среда, 9. март 2022.

Priče o pesmama: „I like Chopin“

piše: Isidora Đolović

Ako se disko, kao često nepravedno trivijalizovan podžanr pop muzike, u potpunosti razvio tokom sedamdesetih (zaista mnogo dugujući tematskim filmovima), moglo bi se reći da su osamdesete godine predstavljale njegov vrhunac, pre odlaska ploča i diskoteka, barem u izvornom smislu, na stranice istorije. Decenija koju spominjem obezbedila mu je naglašenije tonove i boje zahvaljujući dominaciji synth zvuka, tako da su na njegovoj podlozi razvijane najrazličitije zapaljive, do danas nezaboravne melodije sa uvek istim zaraznim dejstvom. Poziv na podijum ili u setno maštarenje nije izgubio ubedljivost, šarm i snagu ni dugo pošto je vreme šarenih snova ostalo iza njihovih tvoraca i neposrednih uživalaca. Tih godina se naročito brzo, upadljivo i suvereno izdvojila evropska disko struja, predvođena Nemačkom i Italijom. Njihovi predstavnici možda nisu uvek bili (dovoljno) afirmisani na angloameričkom području čiji jezik oberučke prihvataju, ali pesme koje su stvarali harale su top-listama širom Starog kontinenta, hrabro izlazeći na crtu britanskoj nezvaničnoj synthpop vladavini. Jedna od takvih je „I like Chopin“, u izvođenju pevača i DJ-ja sa Apenina pod zanimljivim pseudonimom Gazebo, istovremeno savršeno reprezentativna i posebno autentična za stil i epohu kojima pripada.

Singl Pola Mazolinija, poznatijeg kao Gazebo (izgovara se Gazibo i predstavlja naziv za jednu vrstu paviljona, a inspiracija potiče od stihova njegovog prvog singla  „Masterpiece“), lansiran je 1983. i gotovo odmah postao jedan od najvećih disko hitova, zauzevši vodeću poziciju na listama slušanosti brojnih evropskih država. Tome je nemerljivo doprineo producent i koautor Pjerluiđi Đombini, kome dugujemo kompoziciju i muziku, naširoko sasvim pogrešno smatranu zaista preuzetom iz Šopenovog opusa. Prema pevačevim rečima, naslov jeste potekao od nadahnuća pričom o čudnoj i mučnoj vezi Frederika Šopena i Žorž Sand, ali je tekst sastavljen naknadno, kako bi se uklopio sa već napisanom Đombinijevom muzikom. I potonji je, inspirisan slavnim umetnikom iz romantičarske epohe, iskoristio klavir kao vodeći instrument, ali su čuveni uvod i ostatak melodije za glas ipak isključivo njegova autorska tvorevina. Pravac koji im je prvenstveno poslužio kao orijentir bio je – impresionizam.

Kompozicija se zasniva na jednostavnoj melodiji, smenjivanju elektronike i klavira koji, uprkos kontrastima, odmah uspostavljaju i sve vreme održavaju potpuni sklad. Prvi tonovi varljivo obećavaju drugačiji tempo, da bi njihovo ubrzo izvršeno potiskivanje u drugi plan čistotom klavirskog zvuka nametnulo dalje raspoloženje i atmosferu pesme. Njen umereni tok, uvek na granici sa baladom, čini da od samog početka budemo preplavljeni jasnim osećajem prozračnosti prolećnog dana, kao sa neke od slika francuskih impresionista ili opisanog u poznoviktorijanskom romanu. Autorski tandem je savršeno verno uspeo da početno nadahnuće stopi sa nameravanom prirodom kompozicije, tako da i pored njenog daljeg, skoro potpunog osamostaljenja, Šopenov duh nastavlja da neobično oživljen prožima svaku notu. Od naslova, preko pažljivo odabranih reči i slika, pa sve do elegantnog načina pevanja, „I like Chopin“ je izrazito prefinjena, starinski romantična i ne malo dendijevski obojena numera, koja sa uspehom evocira vreme intenzivnih, iskrenih emocija i estetski upečatljive forme njihovog dočaravanja.

Isto što se može primetiti za muziku, obeležava i prateći tekst dvočlane strukture, uključujući refrene. Naizgled jednostavan i nasumičan, on ipak sadrži nenametljivu logiku, promišljenost sadržanu u nizanju slika koje se spuštaju do našeg oka poput boja sa palete umetnika, pozivajući na oživljavanje davnog sentimentalnog iskustva. Krenemo li od pevačevog svedočanstva kako je glavni motiv, okidač za ideju, bila burna ljubav Šopena i Sandove, sve dobija veći smisao. Poklonik kompozitora, bio to iskreno ili ne, preuzima sličnu dramatično-romantičnu ulogu dok sagledava sopstvenu, možda uveliku prošlu, a možda i ozbiljno ugroženu, mada trajuću vezu. Strofe sazivaju trenutke iz minulih dana koji su imali moć povezivanja, sa nadom da njihova istančana senzualnost ponovo probudi stara osećanja. Refren kao da, tim pre, obelodanjuje krizu, naročito svojom drugom polovinom, uz još jednom teatralno iskazanu slutnju beznađa ukoliko se zajednički put prekine.

