среда, 16. фебруар 2022.

Priče o pesmama: „Fade to grey“

piše: Isidora Đolović

Kada kažemo da je neki video definisao epohu, takva konstatacija još uvek nosi određenu snagu lišenu preterivanja, posebno u vremenu kada muzički spotovi uveliko gube na značaju, originalnosti i dubini svojih poruka. Danas, kada se efekat meri brojem „sviđanja“ (lajkova) i brzopoteznih, jednokratnih reakcija bez garancije da je sadržaj prethodno uopšte ispraćen, a usled relativno lakše dostupnih sredstava za njihovo snimanje, maltene iz „domaće radinosti“, pojam ikoničnog ne samo da je prestao biti moguć, već se čini nepotrebnim. Nedostaje mu onaj suštinski elemenat: trajanje. U svetu kratke pažnje, slabe koncentracije i površnog pristupa stvarima, nešto više bi bilo drsko i očekivati. Tokom osamdesetih su, naprotiv, kao pionirski poduhvat i legitimna izražajna dopuna muzici, spotovi često doslovce pomerali svet. Mnogi se upravo zato još pamte, ostajući neprevaziđeni i nedokučivi na sasvim poseban način: govoreći o svom vremenu, oživljavajući mu boje i raspoloženja, ali isto tako se nalazeći potpuno izvan svake ograničavajuće kategorije. A kada prate za razdoblje i evoluciju popularne muzike podjednako važnu pesmu, smisao i nivoi tumačenja takvih spotova usložnjavaju se sami od sebe. Takav je barem slučaj sa „Fade to grey“, najpoznatijim singlom britanskog sastava Visage.

Uprkos brojnim kasnijim nesuglasicama povodom autorstva i pojedinačnog udela u nastanku, tačnije, zasluga za ovo malo remek-delo i bezvremeno čudo, njegovom uobličenju su zaista podjednako doprineli baš svi članovi. Visage (Vizaž) nastaje kao projekat grupe talentovanih umetnika različitih senzibiliteta i sa nekoliko polja delatnosti, u sklopu novotalasnog podžanra New Romantics (novi romantizam), kao njegov možda najdosledniji i svakako jedan od najuticajnijih predstavnika. Karijera im je bila kratka, ali izrazito plodonosna u smislu rezultata koji su i za svoje vreme delovali apsolutno vizionarski, profesionalno i zaokruženo, sa osnovnim konceptom povezivanja estetike i zvuka, vizuelne prezentacije i muzičkog izraza. O svemu tome ću posebnom prilikom, jer se u suprotnom ova priča već grana u previše digresija. „Fade to grey“ je drugi singl sa njihove debitantske ploče (naslovljene imenom grupe), objavljen 10. novembra 1980. za diskografsku kuću „Polydor Records“.

Od ingenioznog Midža Jura (James Midge Ure; gitarista, tekstopisac i producent, nedugo potom vođa još jednog briljantnog sastava, Ultravox, te uporno nepravedno zapostavljani koautor Band/Live Aid projekta), preko vrednih Bilija Karija (Billy Currey, klavijaturista) i Krisa Pejna (Chris Payne) – upravo su njih trojica autori numere; zatim bubnjara Rastija Igana (Rusty Egan), pa do Stiva Strejndža (Steve Strange; pravo ime Stiven Harington) koji je, postajući lice i glas Visage-a nemerljivo doprineo medijskoj popularizaciji zamisli, svako je dodao svoj udeo vilinskog praha, kako bi učinili kompoziciju tako neuhvatljivo magičnom. Bez samo jednog faktora, tvorevina bi izgubila eteričnu celovitost. Upravo zato, kao kod malo kog primera iz pop kulture, podjednaka važnost njene vizuelne, zvukovne i stihovne forme, uslovljava da i nivoi neophodne analize budu upravo takvi. Naime, služeći se svaki sopstvenim načinom, ova tri medija odražavaju jedinstvenu emociju i atmosferu.

