinks: She was a junkie groupie who was as dumb as Sid was immature. (...) You knew Nancy was coming before you saw her because she smelled so badly, as if she'd pissed herself en route. Unsurprisingly, nobody liked her.

Interesantan je opis prve svirke „Ants“-a u restoranu Instituta za savremenu umetnost Čelzi, kada je neočekivana „buka“ izazvala pravu paniku među doteranim, uglađenim gostima koji su došli na večeru uoči zakazane predstave. Adam piše i o značajnom koraku koji je za njegov proboj predstavljao umetnički film „Jubilee“, o pomoći promoterke Džordan, te izneverenim obećanjima dobijenim od pank „kuma“ Malkolma Meklarena.

Nakon raspuštanja „Sex Pistols“-a, Meklaren je tražio novu zvezdu i prepoznao potencijal u Adamu, bacivši se na pretvaranje pank Pepeljuge u pravu senzaciju (zanimljivo, baš taj motiv čini siže budućeg spota „Prince Charming“). Zahvaljujući njegovim podsticajima, Adam počinje da čita o indijanskim i afričkim plemenima, razvijajući divljenje prema filozofiji i kulturi ratnika, ali i gusarima – koji su bili inspiracija za predstojeću modnu kolekciju Malkolmove partnerke Vivijen Vestvud. Međutim, u neočekivanom obrtu događaja, Meklaren mu praktično preotima bend radi formiranja sastava „Bow Wow Wow“, tako što ih je ubedio da je Adam prezahtevni egocentrik sa kojim je nemoguće raditi.

Uprkos velikom šoku, ostavljen na cedilu, Adam se ipak ne predaje i sreća u nesreći dolazi kroz udruživanje sa Markom Pironijem. Brzo su iskoristili razrađeni koncept na albumu „Kings of the wild frontier“, snimili spot, pojavili se u emisiji „Top of the Pops“– i ostalo je, zaista, istorija. Ovako opisuje svoj tadašnji izgled: ...an Apache/gypsy warrior look, with knee bells to make my moves percussive, kilt flying and a white stripe across my nose.

Posebno su mi zanimljive i simpatične bile sledeće epizode:

1. Nasuprot Mendi (inače, podstakao ju je da upiše glumu), za koju je sumnjao kako se želela priključiti the new Blitz/ New Romantic scene that was just starting in London, Adam tvrdi: I really did not want anything to do with them. Ovo je važno, jer, kao što sam spomenula, danas „Adam and the Ants“ važe za najbitnije predstavnike istog podžanra!

2. Reporterka lista „Guardian“ je, nakon prvog šire zapaženog nastupa grupe, ocenila kako Adam isn't very sexy (!). Reakcije: That made Mandy mad, but Marco laugh. A lot.

sa Mendi

3. Posle velikog uspeha (tek prve u nizu) američke turneje, primio je zanimljiv telefonski poziv. Majkl Džekson, tada još spremajući „Thriller“ koji će ga nepovratno ustoličiti kao Kralja pop muzike, zbog vremenske razlike budi Adama usred noći. Ovaj je isprva bio uveren da ga to drug iz benda zafrkava, pa je uporno spuštao slušalicu – sve dok se nije umešao Kvinsi Džons. Ispostavilo se da Majkla zanima njegova ikonična husarska jakna, prvobitno iz filma „The Charge of the Light Brigade“ (1968), u kome ju je nosio Dejvid Hemings.

4. Za svaki spot, Adam je crtao detaljne grafičke table, tzv. storyboard. Koreografija, scene, šminka, kostimi, sve je osmišljavano sa divljenja vrednom preciznošću i minucioznošću.

5. Ushićenje prilikom upoznavanja Roberta De Nira (čija je kćerka Drina bila Antfan, tako da joj je Adam obezbedio najbolja mesta na koncertu), Lajze Mineli (preporučila mu je šta da obuče prilikom predstavljanja kraljici Elizabeti II), Dajane Ros (jubilej 25. godišnjice Motown”-a) i Džeka Nikolsona.

6. Odgovor na pitanje novinara o smislu života: Too seek out happiness, to work hard and eventually get into a position when the work you do you don’t consider a job.

7. Adamova omiljena poslastica je sutlijaš (rice pudding). Postao mu je neka vrsta zaštitnog znaka kod fanova, koji su mu prilikom potpisivanja knjige donosili kutijice na poklon.

Tu su i osvrti na Live Aid nastup, medijsku histeriju koja ga je pratila tokom osamdesetih, snimanje reklame za „Hondu“ sa Grejs Džons (čiji je kraj, gde ga ona ugriza za uho, bio cenzurisan u Americi), solističke frustracije. Kako se bliži sredini devedesetih, priča postaje sve turobnija i meni lično do prepoznavanja bolna: gubljenje kontrole, izbegavanje lekova, nemarnost povodom fizičkog izgleda, frustriranost zbog neuspeha u radu kao inicijalna kapisla za slom:

* So far the three and a half years I filled my time trying to „work“, despite not having any. I read countless books, many of them biographies, and saw hundreds of movies. I told myself that it was all „research“ for the numerous screenplays that I was either writing or about to begin.

* Laziness was always a sin to me. I hated it, not least because it usually signalised a return of my depression.

* I started to lose interest in my appearance, which was the most obvious outward sign of my illness. I had always cared deeply about how I looked and what I wore.

U jednom trenutku je iz očajanja angažovao egzorcistkinju (!) da mu pomogne, u isto vreme prilično svestan koliko su to, zapravo, budalaštine. Adamov lucidni ton probija se i kroz takve odlomke, kao kada se priseća njene tvrdnje da su on, Brajan Feri i Bouvi u prethodnom životu bili – gušteri.

Pripovedanje je živopisno, uzbudljivo, empatično, sa mnogo smisla za detalje i dobrim osećajem za dinamiku, pojačavanje tenzije ili umetanje ironijske opaske kao rasterećenja. Izvanredno portretisanje ličnosti prepliće se sa finom introspekcijom. Adam je u potpunosti svestan sebe, svojih korena, ogrešenja i ispuštenih prilika, ali ipak zahvalan zbog lekcija iz prošlosti i uveren kako je život iza i ispred njega vredan, bogat, nesvakidašnji. Odlično napisana autobiografija istinski izuzetnog čoveka odlikuje se poučnošću netipičnom za većinom narcisoidne, samohvalisave ispovesti. Svojom inspirativnošću, knjiga upotpunjuje do sada izgrađen lik i delo ovog umetnika, čineći da ga poštujete, ako ne i (za)volite još više.


* Za potpunu predstavu o kreativnosti i morisonovskoj pojavi Adama na čelu svog nekadašnjeg benda, preporučujem snimak koncerta „The Prince Charming Revue“:

https://www.youtube.com/watch?v=oILeaRiLufY