недеља, 23. јануар 2022.

Tim Barton i „Batman“: Više od groteske

komentariše: Isidora Đolović

Kažu da nastavci višedecenijski trajućih franšiza prilično nepogrešivo odaju kojoj generaciji pripadamo, kada se od nas zatraži izjašnjavanje po pitanju omiljenih. Ili, što je podjednako tačno, kojoj stilskoj i idejnoj školi naginjemo. Deceniju iza nas obeležila je ekspanzija filmova o superherojima, a kada je reč o ekranizovanju stripova posvećenih Mračnom vitezu Gotama, ubedljivu prevlast odnosi trilogija Kristofera Nolana. Samim tim, mnogi gotovo papagajski, često iz navike prihvatanja „proverenog“ suda aktuelne većine, kao iz topa odgovaraju na sledeće pitanje: „Koji (vam) je „Betmen“ (Batman) najkvalitetniji?” Koliko god bila značajnim delom opravdana, fami umnogome doprinosi tragična, prerana smrt Hita Ledžera, koja je njegov (posthumno i Oskarom nagrađen) portret Džokera uzdigla do, skoro pa nedodirljivog, kulta. Bez namere da rušim mit, jer, svaka vizija uz neophodan kvalitet dobija legitimitet nezavisno od pojedinačnih nijansi ukusa, posvetila bih malo više pažnje verzijama koje su obeležile moje odrastanje, a sve mi se čine nekako, uporno, nepravedno zanemarivanim. Reč je o jedinstvenom oživljavanju stripskog sveta viđenog okom Tima Bartona iz najboljih dana stvaralaštva.

„Nolan je sasvim izgubio busolu, a Betmen je, uz scenarističku, dramaturšku, jesting, režijsku i svaku drugu suvislost, izgubio ono što ga Betmenom čini: svoju gotiku. Malo to veze ima s promenom scenografije i režijske paradigme, pa i s ovaj put posvemašnjim ideološkim zastranjenjem. Stvar je u sub rosa izvedenoj promeni žanra i, još važnije, stila. A taj stil, ta noir Gotham gotika, senzibilitet za nju, uvijek rubno karikaturalan...”

(Marko Pogačar, Jugoton gori, str. 90)

 

„Batman“ (1989)

Pretpostavljam da je svima već dobro poznato koliko je veliki događaj za istoriju filmova o superherojima, čijoj hiperprodukciji danas svedočimo, predstavljalo prvo igrano ostvarenje posvećeno oživljavanju DC Comics junaka na velikom platnu. Od početka obeležen neobičnim, čak kontroverznim rešenjima, proces je doneo konačan rezultat ništa manje začudnosti. Tim Barton, jedan od najekscentričnijih holivudskih stvaralaca sa definitivno odmah prepoznatljivim autorskim pečatom, u to vreme nije bio naročito iskusan, pa odluka studija „Warner Bros.“ da upravo njega angažuje za režiju predstojećeg blokbastera i dan-danas izmiče svakom logičnom objašnjenju. Mada je saradnja dogovorena još 1986. godine, realizacija je odobrena tek pošto je njegov film „Bitlđus“ doživeo uspeh.

Procene da je u pitanju budući veliki bioskopski hit pokazale su se tačnim, umnogome zahvaljujući žestokoj marketinškoj kampanji. Producenti su bili John Peters i Peter Guber, a scenaristi Sam Hamm i Warren Skaaren, dok kasting podiže očekivanu buru. Neki od kandidata za tumačenje naslovne uloge bili su Mel Gibson, Kevin Kostner, Čarli Šin, Tom Selek, Harison Ford, Bil Marej, Denis Kvejd, Vilem Defo. Barton je najpre pokušao da ubedi Pirsa Brosnana, koji ideju odbija smatrajući taj tip uloga neozbiljnim. Konačan izbor razgnevio je fanove stripa, koji su studiju poslali pedeset hiljada protestnih pisama – naime, usled dotadašnje pretežne afirmisanosti u žanru komedije, Majkl Kiton je unapred ocenjen kao loše rešenje. Kako su se samo prevarili...

Što se tiče njegovog protivnika i druge najisturenije figure u filmu, Džokera, u opticaju su bili Tim Kuri, Džon Litgou, Rej Liota, Džejms Vuds, pa čak i Dejvid Bouvi. Barton je želeo Džona Glovera (ali je studio insistirao da to bude neko sa holivudske „A“ liste), a Robin Vilijams – ulogu, za sebe. Džek Nikolson pobeđuje kao favorit studija još od ranih osamdesetih. Zabeležen je njegov zahtev za najvišom zaradom i sopstvenim izborom satnice snimanja. Iz današnje perspektive, isplatio se svaki cent i gram strpljenja.

Naposletku, glavnu žensku ulogu trebalo je da odigra Šon Jang, koja je u „Blade Runner“-u i Linčovoj verziji „Dine“ već dokazala da može alternirati između fatalne žene i akcione junakinje. Ipak, zbog neočekivane povrede na jahanju, morala je biti zamenjena odmah raspoloživom koleginicom, a ispostavilo se da je to bila Kim Bejsinger. Odigraće Viki Vejl, fotoreporterku i predmet romantičnog interesovanja protagoniste.

Pored zaštitnih lica, ono što filmove čini prepoznatljivim i ikoničnim svakako su zvučna podloga i vizuelni aspekt. Muziku je komponovao Deni Elfman, kome je to bilo prvo iskustvo rada na visokobudžetnom projektu. Glavnu temu za Džokera snimio je Prins, što je rezultovalo čitavim albumom „Batman“, sa devet autorskih pesama. Na njemu se, pre svega, nalaze „Batdance“, „Partyman“, „Scandalous“ (čuje se na završnoj špici, iza Elfmanovog zvaničnog instrumentala) i odličan duet sa Šinom Iston, „The arms of Orion“. Tako je film, zapravo, dobio dva soundtracka.