Steve, Midge, Rusty

1. Zvuk

„Fade to grey“ se do svog konačnog oblika, ne računajući nepregledan broj remiksa, obrada i alternativnih verzija, razvijala korak po korak, iz početne jednostavne melodije na klavijaturama. Bio je to, takoreći, rezultat slučajnosti, improvizacija nastala u pauzi jedne od Pejnovih tonskih proba tokom turneje Gerija Numana 1979. Godinu dana kasnije, prenošen „od instrumenta do instrumenta“, nacrt stiže u prave ruke i počinje da se konkretizuje sa svim ukrasima. Francuske delove teksta izvela je, na Stivovu ideju, studentkinja Brižit Aren, tadašnja Iganova devojka, dok je upadljiv zvuk mehanizovanih bubnjeva dodao Sedrik Šarpli. Numera je odmah po objavljivanju postigla ogroman uspeh, osvajajući klupsku scenu, ali i znatno izbirljiviju publiku svojom introvertnom, gotovo distopijskom mističnošću.

Među prvim asocijacijama na kompoziciju sigurno se nameću sjajan početak i bas linija. Tako postepen, a efektan i trajno zarobljavajući uvod obeležen briljantnim sintisajzerima, momentalno „hvata“ slušaoca, uvlači ga u atmosferu pesme, do samoga kraja više ne popuštajući stisak. Kroz pozadinski, sve vreme postojano ravan ritam, sanjivo se probijaju glasovi: najpre ženski, deklamujući na prirodno sofisticiranom francuskom, a zatim muški, na engleskom i delujući konkretizovanije, trezvenije. Pored takvog okvirnog, prisutno je unutrašnje udvajanje – preciznije, efekat ogledala prema suprotnosti. Kao što strofe na engleskom imaju odjek u francuskom prepevu, tako su i refreni oblikovani poput odbijanja o nevidljivi zvučni zid praznine, pri čemu „eho“ deluje dublje, uravnoteženije, ali i potpuno beživotno, zastrašujuće.

Jednoličnu glavnu melodiju u pravilnim razmacima „talasaju“ promišljeno dodavani efekti, pri čemu programirani bubanj dolazi poput „tačke pucanja“, prelomnog trenutka. Od tada, melodija kreće da se odmotava sve intenzivnije, dinamično i bogato, ali i uz pojačavanje stalno dominirajućeg obeležja – sete. Pesma simultano budi doživljaj smeštenosti u područje futurističkog ambijenta i utonuća unutar bezvremenosti, toliko upadljivo pripadajući ranim osamdesetim, a opet decenijama ispred svog vremena, vrlo avangardna, bez preterivanja večna.

Slušajući „Fade to grey“, osećate se omamljeni nekakvom ledenoplavom maglom otuđenosti, u isti mah izvan i unutar svega, deo opustele metropole i sveta koji je izgubio autentičan ljudski kontakt kao svoju uobičajenost. Obavija vas niz osećaja, od nostalgije do jeze. Neobično arhaičan, a ipak izrazito progresivan štimung čini da kompozicija budi mnoštvo jednako utemeljenih protivrečnosti kao mogućih naznaka svog izvorišta. Lebdi u području ukidanja vremenskih odrednica.

Stiv je uoči snimanja uzimao časove pevanja, budući da dotle (još) nije bio profesionalni vokal. Njegov glas se ne samo ovde, već u čitav dalji opus Vizaža uklopio više nego adekvatno. Jasan je, čist, ni previše neobičan, ali ni sasvim prosečan: uz Jurove prateće vokale, upadljiva je tobože nezainteresovana „british“ prefinjenost karakteristična za većinu predstavnika žanra i perioda.

Dodaci na električnoj violini upotpunjuju završnicu dirljivom toplinom i nečim veoma potresnim. U pravom smislu, doduše, nema kraja: melodija naprosto bledi, gubeći se negde u magli, daljini, još stabilno vrteći sve nečujniji glavni motiv, rasipajući se u etar... 

