недеља, 13. фебруар 2022.

Džoel Šumaher i „Batman“: Neonski kič

komentariše: Isidora Đolović

Filmovi Tima Bartona jesu uticali na detinjstvo generacija milenijalaca u koje se ubraja i moja, odredili ih i (većinom, nadam se) beznadežno pridobili – ali, verzije koje su nas hronološki pratile ipak se ubrajaju među neslavne. Počev od sredine devedesetih, autorsku štafetu preuzeo je Džoel Šumaher i, mada polazeći od prethodno postavljenih temelja i sa odobrenjem drugačije ekscentričnog kolege, preoblikovao franšizu u nešto novo. Mnogi smatraju da je time i – sahranio, čime Nolanov kasniji rad dobija na težini i značaju. Podstaknut namerom studija da se što pre distancira od dotadašnje mračne vizije Gotama i njegovih neobičnih žitelja, u korist stripskom šarenilu prijemčivijem za decu i komercijalnu eksploataciju putem najrazličitijih proizvoda sa obeležjem poznatog DC brenda, novi režiser je pustio na volju sopstvenoj mašti, ukusu i nešto manje interpretaciji izvornika. Dobili smo, u svakom slučaju, doslovno koloritniji, vizuelno-idejni bezdan.

Sigurna sam da još tu negde, među sačuvanm stvarima iz prošlosti, u vezi sa kojom svakog od nas „sentimentalna vezanost“ uporno sprečava da se nemilosrdno zaputimo kontejneru, imam flajer sa projekcije filma „Betmen i Robin“. Odgledan u danas odavno nepostojećem lokalnom bioskopu „Prag“, ne mogu pouzdano da tvrdim je li se bratu i meni uopšte svideo. Likovi su mi svakako ostali upečatljivi, što govori da je makar na tom planu postignut nekakav dugotrajniji cilj. Jer, teško da bi ikome sem detetu tako nešto moglo biti interesantno, pogotovo za više od jednog gledanja. Svaki naredni put ili nisam uspevala da dovršim film ili nisam ni pokušavala, pa je reč o zaista najređe repriziranom delu voljenog serijala na mojoj listi. Količina banalnosti kojima obiluju oba, naročito potonji, učinila je svoje i Šumaherovo tumačenje „Betmena“ veoma teško prolazi test vremena, čak i kada ispitivač zažmuri na jedno oko. (Što mu, uostalom, često diktira sama vizuelizacija, a iskupljujući soundtrack čini čak prijatnim iskustvom.)

Naravno, ne treba prenebregnuti naknadne pokušaje nešto blagonaklonijih analitičara da u ovim nastavcima pronađu objektivnu vrednost. Ma kako minorna, ona svejedno postoji. Na mestu su i interpretativna gledišta koja u svemu prepoznaju pokušaj oživljavanja kempa prvobitne serije iz šezdesetih; nešto manje održivom čini se teza o svesnom, poslednjem pokušaju insistiranja na faktoru čiste zabave – uoči dolaska još aktuelnog vremena kada nas zapljuskuju talasi hiperprodukcije preozbiljno shvaćenih superherojskih narativa. Istina je da u često nepodnošljivom apsurdu Šumaherovog „Betmena“ postoji izvesna nezanemarljiva mera šarma, ali tamo gde je Barton još uspevao da održava ravnotežu između karikature i zlokobnosti, Džoel svojevoljno otpušta svaku kočnicu. Stoga su obojica stvorili filmove za antologiju, samo, u drastično suprotnim kategorijama.

Kao što kroz nastavak teksta nameravam pokušati da istaknem, poslednja dva filma iz (nepravično objedinjene!) prve franšize na mnogo načina se prema inicijalnima odnose kao odraz u vašarskom, iskrivljenom ogledalu. Prepoznatljivi su, nesigurno čak prekopirani, čitavi motivi ili delovi karakterizacije, ali na sasvim neinspirativan način koji likovima oduzima bartonovsku lucidnost i opštu osobenost. S druge strane, bezvremeni ambijent uobličenja Gotama postao je upadljivije lociran u devedesetim, znatno više obeležen dekadom svog nastanka – što, začudo, nije uvek funkcionisalo i kao loša odluka.

 

„Batman forever“ (1995)


Pošto je „Povratak Betmena“ (Batman returns) ocenjen kao isuviše mračan i nasilan za decu, a „McDonald's“ otkazao saradnju, „Warner Bros.“ od Tima Bartona skoro očajnički traži da prepusti palicu drugome. Potonji je sam odobrio angažovanje Šumahera kao zamene, ostavši uključen u svojstvu producenta. Barton je mrzeo naslov nastavka, izjavivši kako ga podseća na jednu od onih tetovaža koje uradite drogirani ili nešto što bi dete napisalo u školskom godišnjaku. Moram priznati da se slažem.