Tema i ton delimično su zasnovani na stripovima „Ubistveni vic“ Alana Mura i „Povratak Mračnog viteza“ Frenka Milera, ali je Barton iskoristio priliku da gde god je bilo moguće primeni vlastite zamisli, bez obzira da li to donosi veća odstupanja. Arhitektonski stil Gotama inspirisan je filmovima iz dvadesetih godina prošlog veka – „Kabinet doktora Kaligarija“ i „Metropolis“, art dekoom i nemačkom ekspresionističkom gradnjom, tako da sve skupa ostavlja utisak velikog omaža film-noaru i tridesetim godinama, istovremeno zadržavajući upadljivi šmek osamdesetih.

Centralni sukob priče, Barton je smestio „između dva ludila“ (a complete duel of freaks), tvrdeći kako upravo potpuna sloboda usled socijalne izopštenosti čini Džokera tako kompleksnim likom. S druge strane, Brus Vejn je nosilac podeljene ličnosti, od kojih je jedna javno izložena, dok druga uvek ostaje skrivena u tami.

Pokrenuta je prava-pravcata Betmanija, pa su čitavog leta „kao alva“ prodavani suveniri i stripovi, a film veoma brzo dokazao efektnost tako jasnog, čvrstog koncepta. Pored publike, uspešno je pridobio kritičare koji su pohvalili što je „mračno zabavan“, opraštajući i činjenicu da estetika tvorce filma zaokuplja više nego zaplet i karakterizacija likova. Premijerno prikazivanje upriličeno je 19. juna u Los Anđelesu i na crvenom tepihu okupilo mnoge poznate ličnosti, a usledila je i veoma uspešna, do danas visoko cenjena animirana serija.

Filmsku priču otvara fantastična, prepoznatljiva muzika, uz tamnoplave nijanse koje formiraju kameni logo. Panorama Gotama pod noćnim osvetljenjem odaje istovremenost retro i futurističkih obeležja: na ulicama uočavamo kako pankerski, tako i u eleganciji epohe tridesetih stilizovane prolaznike. Prva scena je zanimljiva zbog proizvođenja lažnog utiska: incident u vidu napada na tročlanu porodicu u mračnoj uličici, ne obuhvata (kao što se, verujem, mnogima učinilo) Vejnove, nego je više nagoveštaj kasnijeg sećanja na nesreću koja je zadesila roditelje glavnog junaka. Komentar jednog od džeparoša: There ain't no Bat, prati upečatljivo pojavljivanje heroja i opovrgavanje rečenog, sa dobro izbalansiranom dozom humora. Dim iz šahti i plava izmaglica prostoru daju njujorški šarm.

Odmah smo upoznati sa glavnim problemom grada: Gotam Siti je leglo beznadežne korupcije, koju novoangažovani Harvi Dent (Bili Di Vilijams) namerava da iskoreni u saradnji sa narednikom Gordonom (Pat Hingl) i gradonačelnikom Borgom (Li Volas), iako je prvi čovek policije Ekhart (Vilijam Hutkins) u direktnom dilu sa vođom kartela, Karlom Grisomom (Džek Palans). Prvi čovek potonjeg, Džek Napijer (Nikolson) predmet je tuđih aluzija o neuračunljivosti, dok se potajno viđa sa šefovom ljubavnicom Ališom Hant (Džeri Hol) – mada za nju, inače, baš mnogo ne mari.

Radoznali i pomalo drski novinar Aleksander Noks (Robert Vul) istražuje fenomen maskiranog zaštitnika, dok se uprava grada priprema da, uprkos ispražnjenoj kasi, u velikom stilu proslavi dvestotu godišnjicu naselja. 

Noksa kolege u redakciji ismevaju zbog opsednutosti tajanstvenom figurom Betmena, zovu ga „grof Drakula“ i crtaju karikature, ali njegovo zanimanje ipak deli još neko – atraktivna pridošlica, afirmisana fotografkinja Viki Vejl (Bejsinger). Do sada je radila podjednako modne editorijale i ratna izveštavanja, s tim što poslednje daleko više ceni. Legendarna je prva Noksova reakcija na prisustvo za kancelarijskim stolom: Hello, legs!

Diverzija na fabriku „Axis Chemicals“ za Grisoma je ujedno prilika da se reši suparnika. Sa džoker kartom u ruci (simbolično – u pitanju je zamena za svaku drugu, tj. nosilac univerzalno primenljivih poteza) i u ljubičastom odelu (sve sami nagoveštaji), Napijer sluti kako ga šef istura jer je otkrio njegovu aferu.

Na dobrotvornom prijemu u kući misterioznog bogataša, „padobranci“ Viki i Noks isprva se, bukvalno naglas i simpatično trapavo, pitaju ko je tu Brus Vejn (Kiton)? Odani Alfred (Majkl Gug) sve vreme „trčkara“ za dotičnim, kupeći čaše koje ovaj nemarno ostavlja gde stigne. Odlična je scena u oružarnici: dok reporteri pokušavaju da pogode meru u kojoj prostorija (ne) govori o domaćinu, Brus im ležerno i očigledno veoma zabavljen, prilazi s leđa. Nagli odlazak, uslovljen Alfredovom ne toliko suptilnom „dojavom“ o frci na drugom kraju grada, prati Noksova opaska o milijarderima („Znaš li zašto su tako čudni? Jer im se može.“) i komentar ispred lažnog ogledala: „Vidiš ovo? Možda je trebalo da bude Brus Sujetni“ (igra rečima: Vain, umesto Wayne).

Betmen upada usred nameštaljke (Grisom je poslao dojavu Ekhartu, ne bi li Napijer bio uhvaćen na delu), pri čemu je posebno zanimljivo obratiti pažnju na čuvenu nezgodu sa kiselinom. Istovremeno je izaziva – i pokušava da spreči. U tom trenutku ne znamo je li zaista prisutan tračak svesnog dvoumljenja usled eventualnog bljeska sećanja na traumu iz detinjstva, ali kasniji tok radnje neminovno nas vraća na ovaj trenutak. Svedoci smo početka geneze Džokera.