Pesma i spot:

2. Slova

Ako je rasutost dobar opis kompozicije, tekst nedvosmisleno tematizuje lagano gubljenje (kroz izbledelost), a spot dekomponovanje: dakle, tihu destrukciju. Nestajanje kao objedinjujući motiv, prepoznaje se na sva tri izražajna plana pesme. Što se stihova tiče, potvrđena je stara fraza „Manje je više“, pa njihova jednostavnost rečito, a dovoljno enigmatično, sažima suštinu (ne opisanog!) duševnog stanja i/li egzistencijalnog iskustva. Pesma sadrži dve strofe i krajnje sveden refren, koji se svi pojavljuju duplirano, doslovce prevedeni na senzualniji, misterioznije zvučeći francuski. Lajtmotivsko devenir gris, odnosno naslovno izbledeti do sivog, ujedno predstavlja definiciju opšteg osećaja sebe u svetu – ili sveta sa sobom, nedefinisanu teskobu, strah usled snažno probuđene svesti o prolaznosti. Postati siv znači izgubiti boje, vitalnu energiju, polet, iščeznuti bez traga.

Uvreženo je tumačenje koje numeru povezuje sa problemom depresije, spoznavanja obesmišljenosti, gašenja životnog elana. Spot potvrđuje temu rašlačanjavanja sopstva, ali bih se prethodno zadržala na interesantnim slikama i perspektivi lirskog subjekta. Melodija još pre konkretizacije mizanscena stvara veoma opipljiv doživljaj prostora, pa već pre kraja prvog stiha nesumnjivo i osećamo kao da stojimo na pustom peronu, bez vozne karte, jer idemo – bilo gde i nigde. Nemogućnost da, baš kao u košmaru, objasnimo otkuda i zašto smo se tu obreli, čini neophodnim izmeštanje u perspektivu posmatrača, negde izvan sebe. Subjekt je, zato, strano telo, jedan čovek (ne glasom Zorana Kesića!) i još drastičnije od toga, čovek koji je potpuno depersonalizovan, tako da zapravo (po sebi nežive) stvari oko njega ili (oneobičeni) delovi tela imaju veću pokretljivost od samog junaka.

Peron je samotan, ali isto tako može biti i usamljen, primivši na sebe osećanje čoveka; kofer sedi uz njega, oči zure hladno i tiho, pokazuju strah – što je hofmanovski primer postizanja efekta začudnog, kada se fragment mehanički odvaja od celine organizma, stvarajući nelagodu. Tek na kraju strofe, čovek pokazuje inicijativu, voljni (p)okret sa namerom da se sakrije – međutim, slutimo da je to sličnije porivu deteta koje veruje kako, zažmuri li, sve oko njega – uključujući i vlastito biće – isto tako iščezava. Značajan je efekat brojeva: tu su jedan čovek, kofer i peron, ali dva oka; prvo prate odrednice pasivnosti, drugo je aktivno. Opšti utisak nelagode pojačava činjenica da nema podataka o kontekstu zatečene situacije: ko je begunac, od čega/koga se krije, čemu ide?

One man on a lonely platform, / one case sitting by his side, / two eyes staring cold and silent / show fear as he turns to hide.

(Un homme dans une gare désolée, / une valise à ses cotés, / deux yeux fixes et froids / montrent de la peur lorsqu'il / se tourne pour se cacher.)

Refren izdajnički vraća tačku gledišta pravom polazištu: mi bledimo (we fade to grey). Čovek je samo izdvojeni primer naratora kao individue u jednom, a čovečanstva u drugom, širem smislu. Nade nema.

Druga strofa, baš kao i briljantno usklađena melodija, dobija liričnije, življe tonove, mada opšte raspoloženje i zamagljenost ostaju jednaki ranijim. Slike su čulnije, osetnije, melanholično dvosmislene: kiša koju (bi trebalo da) osećamo na koži topla je kao englesko leto – dakle, i ne baš toliko (s obzirom na poslovičnu ostrvsku klimu), a pesma koju čujemo udaljena je, fragmentarna i dostupna tek u tonovima. Iskoračiti sa pozadinskog postera/plakata, obično postavljenog na premijerama (dakle, NIJE backshop kako mnogi tvrde; veoma jasno se čuje backdrop), znači razbiti iluziju, prestati da živimo idealizovani san u kome smo glavni junaci. Kinematografske metafore se time ne iscrpljuju, jer fade to grey u drugom smislu jeste aluzija na „fade to black“, efekat zatamnjenja ekrana po završetku projekcije.

