среда, 12. јануар 2022.

Priče o pesmama: „Fantastično putovanje“

piše: Isidora Đolović

Pre nekoliko godina je Aleksandra – Slađana Milošević u mom gradu predstavljala dvotomno enciklopedijsko delo „Civilizacija i žena: Muška žena“, rezultat praktično celoživotnog istraživanja i promišljanja na temu skrivene, vekovima uglavnom prećutkivane snage našeg pola koja prevazilazi danas već izopačen i često veoma isključiv feminizam. Nije bilo dileme oko toga hoću li prisustvovati. Pre svega, Slađana je oduvek jedna od umetnica koje naročito cenim. Druga stvar, otkako mi je još kao tinejdžerki od nekolicine zaista dragih (i – muških) osoba, čije mišljenje, sasvim opravdano, izuzetno vrednujem, dodeljen takav (da!) kompliment, ni samu ne prestaje da me intrigira fenomen muške žene. Sa priličnom sigurnošću se može se reći da su interesovanja obično odraz našeg bića, vezujemo se za određeni aspekt koji već imamo ili makar naslućujemo u sebi. A Miloševićeva još od čuvene „Princeze“, preko „Ja sam neka čudna vrsta“ i „Sexy dama“, pa čak i u popularnom „Amsterdamu“, voli da po sličnom principu tematizuje figuru drugačije, istovremeno neuhvatljive i čulne, eterične i zemaljski zavodljive – žene.

izvor: interstellarmedium.files.wordpress.com

 

Kao nekrunisana kraljica rokenrola na ovim prostorima, uvek makar za tri koraka ispred balkanskog poimanja trendova, Slađana Milošević je inovativna i svestrana, mudra i senzualna. Danas je već čuvena njena nadasve poštena konstatacija kako čovečanstvo neće propasti ne budem li imala potomstvo – moja zaostavština je druge prirode. A posvećenost je, uz apsolutnu doslednost, još nešto čemu u njenom slučaju nema osporavanja ili zamerke. Uostalom, tako je vidljiva u svakom potezu povučenom tokom duge karijere.

Pesma „Fantastično putovanje“ prvi put je izvedena 1985. na prilično svaštarskoj manifestaciji festivalskog tipa, „MESAM“. Sve do dvehiljaditih se nije našla kao poseban singl na nekom od njenih studijskih izdanja. Autor kompozicije je Srđan Jul, široj jugoslovenskoj populaciji najpoznatiji po hitu „Koketa“, inače dosta tajanstven i osamdesetih produktivan beogradski muzičar. Tekst su zajednički napisale Slađana i, tada u svojim najboljim danima, Marina Tucaković. Moram priznati da ne prestaje da me iznenađuje broj kvalitetnih rock i pop izvođača sa kojima je Marina sarađivala, kao i njihovih pesama koje je sastavila pre ulaska u vode turbo-šunda. Ova stvar je lirski na tragu spomenutog, celokupnom karijerom Miloševićeve prisutnog koncepta, dok muzički predstavlja pravi primer synthpop zvuka osamdesetih. Zahvaljujući stalnim prelazima i intertekstualnim aluzijama, ostavlja utisak fantazmagorije, naddimenzionalnog leta, dok pratimo nekakvu iskonsku, arhetipsku viziju. Ključan je, naravno, motiv ženskog principa koji se ovde pokazuje u mističnom totalitetu.

U određenom smislu, radi se o tematskom nadovezivanju na duet sa Dadom Topićem, „Princeza“, s tim što sada u još većoj meri dolazi do okretanja, iz neposrednog unutrašnjeg ugla, nedostižnoj figuri idealne žene. Muška žena jeste prilično dvosmislena sintagma i ova pesma ne isključuje niti jedno od značenja: u isto vreme se poigrava apstrakcijom i raspoloživošću, ulogama gospodara i sredstva, bezazlenošću i lukavstvom. Tome prvenstveno doprinose kontrastirane metafore i neprestano lelujanje između područja snova i jave, imaginarnog i mogućeg, dominacije i pokornosti (s tim što se čini da naposletku ipak prevlada suptilna ženska manipulativnost). Naročito je zanimljivo što se kroz komparaciju sa pojedinim figurama vrši preplitanje mitskog sloja, sačinjenog od arhetipa „večitog ženskog“ (polazeći od antike, na koju su sve vreme prisutne snažne aluzije), sa modernošću (fikcija i istorija, kreativnost i subverzivne akcije, podučavanje i prestupništvo): ona je i muza i bajadera (naravno, ne kolač!) i Meri Popins i Mata Hari. Ta dvostruka, večito fleksibilna, uzbudljiva ženstvenost se, na prvi pogled i deklarativno, stavlja na raspolaganje prilagođavanjem željama drugoga – dok zapravo sve vreme ima potpunu kontrolu nad vlastitim transformacijama.