Prvi sastanak Brusa i Viki odigrava se u njegovoj kući, dok najpre pokušavaju da doslovno premoste distancu u vidu ogromnog trpezarijskog stola. Uz pomoć provodažijski raspoloženog Alfreda, Viki uspeva da dopre do prave ličnosti introvertnog ekscentrika.

Gotovo istrovremeno, ishod operacije izvedene na unakaženom Napijerovom licu (I'm a lot happier) oslobađa Džokera u punoj teatralnosti, bezumlju i žeđi za osvetom.

Jedan od najupadljivijih signala dualne prirode: Brus vežba/visi naglavačke.

Među kultnim Džokerovim replikama nalazi se ona izgovorena uz prozor, kroz koji se vidi noćno nebo iznad grada: Gotam – uvek mi izmami osmeh. Lakrdijaš veoma brzo preuzima igru, revanširajući se nadređenom. Kada ga član bande bude upitao: What's with that stupid grind?, odgovoriće: Life's been good to me. Sve do kraja filma, njegove replike su veoma umesno zasnovane na poigravanju značenjem „isceljujuće moći smeha“ i upravo ga ta konstantna pretnja, nesumnjivo zastrašujuća priroda uprkos naizgled cirkuzantskoj i potpuno ludoj pojavi, čini tako jezivim. Ovu dimenziju lika čak ni Hit Ledžer nije uspeo da dotakne ili zaseni.

Džokerove zaštitne boje su ljubičasta i zelena, sa povremenim uplivom narandžaste, a muzika i gegovi namerno naglašeno cirkuzantski. Naročito makabristički deluje scena Džokerovog „razgovora“ sa upravo sprženim lešom u kancelariji. Uzgred, kada me pitaju zašto toliko volim baš prva dva filma o „Betmenu“, između mnoštva faktora na pamet mi odmah pada i njihov kolorit – dovoljno je reći, omiljene boje su mi (tamnije) ljubičasta i tamnoplava, a ovde ih ima koliko želite. Svuda su prisutne, preplavljuju ekran.

Među najlepšim „dnevnim“ scenama izdvojila bih onu kada Viki (prelepa Kim sa crnom beretkom – kako ikoničan izgled!) iz prikrajka prati zagonetku dve ruže na asfaltu pred napuštenim hotelom. Majkl Kiton ovde još jednom pokazuje majstorstvo „neme“ glume i zašto je najbolji Brus Vejn/Betmen svih vremena. Obratite samo pažnju na njegov pogled, stav, izražajnost u ćutanju.

Tokom pokolja pred gradskom većnicom, izvedenog u pantomimičarskom maniru, Džoker se služi bukvalizovanjem metafore ubojitog pera (moćnijeg od mača). Kasnije, frustriran zbog prisustva još jednog „čudaka“ u gradu, kao konkurencije, razbija ekran televizora bokserskom rukavicom na opruzi.

Naravno da mi nikad ne promakne Brusova impresivna kućna biblioteka.

Govoreći o uvrnutom, zlokobnom humoru, možda najbolji primer predstavlja reklama za „Smylex“, Džokerov otrovni sastojak kojim kontaminira kozmetičke proizvode. Između ostalog, najavljuje on, daje vam: That lucious tan, those ruby lips, and hair color so natural, only your undertaker knows for sure! Izdvojila bih zapuštenost kasnijih spikera, nakon prvog ubistva uživo, jer narod više nije siguran u kom se spoju sastojaka nalaze smrtonosne hemikalije.

I govoreći o Džokerovom izvitoperenom shvatanju lepog, nezaobilazna je scena u muzeju. Na prevaru domamivši Viki, pojavljuje se uz ljubičastu izmaglicu i melodiju „Partyman“ (vidite, zamerke o neuklapanju Prinsove muzike u film baš na ovim mestima padaju u vodu), vrši postmodernističku „doradu“ izloženih slika, između ostalog stavljajući svoj potpis (Joker was here), obrazlažući „misiju“ (I make art until someone dies, see? I am the world's first fully-functional homicidal artist) i pokazujući užasnutoj Viki unakaženo Ališino lice (She's just a sketch, realy...; I'm no Picasso, but do you like it?). U ovom filmu je malo istaknutih ženskih likova, ali je samo prisustvo božanstvenih Kim i Džeri više nego dovoljno – potpuno se uklapaju u estetiku i prefinjenost nedefinisanog doba, jer izgledaju istovremeno klasično i avangardno.

Od ovog dela filma počinje i famozno, stalno vrištanje Bejsingerove, tj. Viki, koja od radoznalog istraživača postaje gotovo isključivo svedena na „damu u nevolji“.

Dobra scena vožnje Betmobilom kroz tunel ističe nemu zapitanost o identitetu čoveka koji je izbavlja. Raskrinkavanje tajne otrova baca kolektiv u dilemu i po pitanju Betmenove prirode, pre svega odnosa prema Gotamu (klasično: Friend or foe?). I, naravno, ono što ne treba reći nijednoj ženi: You weigh a little more than a 108.

Pokušaj ispovedanja u Vikinom stanu prekida upad Džokera, nakon čega se Brus i sam u jednom trenutku gubi (Let's get nuts!). Prvi put čujemo uobičajenu rečenicu namenjenu „plenu“ kriminalca, inače meni jednu od najomiljenijih filmskih replika svih vremena: Have you ever danced with the devil in the pale moonlight? Ona postaje okidač za lagano isplivavanje potisnute traume iz detinjstva i vodi ka raspletu.

Pre toga, Viki dobija interesantnog „skočka“ iz kutije – ruku sa nekoliko uvelih stabljika odsečenih cvetova.