(Sens la pluie comme un été anglais, / entends les notes d'une chanson lointaine, / sortant de derrière d’un poster, / espérant que la vie ne fut aussi longue.)

Feel the rain like an English summer, / hear the notes from a distant song, / stepping out from a backdrop poster, / wishing life wouldn't be so long.

Svemu sledi neobičan, donekle možda čak šokantan zaključak o želji da život nije toliko dug. Drugim rečima, nedostupnost svake istinske lepote, beznadežnost i bolest veka (mal du siecle), isti onaj umor od koga su patili „stari“ romantičari (Bajron, Šeli, Kits) – uzori „novih“ (gde pripadaju i Visage, dabome), čini život u svetu kakav jeste obesmišljenim, nepostojanim i nesnosnim. Boje iluzija, mašte, filmskog platna blede – i mi sa njima. Utopiti se u jednoličnost svakodnevnice ili bezbojnost nepostojanja, zapravo je svejedno. Ono što, ipak, apsolutno iznenađuje, jeste činjenica da ovako sumorna ideja, koju pesma čak nimalo ne pokušava da zabašuri ritmom ili tipom melodioznosti, uprkos svemu deluje toplo i drago, a razlog svakako nije samo u nostalgiji.

 

3. Vizija

Treći važan segment magičnog sklopa je – vizuelni. Ni ovoga puta neću dužiti o izuzetnom značaju koji su predstavnici New Romantics-a pridavali imidžu, oživljavajući tzv. pobunu odeće romantičara iz XIX veka kao imperativ, neodvojivi pečat autentičnosti individue. O svemu tome, dakle, posebnom prilikom, jer pokret zaslužuje svoj tekst, baš kao i diskografija grupe Visage. Naglašavam samo to da je pojavnost mladima poznatim kao The Blitz Kids, okupljenim oko jednog londonskog noćnog kluba, bila bitna koliko i muzika (zlonamerni su ih zato zvali još i pozeri, peacock punks, u Jugoslaviji šminkeri), a Stiv Strejndž apsolutni autoritet. Veoma mlad, otkako je kao tinejdžer otkrio Sex Pistols-e i pobegao od kuće u potrazi za mogućnostima potpunog predavanja umetnosti, isplivava u svojstvu vodeće figure novog muzičko-stilskog talasa, nezvanično lansiranog jednim važnim Bouvijevom spotom. Na svojoj strani, Stiv je imao svu kreativnost horoskopskog Blizanca, dopadljiv izgled kao stvoren za modne eksperimente, te mnogo lične volje da pretvara lice i telo u svojevrstan izložbeni prostor. A to je za Visage (na francuskom znači upravo – lice) stiglo kao poručeno.

„Fade to grey“ je svojevremeno – ne zaboravimo da se radi o dobu bez hrpe specijalnih efekata koji danas omogućavaju doslovno sve, ali i oduzimaju dušu, uzbudljivost, da ne spominjemo prekretničku relevantnost spotova – predstavljao istinsku senzaciju. Utisak se ne razlikuje ni preko četrdeset godina kasnije. Video je, prema Stivovoj zamisli, režirao muzičko-rediteljski tandem Godley & Creme (Kevin Godli, Lol Krim), kojima je to, baš kao i grupi Visage, bilo debitantsko ostvarenje – kasnije su se proslavili spotovima ostalih zvezda pravca, poput Duran Duran. Pored Stiva, u spotu se pojavljuje njegova prijateljica Džulija Fodor, poznatija kao Princess Julia, tadašnji DJ, model i jedna od The Blitz Kids. Realizacija je bila mnogo mukotrpnija nego što sada možda deluje, a priča, naravno, još jednom u svojoj bazičnoj svedenosti usložnjena nizom detalja i često bukvalnih slojeva.

Evo šta filmski kritičar i teoretičar Petar Jončić piše o „Fade to grey“ u svojoj zanimljivoj knjizi „Muzičke slikovnice osamdesetih“ (Službeni glasnik, 2015), posvećenoj upravo fenomenu video spotova i dekadi koja ga je uzdigla: pre svega, navodi ga kao primer rešenja da se muzičar obraća direktno u kameru, dok se oko njega set usložnjava, udvaja ili dezintegriše. Tako u ovom spotu telo pevača Stiva Strendža predstavlja likovni prostor, na koji se deluje bojama. Iscrtavanje dovodi do metamorfoze, a Strendž se kroz krupni plan prbližava umetničkom delu, postaje androgina instalacija (str. 123).