Nije to bila jedina promena u saradničkom timu. Budući da mu se nije dopalo novo usmerenje scenarija, Majkl Kiton odbija dalju saradnju. Naslovna uloga je najpre ponuđena Itanu Houku, a razmatrani su i Kijanu Rivs, Kurt Rasel, Alek Boldvin, Danijel Dej-Luis, Džoni Dep. Itan je kasnije izjavio da se kaje što nije prihvatio rolu, a bila bi to i svojevrsna ironija, s obzirom na činjenicu da već u sledećem delu franšize glavnog ženskog antagonistu igra njegova, tada još buduća supruga. U svakom slučaju, izbor na kraju ostaje Val Kilmer, shodno čemu otpada dotadašnja kandidatkinja za partnerku, Rene Ruso – i to kao „prestara“ u odnosu na glavnog glumca. Između Sandre Bulok, Robin Rajt, Linde Hamilton i Nikol Kidman, pobedu odnosi poslednja.

Iako je u prvom delu Harvija Denta igrao tamnoputi Bili Di Vilijams, Šumaher u potpunosti menja kasting rešenje, angažujući isprva veoma skeptičnog (ispostaviće se, intuitivnog) Tomija Li Džonsa. Razmišljao je i o Alu Paćinu, Klintu Istvudu, Vilemu Defou, Martinu Šinu, pa čak i De Niru, a Mel Gibson odbija zbog obaveza oko „Hrabrog srca“. Naposletku, Zagonetač (The Riddler) postaje Džim Keri, mada se kao predlog ponovo pojavilo ime Robina Vilijamsa, a reditelj kasnije otkrio i podatak o „žestokom lobiranju“ Majkla Džeksona za ulogu.

Prvobitno isključen iz scenarija za „Povratak Betmena“ (kako ne bi došlo do pretrpanosti sporednim likovima), saborac Robin postaje Kris O'Donel, u konkurenciji Meta Dejmona, Korija Feldmana, Marka Valberga, Juena Mekgregora, Tobija Stivensa i, što je posebno zanimljivo – Kristijana Bejla, budućeg mračnog viteza lično. Jedini koji su kroz sva četiri filma ponovili svoje uloge jesu Majkl Gug kao Alfred Penivort i Pat Hingl – policijski načelnik Gordon. Zapažena pojavljivanja ostvaruju Dru Barimor i Debi Mazar, kao Dentove/Two-Faceove pomoćnice Sugar & Spice.

Šumaher je želeo potpuno drugačiji dizajn u odnosu na prethodni film, nadahnjujući se stripu vernom verzijom Njujorka iz četrdesetih, sa kojom je pomešan moderni Tokio, uz više statua i neonskog osvetljenja.

Skraćen za čitavih četrdeset minuta i navodno mračniji u prvobitnoj verziji, film je premijerno prikazan 16. juna, ostvarivši veliki finansijski uspeh na blagajnama. Za muziku je, umesto Elfmana, sada zadužen Eliot Goldental, a prateći soundtrack (moglo bi se reći i – neoficijelni) uz udarne numere „Hold me, thrill me, kiss me, kill me“ (U2) i „Kiss from a rose“ (Seal), obuhvata još doprinos imena kao što su Offspring, Massive Attack, Flaming lips, Mazzy star, PJ Harvey, Nik Kejv, Majkl Hačins, Brandy. Potpuno zasluženo, „Kiss from a rose“ naredne godine osvaja tri Gremija i ako se nešto zaista dobro održalo iz čitave priče, bez sumnje je to muzika.

Uvodnim efektima naznačene su dolazeće promene: „Warner Bros.“ logo transformiše se u Betmenov simbol, muzika je odmah teatralnija (mada ni blizu klasično prepoznatljia, samosvojna i elegantna poput Elfmanove), a imena glumaca proleću ispisana raznobojnim slovima. Od prve scene, fokus je na glavnom junaku i ova verzija zaista više pažnje upućuje direktno Brusu Vejnu, njegovom unutrašnjem svetu i pokušaju (nažalost, samo pokušaju) osvetljavanja psihologije junaka.

Vizija grada je oblikovana kao ogromna neonska džungla, delujući futuristički i savremenije nego pre, ali i, ako ne manje, ono barem drugačije preteći. Više je reklama u bojama, visećih auto-traka koje seku puteve između nebodera, gigantskih skulptura na fasadama.... primetna je čak i replika Kipa slobode.