Flešbek scena ubistva Brusovih roditelja, na njegove oči, veoma je dobro ispala usled prigušenog zvuka koji svemu daje dodatni efekat. Izmena identiteta ubice, koji je ovde mladi Džek Napijer, a budući Džoker, izazvala je mnoštvo kontroverzi i negodovanja ljubitelja stripa. Međutim, u kontekstu filmske priče i interakcije između Betmena i Džokera, odnosno, Vejna i Napijera, funkcioniše više nego dobro.

Vidimo i transformaciju superheroja pred polazak u akciju, a to je demoliranje „Axis“-a Betmobilom. Druga značajna scena koja sledi je loženje rulje novcem, uz zvuke još jedne Prinsove numere – sasvim odgovarajuće „Trust“. Dok Noks rezignirano komentariše „pohlepu Gotama“, Džoker je samozadovoljan: I'm giving away free money (Zvuči tako aktuelno, zar ne?). Let otrovnih balona iznad Gotama upotpunjuje uvrnutu atmosferu.

Završnica se odigrava u napuštenoj katedrali i prepuna je interesantnih simbola. Viki nosi belu odeću, Džoker na stepeništu zaključuje: Draga, moram te na vreme odvesti u crkvu, ambijent je nešto između kule u crtanoj verziji Maleficent i Kvazimodovog skrovišta (tu su čak i gargojli od kamena). Unutrašnjost zdanja, gde je sve već odavno zapušteno i u stanju raspadanja, sugeriše kako  se nalazimo u gradu bez vere.

Vrhunska je scena u najvišem zvoniku: isprva se čuje samo Džokerov glas, dok iz mračnih ćoškova iskaču „nindža“ napadači. Sledi valcer sa ošamućenom Viki.

Njena opaska: (Mr. Joker, you say such beautiful things. And you're so powerful...and purple) Oh, I love purple!, kasnije se našla u Prinsovom spotu, kao parafraza. Džoker koristi staru foru: Ne bi valjda udario čoveka sa naočarima? Kako se ispostavlja, obojica žele osvetu i na neki način su prethodnim akcijama stvorili jedan drugoga.

Zanimljive su mi dve stvari u sceni Džokerove pogibije: način na koji se prethodno potpuno gubi u mešavini trijumfa i rizika (Sometimes I just kill myself!) i mehanička igračkica koja mu, nakon pada, još otkucava u zadžepku.

Verujem da je odjava svima dobro poznata: Alfred dolazi po Viki, pravdajući Brusa zbog  kašnjenja – što ona, sada znajući tačan razlog, mirno prihvata. Istovremeno, uspostavljen je signalni mehanizam nad gradom.

Prvi deo franšize je bez imalo sumnje ikoničan, naročito u vizuelnom pogledu, što ga ujedno čini najvernijim stripskoj osnovi. Sve i da nije pionirski u istoriji dugometražne filmske priče o Betmenu, uživao bi kultni status zbog autentičnosti, opipljive atmosfere jednog neobičnog, a ipak, iza groteske veoma relevantnog sveta, kao i duha koji toliko nedostaje, recimo baš Nolanovoj trilogiji, uprkos svemu ostalom što je donela. Bartonova specifična vizija doprinela je da prikazano poseduje izrazito umetnički pečat, pa estetska strana više puta zasenjuje akciju, a likovi su često upadljivije simboli nego „samo“ ljudska  bića.

Iako tipski, oni su istovremeno visoko individualizovani, sa posebnim naglašavanjem sučeljenosti, a mestimično i dvojničkog stapanja centralnih figura: Brusa Vejna/Betmena i Džeka Napijera/Džokera. Već sama dualnost identiteta nameće povlačenje paralele između njih dvojice, što podrazumeva oštru suprotnost unutar korelacija uslovljenih međusobnom odgovornošću za genezu persone onog drugog (možda bi bilo dobro da preciziram kako, koristeći reč persona na blogu, uvek imam u vidu Jungovu definiciju: maska, površinski sloj koji štiti ličnost od okolnog sveta). Oduzevši živote njegovim roditeljima, Napijer postavlja osnovu za kreiranje budućeg Betmena. Time je, kao što sam već naglasila, inače nepopularno odstupanje Tima Bartona od izvorne priče dobilo solidno opravdanje, produbljujući lik antagoniste i motivišući završni sukob. 

Wayne Manor, 1989.

S druge strane, Betmenovo skoro pa nehotično posredovanje u incidentu koji je doveo do nastanka groteskne figure Džokera, zapravo je povod konačnog prelaska labilnog i pokvarenog Napijera na stazu ludila kao područja potpune slobode. Odmetništvo i bezakonje, čijom je ivicom Džek uveliko gazio (što vidimo još iz scena sa Grisomom i Brusovog sećanja), sada mu ostavljaju potpuno odrešene ruke.

Brus Vejn je prema svim kriterijumima introvertni, za okolinu ekscentrični „čudak“, čovek čija prošlost u ovom filmu biva tek „zagrebana“ i u najosnovnijim crtama predočena – ali, bez potpunog obrazloženja. Njegovu u isto vreme nužnu i svojevoljnu distanciranost od svake vrste neposrednijih ljudskih kontakata sem Alfreda, površinsku hladnoću pomešanu sa dubokim osećanjem zbunjenosti nad samim sobom, Majkl Kiton uspeva da postigne sa još nedostižnom perfekcijom. Njegov Betmen nije karikatura, ni na koji način prenaglašen – glasom, držanjem tela, pretećom smirenošću, pogledima, ali i zbunjenim šarmom, odlično igra Brusa Vejna.

Kao njegov takmac, Džek Nikolson u ulozi Džokera ostavlja jedan od najubedljivijih, nezaboravnih portreta negativca čije lakrdijaštvo sa svakim pojačanim potezom postaje zlokobnije i u većoj meri preteće. Virtuoznost se spaja sa zabavljanjem u procesu kreiranja ovakvog lika. Scene u kojima se pojavljuje, rečenice koje izgovara, momentalno dobijaju antologijski status.