Sam Stiv je na istu temu, u autobiografiji „Blitzed“, pisao: Sa režiserima Godlijem i Krimom došao sam na ideju o priči za video, prema kojoj šminka oživljava i menja moje telo. Obrva mi se pretvorila u zmiju, ruke su mi oslikane kao zmijska koža. (...) Osmišljavanje odeće nakon sastanka sa Melisom Kaplan i Stivenom Džounsom bilo je jedna stvar, ali zatim smo morali snimiti sve to. Proces je bio dug, naporan. Obojen sam u srebrno, po rukama su mi iscrtavane zamršene šare, a povrh svega bilo mi je i vrućina dok sam sve vreme stajao pokriven teškom, masnom šminkom. Na kraju dana, primoran da skidam boju „Brillo pad“-om (čelični jastučić za ribanje sudova, prim. I.Đ.) i terpentinom, bio sam potpuno iscrpljen. Mnogo posla za stvaranje trominutnog pop videa.

Akcenat je ovoga puta u potpunosti prebačen na transparentnost materijalnog raščlanjavanja liskog subjekta. Video se stoga uslovno može podeliti na tri idejne celine, s tim što ih povezuje identičan okvir kao polazna tačka do koje se sve na kraju, premotavanjem, iznova vraća. Drugačijim sredstvima bivaju ispraćene metafore iz teksta pesme, od alterniranja jednine (ovde) dvojstvom, do gubljenja oblika – od telesnosti do apstrakcije. Izrazito inspirisan avangardnom i nadrealističkom estetikom, pretežno postavljajući figure u prvi plan, spot tretira pitanje preobražaja i poigrava se prividima artificijelnosti usled metamorfoze.

Okvir čine prizori statue na rotirajućem postolju i odlivka maske: tela i lica koja naknadno oživljavaju, dobijaju boje, nanose slojeva kao modeli u slikarskom ateljeu, da bi se na kraju ponovo vratili u bezbojnost i nevidljivost. Uvodni kadar budi izvesnu stravu, jer se oblik ispod plahte čini kao duh, da bi se zatim ukazala neka vrsta „mumije“ ili čaure, koja krije ženski lik. Od crnog, on postaje bled, a dodavanje boje na oživotvoreni deo lica (usne, koje istovremeno „progovaraju“) izvršeno je tuđim dejstvom, pokretom šake koji ukazuje na pigmalionovski čin buđenja statue.

Prva idejna celina bi se mogla nazvati beli Pjero, a karakteriše je jasno, živo smenjivanje detalja i crta. Džulijin profil, preciznije – linija nosa, ocrtava obrise sledećeg kadra. Stiv je stilizovan kao već spomenuti lik iz italijanske renesansne komedije i pantomime, ali sa motivima hijeroglifa po licu i odeći (istovetni motiv zmija). Pri fiksiranju lica, akcenat je na menjajućem portretu, koji ide od jake podeljenosti na dve boje, do izraženijeg područja oko očiju sa spomenutim zmijolikim obrvama: u tri poteza, dobijamo isto toliko različitih „maski“. Ekspresivnost pogleda (moram da skrenem pažnju i na to da je Strejndž inače imao vrlo interesantne plave oči) i rotacija figura direktno korespondiraju sa rečima pesme. U drugoj postavci, Džulijina šminka takođe je naglašenija, delom venecijansko-karnevalska, a delom „egipatska“, što opet nije slučajno.

Odakle, uopšte, Pjero (Pierrot) kao motiv? Kada je Fodorova 2015. povodom Stivove smrti podelila sa novinarima nekoliko sećanja, izdvojio se podatak da je on, tokom jednog perioda u kome su bili cimeri, opsednuto sakupljao Pjero-lutkice, uvek nagomilane na jednoj stolici. Zaokupljalo ga je, nastavlja Džulija, smišljanje novog i potpuno drugačijeg izgleda za svaki sledeći dan. Kostim inspirisan Pjeroom  prvi je poneo Dejvid Bouvi u čuvenom spotu „Ashes to Ashes“, pa se Stivov izbor može posmatrati kao omaž videu u kom se i sam pojavljuje, a koji je nezvanično lansirao čitav pokret novog romantizma u medijsku sferu.