Odmah nam biva predstavljen prvi antagonista, Two-Face iliti Dvolični, koga Tomi Li Džons definitivno igra u svakom smislu preintenzivno. Betmen Vala Kilmera nije loš, ali je robotski jednolično odglumljen, sa uvek istim izrazom lica i bez Kitonove iskusne dubine. Njegov silazak pravo pred doktorku Čejs Meridijan (Kidman) uveliko je legendaran po svojoj banalnosti. Uopšte, Nikol kroz čitav film zatičemo u sličnoj pozi: razrogačenih očiju, dok joj kosa leluja kao pod ventilatorom, a junakinju trese fetiš prema maskiranim muškarcima u crnom gumiranom odelu – sada „nabudženom“ famoznim bradavicama! (Šumaher uvodi i krupni plan Bet-prepona, za početak.)

Čejs je, kao klinički psiholog specijalizovan za poremećaje ličnosti (abnormal psychology, multiple personality), pozvana u svojstvu policijske konsultantkinje – međutim, pažnju joj momentalno i trajno odvraća lična fasciniranost Betmenom. Otuda krajnje neprofesionalne opaske, od korišćenja izraza wacko, preko: Hot entrance!, pa sve do: Mogu li da te zovem Beti? i činjenice da žena izgleda, s oproštenjem, konstantno napaljeno.

Svitu Dvoličnog čine nindža-motoristi, a sam zlikovac se polovinom svog odela potpuno stapa sa (kon)fuzijom boja i blještavilom nagnutih, previsokih zgrada: tu su roze, žuta, leopard print, te lajtmotivski novčić sa svoja simbolična dva lica.

U fabrici Brusa Vejna, opsednuti naučnik Edvard Nigma (Keri) još jedan je vatreni obožavalac glavnog junaka. Njegovu zamisao koja u krajnjem ishodu vodi manipulisanju masama putem televizijskih signala, poslodavac glatko odbija, silno razočaravši uveliko labilnog Nigmu.

Iste večeri, Čejs zloupotrebljava signal, ne bi li primamila Betmena sebi. Među retkim dobrim replikama filma, iako usred jedne od najglupljih scena, nalazi se njeno: I'll bring the wine, you bring your scarred psyche. U jednom trenutku čak aludira na njegov nesrećni ljubavni život, pretpostavkom kako možda više voli crni vinil i bič? (jasno, Žena mačka).

Svedoci smo preobražaja Edvarda Nigme u Zagonetača i, retrospektivno, Harvija Denta u Dvoličnog, oba motivisana Betmenom, tj. Brusom Vejnom, sa osvetom kao trajnom fiksacijom. Enterijer Nigminog stančića naročito svedoči o dugotrajnoj opsednutosti Brusom i kvizovima.

U ovoj verziji, Wayne manor dobija novi izgled, sa kapijom i kič-skulpturama propetih konja.

Prvi susret Brusa sa Čejs, bez maske, odvija se pod ništa manje besmislenim okolnostima: otišavši u njen službeni kabinet radi konsultovanja povodom uznemirujućih snova, od zvuka kik-boks treninga pomislio je da se našla u opasnosti?! Sledstveno tome, razvaljuje vrata. Scena uvodi nedovoljno iskorišćen motiv malezijske crno-bele lutke, tzv. „čuvara snova“.

Odredište prvog sastanka (jer, Brus nikad ne gubi vreme), cirkus, na scenu uvodi glavnu atrakciju – akrobatsku porodicu koja nastupa pod imenom Leteći Grejsonovi, sa posebnom zvezdom u liku mlađeg sina. Što se okruženja tiče, izrazito je groteskno, ali na drugačiji način od Bartonovog, sa više spomenute kemp estetike.

Prema već ustaljenom obrascu, Dvolični preuzima predstavu, javno zahtevajući od Betmena da se, gde god bio, pokaže „u civilu“. Kada Ričardu „Diku“ Grejsonu, zvezdi trupe, u nastalom neredu poginu roditelji i brat, Brus ga iz griže savesti prihvata kao štićenika. Dakle, ekspozicija je i ovoga puta prilično duga, zauzimajući gotovo čitavu prvu polovinu dvočasovnog filma.

U početku izrazito buntovnog tinejdžera Vejn pridobija ljubavlju prema motorima: kada prvi put uđe u njegovu garažu, Dik ga ironično pita je li to zapravo muzej automobila? Znatno pristupačnijim mu se čini „Al“, odani batler i dizajner novih superherojskih odela (?!), uvek raspoložen da podstiče društvene kontakte svog gazde i pritom mu bezazleno podriva anonimnost. Između ostalog, ugledavši znak crvendaća (robin) na mladićevoj motoraškoj kacigi, Alfred dolazi na ideju o pomoćniku, kojoj se Brus i dalje oštro protivi.