Kao podrška, izdvajaju se Alfred, Viki i njen radoznalo-podrugljivi kolega Noks, dok prisustvo ostalih likova, prvenstveno Denta i gradonačelnika, nažalost nije ni blizu iskorišćeno. Upotreba muzike je, naprotiv,  u svakom pogledu i trenutku savršeno odgovarajuća.

* Nije usko vezano sa samim filmom, ali, danas je skoro podjednako legendarno prisustvo Rivera Finiksa na premijeri

Okupljenim novinarima je tom prilikom priznao: Moja očekivanja su prilično jednostavna.  Nadam se da ću iz bioskopa izaći sa osećajem uživanja u onome što sam video. Nadam se i da će produžiti sjajne uspomene koje imam o ranijoj seriji (sa Adamom Vestom u naslovnoj ulozi, prim. I.Đ.). Odrastao sam uz nju. Bila je među retkim televizijskim programima koje sam gledao. Mislim da činjenica kako se River pojavio u običnoj rege majici i farmericama, bukvalno „ustao iz kreveta“, a svejedno izgledao prelepo i šmekerski, otprilike koliko i film doprinosi opštoj predstavi o estetskim standardima nekih, čak ne ni toliko ranijih, vremena... (Mnogo godina kasnije, njegov mlađi brat je upravo za ulogu Džokera dobio Oskara.)

 

„Batman Returns“ (1992)

Nestrpljivo očekivani nastavak pojavio se tačno tri godine nakon velikog uspeha prvog dela, ponovo u režiji Bartona, produkciji „Warner Bros.“-a i sa Elfmanom zaduženim za muziku. Ne naročito raspoloženom za dalju saradnju, reditelju su obećali još veće kreativne slobode – što je očigledno oberučke iskoristio. Scenarista je ovoga puta bio Danijel Voters, a svoje uloge su ponovili Majkl Kiton, Pat Hingl i Majkl Gug.

Što se tiče pojačanja, „Povratak Betmena“ uspeva da okupi možda čak još impresivnija imena, svakako sa upadljivijim udelom u priči. Deni DeVito prema preporuci Džeka Nikolsona „uskače“ u kostim Pingvina, jednog od najbizarnijih likova Betmenovog univezuma uopšte. Drugog antagonistu, Maksa Šreka, trebalo je da igra Dejvid Bouvi, koji je na kraju ipak odustao zbog filma „Tvin Piks“ na kome je istovremeno radio. Mada ga se Barton u početku plašio, ulogu uspešno preuzima Kristofer Voken. Ime njegovog lika je, inače, aluzija na glumca iz filma „Nosferatu“. Naposletku, da zagrize najveći izazov – Ženu mačku (Catwoman), umesto trudne Anet Bening, na svoju veliku radost izabrana je Mišel Fajfer i, zaista, bolje opcije nije moglo biti. Za potrebe pripremanja uloge, Mišel je trenirala kik-boks i rukovanje bičem.

Bo Velč je prostor redizajnirao kao spoj fašističke arhitekture i izložbi Svetskog sajma, proučavajući ruski stil i nemački ekspresionizam. Više slobode u komponovanju dobio je i Deni Elfman, a pesmu „Face to face“, kojom se soundtrack završava, snimili su Siouxie and the Banshees, jedan od Bartonovih omiljenih bendova. 

Kontroverze nisu izostale, pa se tako zbog scene u kojoj pingvini nose rakete u obliku i bojama prazničnih lizalica, vezane za leđa, pobunilo Društvo za zaštitu životinja. Okolnosti snimanja su, inače, uglavnom uspešno čuvane u najstrožoj tajnosti.

Uprkos pojedinim zamerkama da je „suviše mračan i nasilan“, film generalno pobira uspeh na svim poljima, mada ne i toliko novca kao prethodni. Ne samo što je odlično dočekan, već je samom reditelju draži od prvog dela (isto važi za potpisnicu ovih redova).

Nažalost, već sledeći nastavak snimljen je bez Kitona i Bartona (koji, doduše, ostaje prisutan kao producent), u skladu sa željom studija da izvrše zaokret u komercijalnijem, više porodično/dečije orijentisanom smeru. O tome, nadam se, u februaru...

Radnja filma se u celini odigrava tokom božićnih praznika, čineći neku vrstu gotske trilogije sa „Edvardom Makazorukim“ i „Noćnom morom uoči Božića“, Bartonovim ostvarenjima iz tri uzastopne godine. Počev od (tada još uvek izrazito pozitivno konotirane) bartonovštine, ostvarenje predstavlja veliki korak napred. Istina je da znatno odstupa od stripske verzije, uvodeći i često isturajući jednog antagonistu u još upadljiviji plan nego naslovnog junaka – ali, ni to nije tako prosto ili lišeno poente. Usložnjavajući svoj „freak show“, reditelj ovde nastoji da naglasi i svestranije postavi temu identiteta, odnosa lica i maske (izvorne ličnosti i persone), pri čemu najveći antiheroj nije najizobličeniji među njima, (uostalom, više životinjski nego ljudski) Pingvin, već hladni oportunista Šrek. Dinamika uspostavljena između Seline Kajl i Brusa Vejna je izvanredna, a dijalozi prepuni još uvek kultnih, briljantnih replika. Naposletku, počev od scenarija, preko vizuelnog (estetike) i glumačkih izvođenja, pa do muzike, sve je pomereno makar za veliki korak dalje, veoma unapređeno.