Prelazna scena pod providnim velom – ili pokrovom – sugeriše skrivanje i prvobitnu čistotu (odsustvo teške šminke), pokušaj očuvanja jedinstva i pokret ka stapanju.

Drugi deo, nazvaću ga avangardni Adam i Eva, odnosi se na poteze slikanja po telu. Postepenost melodije i pokreta jasno ističu bliskost, intimnost, nasuprot čemu arhetipski motivi, prvo nečega nalik faraonskim ukrasima za ruke i vrat, zatim krljušti zmije koja „oživljava“, pokazuju kako junak samodestruktivno poništava vlastito ja

Interesantno je primetiti da bodi art nešto kasnije dobija širu primenu i u muzičkoj industriji, pa je „Fade to grey“ zapravo prethodio brojnim varijacijama date tehnike, od rada Dušana Gerzića Gere sa EKV-om (omot i promo materijal za ploču „Ekatarina Velika“ – Bojan Pečar čak malo i podseća na Stiva u nekim kadrovima), do Gotjea i hita „Somebody that I used to know“.

Treća i završna celina, crni Pjero, počinje Džulijinim preobražavanjem u gotsku heroinu (pri čemu dva uzastopna kadra stvaraju namernu zabunu kako se radi o dve različite devojke: dokaz o moći šminke), da bi se nastavio uznemirujućim dekomponovanjem bića koje gubi jednu po jednu distinktivnu odliku i naposletku bledi u ništavilo. Izvedena je ponovo sa mnogo stila. Stivov lik sada postaje nedvosmisleno fragmentaran, rasparčan: oko, usne, delovi lica postoje i „žive“ svaki za sebe, pri čemu groteskni postupak vizuelizuje nelagodnu začudnost iz stihova. Posebno su efektne relacije gore-dole (obojenost trepavica) i „ljuštenje“ naprslina na licu, poput kore iz koje se, dok sloj po sloj otpada, oslobađa zarobljeno biće. Ali, kakvo? Lice je sasvim belo, obrve ili potpuno neprirodno spuštene (što utiče na zaklopljenost oka i dojam sputanosti, teskobe) ili iščezavaju, pri čemu sa svakim narednim kadrom pojava sve više bledi, gubeći crte i polne karakteristike. Sve se završava pokrovom i (posmrtnom?) maskom.

Za kraj, zanimljivo je primetiti kako su kao podrška prezentovanju pesme uvek služile različite devojke. Brižit Aren, koja na snimku izvodi francuske narativne deonice, ne pojavljuje se u spotu i na njene reči usta otvara Džulija Fodor. Međutim, u kasnijim i čestim televizijskim nastupima (iz tehničkih razloga, elektro i synthpop sastavi tog perioda su veoma retko, a neki nikada, nastupali uživo), pored Stiva su bile prisutne uvek različite devojke, plesačice. Nekada bi bile dve, drugi put samo jedna, pri čemu se najviše puta i ubedljivo najgracioznije tu nalazila Peri Lister, još jedna Stivova prijateljica, „It girl“ tog doba i velika ljubav Bilija Ajdola. 

Sačuvano je više različitih izvođenja, koja su uz posebno osmišljenu koreografiju svaki put bila obeležena drugačijim modnim stilom. Imidž bi pratio aktuelnu Strejndžovu fazu vizuelne transformacije, od „marokanske“, preko elegancije iz spota za pesmu „Visage“, pa do tipično novoromantičarske razbarušenosti. Izdvojila sam tri najreprezentativnija snimka:

1. Sa Peri Lister, u Nemačkoj 1981. Odlomak iz filma „Pommi Stern“.

2. Na francuskoj televiziji. Ne znam ko je plesačica, ali kosa je očigledno inspirisana frizurama Debi Hari (Blondie) i Teri Nan (Berlin).

3. Italijanska televizija, ponovo sa Peri.