U flešbek sekvencama posvećenim pogibiji roditelja, za Brusa naročito indikativan postaje motiv crvenih ruža, čime se ističe fina simbolika naslova Silove pesme. Međutim, ako govorimo o temi podsvesti, film je tek „zagrebao“, u svakom pogledu nedovoljno.

Udruživanje antagonista zajedničkom odbojnošću prema Betmenu (setimo se Pingvina i Žene mačke) izaziva neprijatan utisak ponavljanja već viđenog, baš kao i činjenica da je Dvolični po svemu slaba kopija Nikolsonovog Džokera.

Unutrašnjost njegovih odaja  u znaku je apsolutne podeljenosti, uključujući dame koje ga prate: belo i crveno, anđeoska i demonska strana, odlično su sažete u Nigminom opisu prostora. Njegova prva reakcija je, naime: ...heavy metal meets house-and-garden. Splendid! It's so dark and gothic, disgustingly decadent – yet so bright and chipper and conservative.

Najveću zagonetku (enigmu) novouvedenim likovima predstavljaju identiteti: Betmenov za Čejs, Zagonetačev za Brusa, dok stalno ponavljani motiv bacanja novčića i prevrtanja strane direktnije upućuje na slučaj-ili-sudbinu, nego uobičajene varijacije između ludila i lucidnosti.

Dikovo kung-fu sušenje veša zapravo je vrlo simpatična i skoro pa kultna scena. Dečkić je sasvim obuzet željom da se osveti, na šta mu Brus iskusno objašnjava kako ubijanjem Dvoličnog njegova tuga neće biti nimalo ublažena. Zanimljiv je Alfredov odgovor na pitanje šta se krije iza jednih od zaključanih vrata: Mr. Wayne's dead wives.

Zelena moždana struja kruži Gotamom, napajajući Nigmu preuzetim znanjem i postavljajući dominirajuću nijansu za ovaj nastavak franšize. Ako su prva dva dela pretežno u plavim i ljubičastim tonovima, ovim nesumnjivo preovladava fluorescentna zelena.

Nalik smotanoj Lari Kroft, Dik sasvim slučajno upada u Betmenovu pećinu, otkriva identitet svog domaćina i, besan, krade Betmobil. Za to vreme, Brus je ponovo na seansi kod Čejs – na radnom stolu joj je sada crno-bela maska, uz gomilu novinskih isečaka posvećenih Betmenu. Ukoliko do sada nije postalo jasno, skrećem pažnju na užasne „udvaračke“ dijaloge. Jedini zaista dobar momenat bio je onaj u kome Brus, dok sede jedno kraj drugog na cirkuskim tribinama, poklapa Čejsino priznanje da je upravo upoznala nekoga, rečima: Tako brzo? Tek što si se doselila! Na taj način otkriva da je, u suštini, postao suparnik sopstvenom alter egu, iliti deo ljubavnog trougla sa svojim drugim „ja“.

Dikova vožnja Betmobilom, koji ostavlja utisak na ulične prostitutke i članove tzv. Neonske bande (makar dok vozač, Batboy, ne izađe napolje!), iz provoda u gradskom podzemlju pretvara se u rizičnu avanturu. Sve inicira prizor maltretiranja mlade devojke od strane spomenutih pripadnika polupank, polu „tribe“ društva siledžija, u ambijentu grafita i uličnih vatri. Dik reaguje kroz neku vrstu otvorene parodije viteških scenarija (pojačane odgovarajuće posprdnom muzikom): junak nakon izbavljanja gospe u nevolji i ukradenog joj poljupca, naglavačke upada u zamku, iz koje ga izbavlja orobljeni zaštitnik.

Na prijemu u „Ritz Gotham“-u, Nigma se pojavljuje sa novim (kroz film, dakle, trećim) vuzuelnim stilom. Uglađenošću parira takođe prisutnom Vejnu, što posebno biva naglašeno u sceni sa naočarima (podražava njegove pokrete) ili kasnije, dok pleše sa Čejs. Džim Keri je sasvim u svom, često prenaglašenom manirizmu, pa izgleda kao da jednostavno ponavlja uloge iz filmova „Maska“ i „Ejs Ventura“.

Šta reći o Alfredovim kontinuirano lošim savetima (toliko o diskreciji!)? Ili neodlučnoj Čejs, koja čas preferira Brusa, drugi put Betmena? A tek, već istaknuti, glupi dijalozi u tobože ljubavnim scenama...?