Početak prilično jasno pokazuje kome će u najvećoj meri pripasti središte sižea: imamo to fantastično, gotsko otvaranje u znaku predbožićnog rođenja nakaznog deteta u domu Koblpotovih. Obratite pažnju na motiv (doduše, bele) mačke, verovatno prve žrtve koju će uzeti ova nesvesna nevolja i sramota porodice. Odlučivši da ga se reše, bogataši sina u kolicima bacaju niz reku/kanal ispod mosta u Gotamskom parku, pri čemu ga (otplovio je niz kanalizaciju) prihvata svet podzemlja: najpre kolonija pingvina nastanjenih ispod zoo-vrta, a nešto kasnije i putujući cirkus nakaza. Prva u nizu izokrenutih biblijskih aluzija nalazi se u sličnosti sa Mojsijem (predavanje detetove sudbine vodi), a nastavlja se kada radnja „pretrči“ trideset tri godine (sa starozavetne, prelazi se na novozavetnu simboliku i Isusa). Inače, vraćanjem sa uvodne situacije na neposrednu najavu filma, menja se i muzička tema, od izrazito atmosferičnih gotskih začina (hor, orkestracija) ubrzavši u već poznatom „betmenovskom“ maniru. Prisustvo slepih miševa u podzemlju takođe dobro služi isprepletenosti najavnih signala.

Vizuelno preovladavaju siva i ledeno plava, zbog čega sve izgleda još impresivnije nego prošli put.

Ponovo je Božić i Alfred, hodajući zavejanim centrom, posmešljivo reaguje na uzvikivanje kolportera o „čoveku-pingvinu“ koji živi negde ispod Gotama. Gradskim ulicama dominira logo iskeženog mačora, obeležje preduzeća „Shrek's“ kojim upravlja tajkun poznat kao Deda Mraz Gotama. Njegovo obraćanje sugrađanima na ulici prekida iznenadna pojava cirkuske bande. 

Istovremeno, poznati signal dopire do kuće (sada nešto drugačije – nije upadljivo ograđena, pa na čistini, uglavnom snimana pod noćnim nebom, deluje znatno misterioznije) u kojoj Brus Vejn, sedeći u mraku biblioteke, iznenada biva njime osvetljen i prenut iz ko zna kakvih misli.

Prvi susret Betmena i Seline Kajl, smotane sekretarice Maksa Šreka, desio se na ulici, dok ju je izbavljao od nasilnika-cirkuzanta. Njen način reagovanja je, od samog početka, jedinstven: Well, that was very brief – just like all the men in my life... (sebi) What men?! Uvek mi je simpatično njeno gotovo detinjasto oduševljenje otkrivanjem i dejstvom „šokera“, koji, uzgred, predstavlja dobar primer tzv. Čehovljeve puške, budući da isti predmet dobija veoma važnu funkciju u završnici.

Sklanjajući se pred huliganima, ubrzo identifikovanim kao Red Triangle Circus Gang, Šrek otkriva njihovu jazbinu i nudi nepisani sporazum njihovom vođi, Pingvinu. Naime, pošto za izgradnju nuklearke koja bi mu poslužila kao, objektivno nepotreban i štetan, izvor dodatne zarade (čemu se protive gradska uprava i privatnik, Brus Vejn), dolazi na ideju da podrži groteskno stvorenje u pokušaju vraćanja izgubljenog mesta u društvu, ne bi li preko njega progurao svoj interes. Zanimljiv je motiv crno-belog „hipnotizerskog“ kišobrana.

Selinin život van radnog vremena obeležen je velikom mogućnošću empatijskog poistovećivanja nas prosečnih, u svakom svom segmentu: ona je vredna, večito zaplašena i uzdrhtala asistentkinja mizoginog, potcenjivački nastrojenog šefa. Živi sama, u tipičnom „usedeličkom“ stančiću pastelnih boja, ispunjenom plišanim igračkama i mačkama, sa telefonskom sekretaricom zagušenom porukama od majke (čijeg se uticaja, verovatno, klonila po cenu prihvatanja bilo kakvog radnog mesta na strani), pogrešnih partnera u pokušaju i dosadnih reklamnih servisa. O enterijeru i njegovom znakovitom preobražaju – u nekoj narednoj, zasebnoj temi.

Upravo usled fatalnog spoja rasejanosti i odgovornosti, Selina slučajno dolazi do poverljivih informacija i postaje pretnja po svog poslodavca. Tolika, da ne preza od njenog uklanjanja – još jedna odlična igra rečima krije se u njenom prestravljenom pitanju: How can you be so mean to someone so meaningless? 

U nastavku vidimo kako je to radoznalost ubila mačku, a zatim i stvorila Catwoman – dve vrhunske scene su, najpre, njeno oživljavanje/geneza, a zatim transformacija (uključujući već spomenuti životni prostor). Izdvojila bih jedva primetnu etiketu na odeći okačenoj sa unutrašnje strane ormara – sadrži crteže pingvina; psihotično krojenje kostima od crnog lateksa, čiji šavovi svedoče o nervnom rastrojstvu osobe koja ih je spajala; kao i briljantno korigovanje neonskog natpisa na zidu, nasilnim uklanjanjem samo dva slova u prolazu – iz Hello there u Hell here.

Mišel Fajfer je maestralna i ovo ne kažem samo jer se radi o mojoj, inače, omiljenoj glumici, već zaista nije bilo, niti će biti bolje Žene mačke. Njeno lagodno prelaženje iz jedne u drugu karakternu nijansu, od Seline pre i posle nesreće, do njenog alter ega, naprosto je neverovatno. Pored svega toga, ima odgovarajuće lice, naročito oči, za ovakvu ulogu.

Pošto Pingvin priredi javnu „spasilačku“ predstavu za mase, uz pomoć svoje groteskne pratnje, Alfred intuitivnom Brusu upućuje pitanje: Must you be the only lonely „man-beast“ in this town? Tobožnja potraga za poreklom i plemenita božićna priča autsajdera o praštanju surovim roditeljima koji su ga odbacili, ubrzo se preokreće u političku kampanju, a svetina je upija kao današnje rialiti-šou programe.