Remember that piano, so delightful, unusual, / that classic sensation, sentimental confusion./ Used to say / I like Chopin, / love me now and again...

Rainy days never say goodbye / to desire when we are together, / rainy days growing in your eyes, / tell me where's my way?

Snaga evokativnih motiva je tako velika da (namerno) raskrinkava površinsku temu ugrožene ljubavi i predočava samu srž kompozicije, najpre pokušavajući da definiše zvuk klavira posve impresionističkim sredstvima deskripcije (divan, nesvakidašnji; doživljaj starinske sentimentalne zbrke). Emocionalni efekti koje izaziva u biću lirskog subjekta prenose se, u prvom redu, na njegov stav (iliti „pozu“), jer sviđa mi se Šopen može biti pretenciozan pokušaj da se ostavi utisak osobe sofisticiranog ukusa, čija je potreba za ljubavlju izražena na dekadentno neobavezan, ali implicirano zahtevan način koji teži totalitetu pripadanja.

Iako tvrdi da mu je dovoljno biti voljen s vremena na vreme, već refren sukobljava slike kvarilačkog elementa kiše i neugasive strasti, makar u prošlosti, za kojom se očito i dalje čezne. Kada se takva sumornost preseli na biće druge osobe, čitav odnos ulazi u zonu rizika, a sopstvo onoga koji voli postaje dezorijentisano.

Druga strofa, umesto zvuka, sada bira da pokuša definisati vizuelni plan, još jednom povezan sa predmetom ljubavi, odražavajuće i „sunčano“ zamišljanim. Umesto prisećanja, apeluje se upravo na imaginaciju kao potez usmeren prema budućnosti. Osoba kojoj se obraća, sada je uzdignuta do jedinstva sa vizijom plavih nebesa koja se prelamaju kroz odsjaj, postajući večita preokupacija sanjara. Muzika i mašta imaju zadatak da, vraćajući „zabludelu“ stranu na pravi put (zajedništva), spreči gubljenje emotivnog uporišta pesničkog glasa. Melodija, dakle, posreduje i najbliže spaja u ljubavi.

Imagine your face in / a sunshine reflection, / a vision of blue skies, / forever distractions. / Used to say / I like Chopin, / love me now and again...

Video koji prati pesmu još upadljivije se zasniva na tragu impresionističke poetike i temi emocionalne zapitanosti pred neizvesnošću trenutka. Sniman je severoistočno od Londona, u jednoj zanimljivoj eseškoj vili, od početka koncipiran kao film u malom. Režiser Dejvid Rouz osmislio je priču koja do danas uspešno intrigira, pa Gazebo kaže da ga fanovi pesme najčešće pitaju radi li se o aferi između dve žene ili kažnjavanju preljubnika. Odgovor namerno čuva za sebe, mada je u jednom intervjuu otkrio kako je privatno izlazio sa brinetom iz spota, Šeril Stivens (pojavila se i na zadnjem omotu njegove debitantske ploče: na slici dole). Druga manekenka zove se Toni Vajt.

I zaista, spot izgleda kao ekranizacija nekog od romana Agate Kristi ili Dafne di Morije. Okviri pokazuju da se radi o motivu posete napuštenoj kući, kojom i dalje tumaraju utvare žrtava zločina iz prošlosti, seni zaljubljenog para (Vajtova i Mazolini). Međutim, njihovo prisustvo ne deluje kao da naročito uznemirava vinovnicu misterije, damu hladnog i okrutnog izraza lica (Stivensova), najverovatnije usled potpunog odsustva kajanja. Prošlo i sadašnje se prepliću, baš kao i odnosi između aktera, tako da se brzo prebacujemo na prizore mondenske kućne zabave, smenjivane sa kadrovima (prividnog) osamljivanja dvoje ljubavnika (u najavi?).

Žene nose čarlston haljine, preovladavaju beli tonovi, a junakinje su i vizuelno suprotstavljene jedna drugoj kao tamna, dominantna (brineta u crnom) i svetla, anđeoska, predmet dvostruke posesivne želje (plavuša u belom). Deluje da ih povezuje nekakva čudna međuzavisnost, možda i lezbijska veza, jer tamnokosa ljubomorno nadzire džentlmena koji se udvara njenom „vlasništvu“, naposletku mu smeštajući zločin. Priča je oblikovana namerno pomalo konfuzno, poput niza prizora iz košmara, pri čemu deluje da su obe strane na izvestan način dobile završnu satisfakciju – u zavisnosti od stanovišta kome je gledalac više sklon da se prikloni.

Opsedajući utisak koji ostaje, savršeno je uklopljen sa prirodom pesme, pa čini da i posle toliko vremena oba njena izražajna medija zadrže istovremeno nežan i smirujući karakter, provokativnu notu, kao i privlačnost usled dosezanja visokih estetskih kriterijuma.