Kao što je prethodni film zaodenut u uvrnuto božićno ruho, ovaj se odigrava tokom Noći veštica, što postaje jasno u drugoj polovini priče. „Gotham taxi“ (!) dovozi Čejs pred Brusovu kuću; on joj se ubrzo poverava o traumi iz detinjstva i velikom slepom mišu, gotov da sve prizna i odbaci – dok Zagonetač i Dvolični nadmudruju nikakvo obezbeđenje, demoliraju štab i naposletku kidnapuju devojku, a Brus ostaje da leži ošamućen. Epizoda izgleda nabacano baš kako i zvuči.

U Zagonetačevom ponašanju i garderobi (kada je prerušen, naravno) primetni su izvesni homoerotski elementi: posmatrajte samo interakciju sa Dvoličnim.

Vizuelno dobar utisak ostavlja zeleni upitnik na noćnom nebu, iznad starog signala.

Pred polazak u akciju, prvi put se pojavljuje i Bet-zadnjica u gro-planu. Otrovnozelena sajber centrala smeštena je na pokretnoj litici, a antagonisti odbijaju napad posetilaca mehanizmom u obliku igre „potapanja brodića“, što nije loša dosetka. U filmu se, ipak, kao ubedljivo najbolje scene izdvajaju one Zagonetačeve. Prva se odnosi na direktno sučeljavanje sa uljezom, obuhvatajući dve kultne replike.

1.

2. Najmoćnije izvedena, uz dve transformacije iza efektnih pauza: For if knowledge is power, than a god am ...I. (Was that over the top? I can never tell!)

Druga je među završnima, u duševnoj blonici Arkam, gde dolazi do potpunog poistovećivanja sa Betmenom.

Samom spasavanju Robina i Čejs prethodi bizaran kviz: primoran da bira između ljubavi i prijateljstva, junak uviđa kako je i jedno i drugo od svoje dvojne prirode, prigrlivši obe strane ličnosti. To, ipak, ne deluje posebno uverljivo, niti uopšte potrebno, budući da prethodni Betmen nije bio raspolućen u samoj suštini, barem ne na taj način.

Na kraju, ponovo se stvara tipska situacija da Alfred razvozi kući Vejnove izabranice, a Čejs ispraća demaskiranog Brusa, rečima: Don't work late! (?!) Takođe, poljupci Kilmera i Kidmanove su među najčudnijim ikada, kao nekakvo karikiranje... Završnica, ipak, donosi čak dva  iskupljujuća kvaliteta filma: soundtrack i ikoničnu scenu udruženog trčanja saboraca.


Glupav kakav jeste, „Betmen zauvek“ ipak nije loš film, pre svega zahvaljujući čari makar nostalgičnih sećanja na detinjstvo. Nameru da Bartonovu viziju ublaže i vrate tzv. „family friendly/Happy Meal“ prikladnosti, Šumaher ispunjava uz kompromisno zadržavanje sopstvene ekscentričnosti, koja se često otima kontroli. Da je više zauzdao infantilnu banalnost dijaloga i likova, a ne očigledno prisutan potencijal psihološkog produbljivanja i simbolike junaka, sve bi bilo drugačije. Ovako je ostalo na nivou šarenije, kič reprodukcije Bartonovih izvitoperenih dekora i antagonista, ali i dalje samo bleda kopija. Dvolični i Čejs nemaju snagu ili zaokruženost da se nametnu kao ozbiljno izgrađeni likovi, naslovni junak je suviše statičan, Zagonetač preterano razularen, a Robin pretežno beskoristan i zbunjen.

Ono što se može izdvojiti kao trajna vrednost i razlikovna crta Šumaherovog doprinosa su: kolorit i ambijent, ta neonska džungla koja mnogo liči na Kaliforniju distopijske budućnosti; 

dotaknuta (na nesreću, ne i uspešno razvijena) tema bratske solidarnosti uspostavljene između Grejsona i Vejna; veća usredsređenost na glavni lik (prvi put se pojavljuje vizija slepog miša, čak i u obliku Roršahove mrlje); 

Nikol je lepa, Kilmeru dobro stoji odelo, a Džim Keri je odličan čak i kada ozbiljno prelazi granicu podnošljivosti. Nigmina zamisao danas je u ogromnoj meri sprovedena kroz Fejsbuk i slične društvene mreže – mislite o tome. Nastavak tematizacije alter ega, spojene sa osvetom kao destruktivnom pokretačkom silom, proširen je na čak četiri lica (Brus Vejn/Betmen, Dik Grejson/Robin, Harvi Dent/Dvolični, Edvard Nigma/Zagonetač), ali, budući izveden prebrzo i bez dovoljno objašnjenja, nema konačnu snagu koja bi bila očekivana.

Svejedno, znajući šta dolazi, ovaj nastavak se još svrstava u pristojnu prelaznu fazu, sa zabavnim momentima, inspirativnim vizuelnim tačkama, solidnom muzičkom podlogom, ali i naznakama budućih kikseva. Nijedno od približnih opravdanja ne može se primeniti na slučaj sledećeg Šumaherovog ostvarenja iz franšize.