Spasavajući napadnutu ženu u mračnom prolazu, Catwoman lopova preteći koketno upozorava: Be gentle, it's my first time. No, pogrešno je verovati da njena aktivnost postaje izrazito profeministička, jer je ogorčenost na pasivne pripadnice lepšeg pola gotovo podjednako snažna, s obzirom na činjenicu da „uvek čekaju nekog Betmena da ih zaštiti“.

Efekat nove Seline (naravoučenije: sve je u STAVU i malo drugačijoj frizuri!) na zabezeknutog Šreka i magnetizovanog Brusa nije moguće opisati. Vejn se pred njom čak i zaboravlja, spomenuvši kako su se „već sreli ranije“, iako je (što previđa) tada bio u kostimu Betmena.

Šrek, pitajući se ko bi pomislio da Selina ima mozak za oštetiti?, svom sinu i nasledniku, tupolikom Čipu (nomen est omen?) govori: Pokuša li da me ucenjuje, baciću je sa još višeg prozora.

Film je pun neverovatno zabavnih, inteligentnih, višesmislenih ili naprosto – legendarnih scena, rečenica, detalja, pa ću redom izdvojiti one koji su mi oduvek bili posebno zabavni. Za početak, Osvaldovi animalni maniri: ne uspeva da ih suzbije ni tokom priprema za kampanju, igrajući ulogu Šrekove marionete (ovaj ga čak i vabi sirovom ribom, što je nekako tužno u svojoj bizarnosti). 

Konsultantkinja za imidž mu navlači rukavice, uz objašnjenje: Our research tells us our woters like fingers. Jedna od članica njegove pratnje je žena sa pudlicom; taj pas u jednoj sceni unosi bombu u lokal – zbilja zanimljiv spoj „slatkog“ i smrtonosnog. Ko bi, realno, ozbiljno shvatio pudlu?

Obožavam odličnu scenu plesa Žene mačke pustim ulicama, pred izlozima i pod crvenim osvetljenjem, čemu sledi demoliranje Šrekovog tržnog centra. U ovom filmu je, uopšte, prisutno upadljivo više akcionih sekvenci nego u prethodnom. 

Opaska jednog od dežurnih policajaca kako ne zna da li da puca ili da se zaljubi, sjajno korespondira sa, nešto kasnijom, zabezeknutošću Pingvina i Betmena kada je ugledaju na raskrsnici. Pa zatim, ono mjau sekund pre no što joj iza leđa eksplodira izlog…

Uopšte, svaka scena sa Ženom mačkom je antologijska, od prvog dvoboja sa Betmenom na krovu, kada se njih dvoje pretvaraju u personifikaciju borbe polova za nadmoć, a sve to iznad grada koji oštrinom obrisa i maskulinim skulpturama isklesanim na fasadama sugeriše nedvosmisleni odgovor. Iskazi se protežu u rasponu od deklarativnog: Life is a bitch, now so am I, preko autoironičnog: Saved by the kitty litter, do Selininog: Honey, I'm home! Oh, I forgot. I'm not married.

Sledeća je poseta Pingvinu, sa ciljem uspostavljanja saradnje: briljantan dijalog, lascivne aluzije, nezaboravna scena sa pticom u ustima, Pingvinovo pozorište senki, dok formira obrise slepog miša.

Drugi susret Seline i Brusa, dakle „u civilu“, odigrava se pred izlogom prodavnice i obojen je čežnjom za normalnošću, naslućivanjem mračne strane kod oboje. Posebno je zabavno spontano komentarisanje lažnih novinskih natpisa o svojim alter ego personama. Interakcija Kitona i Fajferove je hipnotišuća i tako prirodna, skladna.

Verujem da svi znaju legendarnu scenu sastanka pred kaminom, u Vejnovoj rezidenciji. Na spominjanje njegove bivše drage, Selina pita: Vicki? Ice skater or stuardess? Obožavam njenu repliku o vernosti i posvećenosti čudaka naspram „normalnih“ tipova, kao i zbunjeno smišljanje izgovora na odlasku, kada Alfredu sugeriše: Could you just make up a sonnet or… a dirty limerick?

Wayne Manor, 1992.

Drugi okršaj, rezultat nameštaljke koju im je Pingvin oboma priredio incidentom sa otmicom Ledene princeze, sadrži antologijsku dosetku o imeli, zatim: Seems like every woman you try and save ends up dead . . . or deeply resentful. Maybe you should retire, kao i malo zanemareniju: You're catnip to a girl like me. Handsome, dazed and to die for. Odličan efekat proizvodi izletanje slepih miševa iz velike novogodišnje jelke na trgu, kao i vrisak Žene mačke koji ruši staklenu baštu.

Ipak, moja ubedljivo omiljena replika (pored one sa imelom, na koju ću se još vratiti) glasi ovako i posebno rado je primenjujem na udvaračima-smaračima: (Žena mačka, Pingvinu) Oh, please – I wouldn't touch you to scratch you.

Što se rečenica dotičnog tiče, kao najupečatljiviju bih izdvojila deo, kasnije inkriminišućeg, govora upućenog Betmenu nakon što je izgubio kontrolu nad svojim vozilom: You gotta admit, I played this stinkin' city like a harp from hell!

Selinin osvetoljubivi pogled uperen u Pingvina dok drži govor na trgu: neverovatna lepota Mišel Fajfer.

Kao mehanizam za ulazak u Betmenovu pećinu postavljena je „čelična devica“ (iron maiden), srednjovekovna sprava za mučenje.

Jedan od vrhunaca groteske predstavlja ogromna žuta patkica koja plovi kanalizacijom. Plan za otmicu i pokolj svih prvorođenih sinova grada još jedna je biblijska aluzija.