Dakle, u strofama koje su relativno jednostavne, zahvaljujući odličnoj usklađenosti sa melodijom dolazi do građenja izuzetno žive atmosfere i uzajamne prožetosti lirskih figura sa muzičkim preokretima. Elektronski zvuk karakterističan za epohu nastanka pesme savršeno odgovara zagonetnom štimungu: to je suštinski jednolična sintisajzerska tema u tri-četiri varijacije, ali se one brzo i na pravim mestima smenjuju tako da osnovni motiv biva održavan na istom nivou napetosti. Zbog toga sve deluje poput snoviđenja ili hipnoze, koja upravo zato ostaje u području ženske kontrole i suvereniteta.

Mada je kao preduslov postavljen tuđi potez, pošto jednom aktivira sopstvenu maštu, predmet obraćanja ostaje tek svedok – težište akcije premešta se na „subjekat“. Slike su izrazito estetski povlašćene, istančane, skrojene od spoja svih mogućih suprotstavljenih elemenata (snovi od somota, oblaci oslikani iz priča kiše i Meseca), tu je direktna referenca na orijentalnu zavodljivost „1001 noći“, ali pre svega (Šeherezadine) priče i njene sposobnosti stvaranja svetova, produženja pažnje, preuzimanja vlasti. Tu dolazi do skoro neprimetnog obrtanja: noći u dan, a snova u buđenje (deo između refrena i strofe i zvuči kao zahtev, komanda). Poređenja i epiteti su takođe raspoređeni prema kontrastu (stidljiva – nevidljiva; nevina – otrovna; čudesna – zanosna), uz posebno značajan motiv čarobne lire. Sve vreme se pronalaze primeri za dočaravanje dvosmislenosti, superiorne (samo)kontrole i višeznačnosti ženske prirode.

Deo koji glasi: Moje moći ne prestaju / zlatne sfinge ih čuvaju, posebno upadljivo ističe i razotkriva u čijoj vlasti leži čitava „igra“, uspešno se koristeći staroegipatskim motivom kao jasnim ukazivanjem na zagonetačku, smrtonosnu inteligenciju Sfinge i, još dalje, kult ženskog božanstva (Izide) kao izvora koji još i danas nosi univerzalnu snagu. Ovo je pesma zavođenja i kreativne manipulacije doslovno umotane u privid predavanja: „igračka“ se preobražava prema sopstvenoj volji i, samim tim, usmerava tok „putovanja“. Zaista, fantastično je koliko i omamljujuće.

Zvanični video je takođe prilično interesantan. S jedne strane potpuno u duhu svog vremena, što znači: trapava i danas prilično smešna produkcija televizijskog studija; a sa druge u potpunosti obeležen zadivljujućom pojavom Slađane Milošević. Ni svi jeftini efekti i parodične muške inkarnacije (čini mi se da je glumac, ili jedan od njih, Dubravko Jovanović?) nisu dovoljno apsurdni da umanje snagu efektnog imidža i estetike (osamdesetih godina i inače veoma popularan sajber-kosmički stil, ovde u skladu sa poentom pesme), veoma moderne čak i za današnje kriterijume. Futuristička, minimalistička crna kombinacija, savršena šminka, izražajno lice – sve je na svom mestu. Što se samog kostima tiče, Slađana je pre par godina na svojoj Facebook stranici, uz fotografiju sa naslovnice „TV revije“ iz 1986. (gde pozira u identičnoj odeći), napisala nekoliko zanimljivosti. Naime, sašio ga je Vladimir Rudinski, šešir je dizajnirala sama – kao i štitnike za noge, dok je triko naručen iz Narodnog pozorišta. Materijal je najfiniji francuski žersej, a kreacija se, kao unikat, još uvek nalazi u Slađaninom vlasništvu. Kostim je namenski, konceptualno povezan sa pesmom, dok šešir simbolizuje kretanje planeta po putanjama oko Sunca ili, u drugoj varijanti, elektrona oko jezgra atoma, objasnila je Slađana.

Pojavivši se u kadru kao neka vrsta putnice kroz vreme, čini da nakon gledanja ovog spota (iz, ponoviću, 1985!) uopšte nije opravdano oduševljavati se Lejdi Gagom, Duom Lipom ili raznim ovdašnjim „divama“, čiji su vizuelni trikovi davno „provaljeni“ još pre tri-četiri decenije – samo sa više autentičnosti i ukusa.

Zanimljivo je da postoji i naučnofantastični film pod istim imenom (Fantastic Voyage), snimljen 1966. godine i sa Rakel Velč u glavnoj ženskoj ulozi. Iako je (nategnuto) možda naslovom predstavljao daleko nadahnuće, siže pokazuje da se na tome očigledno završava svaka sličnost.