 

„Batman and Robin“ (1997)


Za početak, da li je ikome uopšte jasno zašto se film zove baš ovako, a ne prethodni, kome bi isti naslov svakako mnogo logičnije pristajao? Prvo ostvarenje u potpunosti lišeno bilo kakvog Bartonovog učešća, snimljeno je najbrže moguće iza komercijalnog uspeha „Betmena zauvek“ i povratka pod sigurno okrilje detinjaste zabave. Šumaher na zadatku režisera i (što najviše od svega čudi, oskarovac!) Akiva Goldsman kao scenarista, te Goldental još jednom zadužen za muziku, „smućkali“ su papazjaniju čija junska premijera najavljuje samo apsolutnu propast, kako na blagajnama, tako i u očima kritike. Danas film svrstavaju među najgore ikada snimljene.

Zbog obaveza na setu filma „Svetac“, Val Kilmer odustaje od ponovnog ulaska u kostim Betmena, pa se kao zamena pojavio – Džordž Kluni, veoma moguće jedan od najproblematičnijih izbora uopšte. Do današnjeg dana ističući kako su verovatno „ubili franšizu“ ovim „traćenjem novca“, nastavio je da se u svakoj prilici izvinjava zbog filma. Dok O'Donel reprizira ulogu Robina (izjavio je kako se, za razliku od ozbiljnosti pripremanja prethodnog dela, osećao „kao da snima reklamu za prodavnicu dečijih igračaka“), baš kao i ranije spominjani Hingl (Gordon) i Gug (Alfred), pridružilo im se nekoliko novih i zvučnih imena. U igri za muškog antagonistu Friza/Ledenog nalazili su se Ed Haris, Entoni Hopkins i Patrik Stjuart. Nadam se da su svesni koliko su dobili neulaskom u grozomorni projekat, jer ni najbolji glumac na svetu ne bi mogao da nadoknadi sve manjkavosti početne ideje i užasavajućeg scenarija – a nema sumnje da se Arnold Švarceneger potrudio možda više nego ikada u karijeri, iskoračivši iz uobičajenog kalupa.

Ženske uloge poverene su dvema glumicama u usponu tog trenutka. Alisija Silverstoun bila je jedini izbor za Barbaru Vilson/Batgirl i kasnije zasluženo dobila Zlatnu malinu za najgoru sporednu ulogu. Rolu Otrovne Ajvi (Poison Ivy), nakon razmišljanja o Šeron Stoun, Demi Mur ili Džuliji Roberts, dobija Uma Turman, privučena upravo femme fatale odrednicom lika. U epizodnim ili cameo pojavljivanjima zapažene su još neke od tada aktuelnih medijskih ličnosti: manekenka El Makfirson (Betmenova nikad manje primetna ili relevantna devojka), Vivika A. Foks i reper Coolio.

Muzika je još jednom zamalo spasila situaciju, pa sa soundtracka koji su upotpunili Goo Goo Dolls, R.E.M., Moloko, R. Kelly... pesma „The end is the beginning is the end“ sastava The Smashing Pumpkins osvaja nagradu Gremi za najbolje rokenrol izvođenje.

Neka vas nipošto ne zavara solidan uvodni efekat zamrzavanja logoa. Dominantna, lajtmotivska boja je crvena, a simboli dvojca, otvoreno samoprozvanog caper crew – spojeni. Međutim, malo toga u nastavku koji se još jednom proteže na nešto preko dva sata, ima istinskog smisla. Film beznadežno luta od potpune razularenosti crtaća do pokušaja da se, tu i tamo, provuče ozbiljna tema, čiji rezultat deluje još neuverljivije. Loša gluma, užasan scenario, do maksimuma pojačan kič i nerazvijeni likovi, kako glavni, tako i sporedni, najupadljivija su obeležja ostvarenja.

Početak je ponovo tipski: okršaj heroja sa negativcem. Pored bradavica na odelu, u prvom planu su sada legitimno i Bet/Rob-zadnjice/prepone, a Gotam se vrti poput drečave halucinacije drogiranog slikara ili Las Vegasa u stripskoj verziji.

Gotamski muzej napada izvesni Mr. Freeze (gospodin Ledeni; Švarceneger), u potrazi za najvećim dostupnim dijamantom i praćen bandom, prema izgledu sudeći, prebega iz tabora Dvoličnog. Vidimo okršaj tuceta prestupnika sa dvojicom zaštitnika grada, osmišljen kao hokej na ledu sa malo svemirskog surfa. 