Stigli smo do moje omiljene scene, na Šrekovom humanitarnom balu. Sve je besprekorno, počev od činjenice da jedino Brus i Selina ne nose maske. Orkestar svira „Super freak“, ali se melodija diskretno menja prilikom njenog pojavljivanja na stepeništu. Obožavam trenutak  kada se Selina zaneto zagleda u tavanicu, a još više repliku o imeli: You know, a mistletoe can be deadly if you eat it. – But a kiss can be even deadlier, if you mean it. Ona ovde funkcioniše kao okidač za spoznaju, slično „plesu sa đavolom ispod mesečine“ u prethodnom filmu i podjednako poetično-morbidno. Reakcija je izuzetno prikazana.  Zagrlivši ga u grču, Selina se pita: Does this mean we have to start fighting?

U munjevitom raspletu, Betmen zaustavlja vozić iz Zemlje košmara, a Pingvin drži hitlerovski intoniran govor pred (pravim) pingvinima, programiranim da budu živi detonatori. Legendarni obračun u kanalizaciji prati demaskiranje, potpuno razaranje ionako uvrnute bajke (u vidu Selinine konstatacije kako, iako bi volela da sa Brusom živi u njegovoj velikoj kući, kao iz priče: Ja nisam mogla živeti ni sama sa sobom), odbrojavanje života do osam (I'll save one for next Christmas) – kulminirajući zapanjujuće dirljivom scenom u kojoj pingvini, vojnički ceremonijalno, sahranjuju svog vođu. Time je efektno zaokružena priča započeta prizorom kolica koja, možda na istoj podzemnoj obali, dočekuje šest pingvina, sada vraćajući telo vodi.

Završna, stišana sekvenca vejavice, potpuno je savršena: prateći dobro poznatu siluetu kroz dubinu mračne uličice, dok sneg bez prestanka sipa, Brus nalazi i u naručje uzima crnu mačku. Koji trenutak kasnije, automobil se probija kroz tišinu grada. Na Alfredovo: Come what may, merry Christmas, Mr. Wayne, junak proširuje tradicionalno izražavanje nade u „mir ljudima... i ženama“ (odjek formirane svesti o sebi ravnoj). Fenomenalan odjavni kadar prikazuje Ženu mačku dok gleda u signalni znak.

Od kritičarske struje naklonjenije Bartonu (i ako smem da primetim, objektivnije), već je primećeno kako gledaoci naviknuti na Nolanov pristup uglavnom propuštaju poentu prve franšize: a to su, mnogo više od (hotimično) minimalizovanog i čak nemarno izvedenog, otvoreno sporednog zapleta – karakteri. Bartonova dva filma se, posredstvom groteskne estetike i autoironije, uvek balansirajući na ivici apsurda ili karikaturalnosti, ličnostima služe kao simbolima podeljenosti, društvene nelagode, odbačenosti. Upadljivo je da se sve tri „zverčice“ u svojoj ljudskoj, socijalno prihvatljivoj koži, ponašaju trapavo, neprilagođeno i kolebljivo (Osvald Koblpot/Pingvin u jednom trenutku čak uzvikuje: Ja nisam čovek, nego životinja!; Selina Kajl/Žena mačka i Brus Vejn/Betmen se upadljivo sigurnije osećaju skriveni ispod maske i kostima). Nasuprot njima, Maks Šrek koga je Voken majstorski odigrao, nema potrebu za prerušavanjem, jer je njegova pokvarenost inherentna, a prihvaćena i sa uspehom integrisana unutar zajednice.

I am the light of this city, and I am its mean, twisted soul.

Ličnosti plešu jedna oko druge u stalnom, briljantnom nadigravanju. Svaki dijalog otkriva neku novu stranu bilo kog od četvoro nosilaca priče; uzmimo samo za primer romantični podzaplet, koji je u zajedničkim scenama Brusa i Seline neuporedivo inteligentniji, napetiji i interesantniji nego sa Viki, iz prvog filma. Čak se i Alfred opametio, pa ovoga puta NE PUŠTA ženu (koju Brus poznaje, koliko, cela dva dana?)  u Betmenovu pećinu.

Pored nasilnih i mračnih tema, drugi deo sadrži iznenađujuće česte seksualne aluzije, obično zamaskirane animalnim ili začudnim (recimo, „čišćenje/kupanje“ Žene mačke, čuveno lizanje Betmenovog lica ili Pingvinova degutantna pohota prema ženama iz predizborne kampanje). Izrazita je i Šrekova mizoginija, dobro uklopljena sa Selininom početnom servilnošću ispod koje mestimično izbija potiskivana agresivnost, kao i već spomenutom maskulinošću sveta u Gotamu. Pored ovih, film pokreće još neke značajne teme, poput klasne borbe (iskazane u trouglu Šrek/Selina/Vejn), odnosa roditelji – deca i njegovih posledica (Osvald, Brus, ali i Selina), te, vratimo li se prvom filmu i Džokeru, odnosa prema umetnosti i estetici lepog/ružnog.

Svaka od ovih tema zaslužuje pojedinačno razmatranje i omogućava otvaranje uvek novih gledišta prilikom repriziranja filmova. Zaista ne verujem da postoji bolja potvrda njihove pobede nad proteklim vremenom, što znači da su, pored neporecive nostalgije i čisto vizuelne krasote koja neke od nas naročito čvrsto vezuje za njih, Bartonovi filmovi sami po sebi dovoljno otkačeni, jedinstveni, slojeviti, izazovni i vredni nezaborava. A pogotovo: idealni za gledanje u ovo snežno doba godine.

 

* Preporučujem odličnu interpretaciju „Povratka Betmena“ u ključu izokrenute Dikensove „Božićne priče“, tekst Majkla Vols-Kelija:

https://geekd-out.com/batman-returns-twisted-christmas-carol/

 

* …kao i seriju tekstova sa „the m0vie blog“, čiji je autor  Daren Muni:

https://them0vieblog.com/2019/08/12/tim-burton-batman-legacy/

https://them0vieblog.com/2012/07/11/a-look-back-at-burton-and-keatons-batman-and-bruce-wayne/

https://them0vieblog.com/2009/11/28/non-review-review-batman/