Na drugoj strani, ludi naučnici sprovode svako svoj eksperiment – Pamela Ajsli (Turman) pokušava da ukrsti biljke sa životinjama, a njen kolega transformiše običnog robijaša u čudovišnog Bejna (svi koji su navikli na Toma Hardija trebalo bi da zaobiđu ovu verziju). Slično Selini Kajl, zato što je videla nešto što nije trebalo, Ajslijeva strada – i iznova se „rađa“ kao Ajvi, otrovna fatalna žena, ekološki borac i samozvano otelotvorenje Majke prirode.

Ledeni je i sam nekada bio naučnik, nobelovac Viktor Friz (igra rečima: Fries/Freeze; svaka sličnost sa imenjakom Frankenštajnom je...?), ali nakon bizarne nezgode (ne morate ni pogađati: upada u bazen) u pokušaju izlečenja teško bolesne supruge, pretvorio se u biće koje opstaje isključivo na veoma niskim temperaturama. Sada mu je cilj da sakupi što više dijamanata, kako bi pronašao eliksir za tretiranje poslednjeg stadijuma Makgregorovog sindroma, od koga boluje Nora, njegova supruga. Spomenimo i to, čuva je zaleđenu u nekoj vrsti indukovane kome.

Labavo povezan sa time je podzaplet Alfredovog teškog zdravstvenog stanja, koje krije od svih. Reč je o neuspešnom unošenju doze ozbiljnosti u film. Zapravo, jedini zaista profesionalan performans dobijamo od glumice koja se tako očigledno zabavlja igrajući svoju ulogu – preko svake mere teatralna Uma „krade“ svaki kadar u kome se pojavi.

Teško je izdvojiti segment priče koji nije beznadežno banalan i uvredljivo glup. Počnimo od dolaska Barbare, Alfredove sestričine (uprkos očiglednoj činjenici da je reč o devojčurku ispod dvadeset, dok batler ima, koliko, osamdeset godina?). Filmska verzija preoblikuje stripsku Barbaru Gordon, koja ovde nema nikakve veze sa komesarom, u siroče, kći Alfredove sestre („slatke Peg“ čiju sliku, na kojoj i sama izgleda kao iz ere nemih filmova, Alfred drži na radnom stolu), izbačeno sa Oksbridža zbog, između ostalog, sklonosti ka krađi motora i razularenim trkama. Ovo, naravno, prećutkuje domaćinima.

U gotamskoj opservatoriji (arhitektura!), Brus se obraća javnosti (razgovor vodi iritantna reporterka, skup najgorih tabloidnih osobina) u društvu svoje devojke, bezlične Džuli Medison. Glupavi upad Pamele, koja biva ismejana, isprovociraće je da se osveti još iste večeri.

Na bizarnoj džungla-žurci, Ajvi prerušena u gorilu (!) izvodi „erotski“ ples (verujte, ovo je toliko morbidno i uznemirujuće da decenijama ne možete zaboraviti scenu) i svojim čudotvornim prahom opija prisutne, unoseći razdor među Betmena i Robina. Mlađi je mnogo podložniji, uveliko nezadovoljan što je „u senci“ gazda Brusa (ne Springstina), pa mu Ajvi podilazi, rečima: Forget the geriatric Bat! Kao po matrici, ponovo drugi antagonista upada na zabavu, te dolazi do ideje o udruživanju, tim pre što je Ledeni otporan na njen uticaj (Let me guess, Plant girl? Wine lady?).

Na građevinama Gotama, skulpture su još upadljivije i veće, arhitektura potpuno haotična (recimo, kiklop niz čiju ruku vodi spust), baš kao i uglovi snimanja. Čak i sanatorijum Arkam ima novi izgled, a preuređivanjem „turskog kupatila“ pozabavili su se Ajvi i Bejn, iselivši Neonsku bandu (znanu nam iz prethodnog filma).

Brusova udavača postavlja pasivno-agresivni ultimatum: „zajedno smo više od godinu dana“, pa, eto, izjasni se. On na sve to priviđa Ajvi, mada pojma nema odakle, ni zašto. Opsednut je i Dik, što ga ne sprečava da u poteri za Barbarom spasi njen život na nameštenim trkama u centru grada (cameo Kulija i najava franšize „Paklene ulice“), repriziravši sopstveni scenario iz prethodnog filma. Moram naglasiti da je, iako zaista gotivim Alisiju (sjajna u „Clueless“ i spotovima Aerosmith-a), Barbara jedan od najgorih likova koje sam ikada, igde gledala – i to ponajmanje glumičinom krivicom. Između ostalog, mala buržujka se buni zbog Alfredovog „slugeranjstva“; za nekoga ko je (ma i suspendovan) pohađao Oksbridž, pokazuje iznenađujuće nisku inteligenciju; ali zato izrazitu neposlušnost.

Interesantan detalj su različite snežne kugle u rukama antagonista: Ajvina predstavlja Gotam, a Frizova je mini-replika Nore.

Zatvorski magacin (arhiva) sadrži kostime Zagonetača i Dvoličnog.

Ajvi manipulacijom pridobija Ledenog, koji usled gneva odlučuje da joj pridoda uništiteljski poduhvat zamrzavanja grada. Njihov tandem zove – Adam and Evil.

Govoreći o Barbarinoj neposlušnosti, mislila sam na sledeću scenu: uprkos izričitoj molbi (samrtnika, takoreći), otvara poverljivu Alfredovu dokumentaciju pohranjenu na diskovima. Šifra tako strogo čuvane, presudne tajne je – Peg. Stvarno?!? Uopšte nije neophodno biti „kompjuterski genije“, kako Barbaru nekoliko puta tokom filma neznano zašto zovu, da bi se provalio takav kod. Šta se nalazi iza svega? Specijalno dizajnirano odelo Batgirl (kako prevesti, „Betmenka“?), sa svim ženskim atributima, koje je Alfred, po meri, kreirao za nju (?!).

Kroz čitav film, Brusa proganjaju reminiscencije na detinjstvo sa brižnim Alfredom, pa je tako Klunijev Betmen zapravo najsentimentalniji od svih.

U harem Majke prirode domamljeni Robin, zakoračivši usred divlje bašte, razmenjuje neke od najnebuloznijih replika sa Ajvi: od pitanja Je li kažiprst jedino zeleno na tebi? do njenog How about Slippery when wet? i čuvenih „gumenih usana“. Ali, postaje još gore spasilačkim uletom Betmena, pa Betmenke, koja nije samo borac za socijalnu pravdu, nego i za ženski ponos: You give woman a bad name (neko je baš slušao Bon Jovi?), kaže, dodajući: Koristiš se izgledom? Pročitaj knjigu, sestro!

Vrhunac gluposti i, moguće, najgora replika u filmu, njen je odgovor (vazda ironičnom, tako barem deluje) Betmenu: It's me, Barbara! (nosi samo masku preko očiju, vitlajući plavom kosom i sa više od polovine otkrivenog lica). Ingeniozno, nema šta.

Uspela sam da primetim samo jednu sliku koju bih stvarno mogla nazvati (relativno) vickastom: dok Frizova naprava zamrzava grad, jedan buldog se zaledio pored crvene cisterne, sa nogom upravo podignutom da se olakša.

Finalni sukob u opservatoriji odigrava se oko preusmeravanja sunčeve svetlosti iz Konga, putem satelita, pri čemu zadatak ponovo pada na „kompjuterskog genija“ Barbaru, a ja se nikad nisam osećala manje inteligentno. Bez šale.

....osim slušajući dosadne, stalne reference Ledenog na hladnoću i zamrzavanje, u hiljadu i jednoj varijanti.

Ne bi trebalo preskočiti empatijski nedovoljno snažan deo sa lekom za Alfreda, niti činjenicu da Ajvi, uprkos tome što je slabija karikatura Žene Mačke, dominira svakim svojim kadrom.

Ovaj nastavak je, prema savremenim pokušajima revidiranja: nastojanje da se pruži omaž originalnom serijalu iz šezdesetih; napravi otklon prema mračnoj ozbiljnosti Bartonovog viđenja,  kog se čak i „Betmen zauvek“ u izvesnoj meri još čvrsto pridržava; vizionarsko doticanje teme ekološkog rata sa kapitalizom (oličenih u Ajvi i Ledenom, naspram Brusa Vejna), tačnije, klimatskih promena i manipulisanja masovnim oružjem. Koliko god nešto od navedenog možda i imalo osnova tvrditi, ostaje činjenica beznadežne banalnosti celine, što je čini gotovo sasvim negledljivom. Ponavljanje već viđenih zapleta, obrta, postavki odnosa – ali u nezanimljivom obliku; dramatičnost koja iritira jer, za razliku od Kerijeve, nije propraćena čak ni dobrom glumom; vrišteće boje, košmarni oblici prostora i opšti uznemirujući utisak, ali ne na pozitivan način kao dotle; nevešto uklapanje teških tema sa potpuno neozbiljnim osnovnim tonom priče... Sa „Betmenom i Robinom“, franšiza je dotakla dno, a transfer blama permanentno aktiviran.

Ipak, ako ništa drugo, zaista obožavam Umu kao Otrovnu Ajvi: njeni kostimi, gestovi, iščašena zavodljivost i poigravanje drugima bez uzvratnog efekta, svaki put su tako zabavni za gledanje. Barem toliko.